VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

Ususret konklavama

Piše: Nikola Horvat

Pitanje papinstva je kroz povijest zadavalo mnoge glavobolje, kako vjernicima tako i svjetovnim ljudima. Kako je kršćanstvo postajalo sve starije tako je i to pitanje postajalo sve zamršenije. Od početne zajednice u čijim se biblijskim temeljima ne može pronaći ni slovo hijerarhijskog ustrojstva kakvo danas poznajemo u Crkvi, zatim Milanskog edikta i rasta institucije pape, preko srednjovjekovnih zastranjenja u apsolutnu moć, pa do današnjeg poimanja hijerarhije na umjereno svjetovan, ali tvrdo autoritaran način.


Pio XII.
Uskoro nam se približavaju i konklave, izbor za novog papu. Bitno je to pitanje za svakog katolika, ali i kršćane drugih Crkava, osobito Pravoslavnu. Mnogi se vjernici ne usuđuju previše talasati po pitanju papinstva, već svaku jotu proizašlu iz vatikanske mašinerije uzimaju zdravo za gotovo. Uvriježena je praksa vjernika da razmišljaju o papama kroz prizmu svetosti prethodnika i olako konstatiraju da će sljedeći papa biti dobro izabran jer pogledajmo prošlost: u zadnjih 150 godina od deset papa za sedam ih je pokrenut proces za proglašenjem svetosti, ili je već okončan. Prema tome, to bi trebao biti znak da Duh Sveti vodi Crkvu svetim ljudima, a za izbor novoga pape se ne trebamo bojati gledajući nedavnu prošlost. Nažalost, istina je kudikamo drugačija. Institucija proglašenja svetaca i blaženika je vrlo zamršena stvar isprepletena raznim interesima i politikanstvom. Tko je god upućen u crkvenu povijest znati će da mnogi pape za koje je pokrenut proces beatifikacije, ili čak završen nisu bili ni približno sveti, već je ono što su tada predstavljali od velike važnosti za Crkvu da dokaže kako se i danas trebamo ponašati i koje vrijednosti prakticirati i zastupati.
Ponajbolji primjer je papa Pio IX. (1846. – 1878.). U turbulentnim vremenima u kojima je vladao Crkvom pokazao se kao autoritarni čovjek bez imalo smisla za napredak. Kratkovidnim se strategijama učvršćivao prema unutra, a izolirao prema vani. K tome, svojim je autoritetom vjernike odveo u mrak izoliranosti od svijeta nudeći im srednjovjekovna riješenja, a od klera je zahtjevao bezgraničnu poslušnost. U istom desetljeću u kojem je Darwin iznio svoju teoriju evolucije Pio IX. Crkvi baca u noge klip tradicionalizma u obliku dogme o Bezgrešnom začeću Marijinom (1854.). Zatim izdaje Syllabus errorum modernorum – zbirku modernih zabluda, njih 80 kao najavu rata moderni. Ipak, najpodmukliji udarac je Crkvi zadao tek nakon što ju je dobrano vezao lancima poslušnosti – dogma o papinskoj nezabludivosti u pitanju morala i vjere, ali i ona da Papa ima primat nad svakim kršćaninom pojedincem i njihovim Crkvama. Ukoliko je taj čovjek i bio moralno neporočan, svoju je ulogu vođe Crkve zloubotrijebio na najgori mogući način. Ipak, Ivana Pavla II. to nije smetalo da ovog papu proglasi blaženim, te da vjernicima poruči kako je dogma o nezabludivosti čin svetog čovjeka, a ne bezveznjakovića – što je bio.
Zatim Pio X. (1903. – 1914.), koji je proglašen čak i svetim. Bio je na sličnoj liniji kao Pio IX. Potiskivao je svaku mogućnost za izmirenjem katoličkog nauka sa modernom znanošću. Osobitu hajku je dignuo na egzegete i povjesničare koji su svim silama pokušavali izmiriti Bibliju sa modernom znanošću. Priredio je i ono što će njegov nasljednik realizirati – Zakonik crkvenog prava – magna chartu smrti Evanđelja u crkvenom životu.
Pio XII. (1939. – 1958.) je također u procesu kanonizacije. Nije točno jasno što se pokušava postići njegovom beatifikacijom, no čini se da se radi o prikrivanju neautentičnosti – jer jednom kada se nekoga proglasi blaženim većina će vjerovati Crkvi, a ne ići kopati po grijesima prošlosti. Kao vatikanski pravnik kumovao je općem nezadovoljstvu Beča nakon sklapanja ugovora sa Srbijom, a kada se dogodio sarajevski atentat bio je to samo potez koji je prelio posljednju kap strpljenja Austro – Ugarske, te je tako Eugenio Pacelli postao Gavrilo Princip bez pištolja. Petnaest do dvadeset godina kasnije Pacelli se nalazio na mjestu apostolskog nuncija u Njemačkoj, a jedan će čovjek, Adolf Hitler, stajati između Pacellija i njegovih snova o superkonkordatu koji bi nametnuo punu silu kanonskog prava svim katolicima u Njemačkoj jednako. Navješćujući te konačne pregovore, glavni je uvjet koji je Hitler nametnuo 1933. godine bilo upravo dobrovoljno povlačenje njemačkih katolika iz društvenog i političkog djelovanja u svojstvu katolika, uključujući dobrovoljno raspuštanje Stranke centra, koja je u to vrijeme bila jedina preživjela i vitalna demokratska stranka u Njemačkoj. Tu će abdikaciju političkog katoličanstva nametnuti sam Pacelli. Kao papa Pio XII. je zapamćen po prešućivanju holokausta i dosljednosti uvriježenoj katoličkoj predholokaustskoj nesklonosti Židovima. Sve to nisu bili dovoljni pokazatelji Pavlu VI. da ne pokreće proces beatifikacije.
Zatim tu je Pavao VI. (1963. – 1978.), papa koji je mnoge važne napore II. Vatikanuma uspješno srezao škarama autoriteta, vraćajući apsolutnu moć papama, odnosno sebi kroz Notu preaviu explicativu. Razočaranost biskupskog zbora je ostala samo na tome – na razočarenju. Zatim, tu je i Humanae Vitae, vrlo konzervativna enciklika koja je u startu zatrla svaku mogućnost katoličkih neplodnih parova za umjetnim začećem djeteta. I iako mnogi moralni teolozi govore da se kod tog pitanja u praksi uvijek kaže „da“, a u teoriji „ne“, mnogim je katoličkim parovima ta licemjerna podvojenost ostala skrivena pa u tišini, misleći da bi uvrijedili Boga, trpe svoju neplodnost u samoći zahvaljujući papi za kojeg tvrde da je bio svet.
Sljedeći je sluga Božji Ivan Pavao I. (1978. – 1978.). Čovjek koji je bio papa 33 dana. Dovoljno je rečeno.
I na kraju Ivan Pavao II. (1978. – 2005.). Rigidni Poljak ultra tradicionalnih korjena, slab teolog, dobar zabavljač. Bio je iznimno popularan i neporočan po pitanjima morala, no to je sve. Kao papa je nastavio politiku centralizacije moći u osobi pape, a svoje je najjače oružje, nakon autoriteta, masovno koristio – beatificiranje. Poljak je beatificirao i papu Pija XII. i to je možda ponajbolji pokazatelj kako je doživljavao svoju ulogu papinstva. Uvelike je zakazao u pitanjima Drugog Vatikanskog koncila i Crkvu usmjerio na putove srednjovjekovne tradicije, od čijih je voda pokušao odvratiti Ivan XXIII. Njegova beatifikacija je samo nastavak cirkusa kojeg je izvađao na svojim putovanjima, a Benedikt XVI. se pokazao kao preslab da bi se odhrvao vatikanskoj tradiciji politizacije, pa je tako samo nastavio plivati niz divlju rijeku katolicizma.
U cijeloj ovoj priči dugačkoj preko 150 godina jedina svjetla točka je Ivan XXIII. (1958. – 1963.). Idejni pokretač II. Vatikanuma, čovjek velike vizije čija je prerana smrt osakatila Crkvu za mnoga dobra. Upravo bi nam taj čovjek trebao biti primjer poglavara Katoličke Crkve – ekumenski nastrojen, u zdravoj mjeri progresivan, hrabar. Jedna od deset trulih jabuka. Nade ima! Upravo nam taj čovjek daje za pravo da se kao vjernici interesiramo oko konklava, da rujemo i kopamo po biografijama, da kritiziramo i zalažemo se za bolje jednom kada je papa izabran. Nemojmo pasti u lance poslušništva gdje je grijeh pitati zašto, nemojmo se prepustiti atrofiji i mirenju sa surovim činjenicama. Samo samosvjestan, odlučan i znanjem oboružan katolik može biti protuteža malverzacijama u vrhu Crkve, pa makar se radilo i o izboru pape. Hoće li biti novi papa dobar? Ne znam, no znam da ako nakon bijelog dima iz Sikstinske kapele čujemo govor Ivana XXIV. to bi mogao biti dobar znak. Sve ostalo je neobećavajuće. Ostaje nam da čekamo…..

Oglasi

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Information

This entry was posted on 20/02/2013 by in Crkvena politika and tagged , , .

Upiši Email kako bi primao notifikacije o novim postovima

Pridruži se 39 drugih sljedbenika

Prati blog na Twitteru

Kliknuli ste

  • 46,575 puta
Follow VJETAR on WordPress.com
%d bloggers like this: