VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

Dr. Jadranka Brnčić – otvoren govor i promjene u Crkvi

jadranka

 “Moje iskustvo nije da su vjernici u Hrvatskoj uglavnom konzervativni. Konzervativni su samo najmilitantniji i najglasniji kada njihovi stavovi bivaju dovedeni u pitanje. A ozračje u Crkvi u Hrvatskoj, koja se, bojim se, više bavi održavanjem plemenske religioznosti umjesto odgojem za vjeru, samo ih može poticati.”

 

Crkva u Hrvatskoj je opterećena kladama tradicije, a razumska su rješenja, kao i oni koji ih traže, kamenje spoticanja, višak koji Crkva uredno zanemaruje, ignorira. Ipak, misaona struja vjernika postoji, a najreprezentativniju predstavnicu sam vam odlučio predstaviti kroz interview. Riječ je o dr. Jadranki Brnčić. Rođena je u Samoboru, gdje je i maturirala. Diplomirala je francuski jezik i književnost te ruski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirala temom „Ricœurovo tumačenje biblijskoga teksta“. Bavi se biblijskom hermeneutikom, problemom književnog prostora i vremena. Sudjeluje na međunarodnim znanstvenim skupovima i objavljuje u nizu uglednih znanstvenih časopisa te predaje na Teološkom fakultetu „Matija Vlačić Ilirik“ u Zagrebu. Uz znanstvene tekstove piše i kritičke eseje o Katoličkoj crkvi, prozu, haiku poeziju. A i prevodi, uglavnom s francuskog.

Gospođo Brnčić, prošlo je već gotovo 5 godina od kako je izašla Vaša knjiga Biti katolik još u kojoj bez uvijanja govorite o svećenicima, Crkvi, duhovnosti. Koji su bili Vaši glavni razlozi za objavljivanje takve knjige?

Prvo, to je bila artikulacija mojega vlastitog sazrijevanja, a potom potreba da upozorim na ono što mi se čini da najviše nedostaje u Crkvi, odnosno među njezinim svećenicima, a to je: parezija, otvoren govor o problemima unutar same Crkve.

Propitivanje autoriteta koji su nas oblikovali nužno je za svako sazrijevanje, pa tako i za sazrijevanje vjere. Živimo u vremenu kada naivna vjera – ukoliko ne želimo živjeti u šizofrenoj situaciji između srednjovjekovne retorike kakvom se o vjeri najčešće govori u Crkvi i suvremene kulture koja sve dovodi u pitanje – teško da je moguća. Danas, čini mi se, ne bi više valjalo postavljati Kantovo pitanje: „Kako se možemo odreći znanja da bismo napravili mjesta vjeri?“ ili obrnuto, nego prije ono anselmovsko: „Kako u punini vjere možemo kritički objasniti značenje pretpostavki i brige generirane vjerom?“ Nužna je dijalektika povjerenja i sumnje, dijalektika koja izražava dobrobit sumnje kao sredstvo epistemološke poniznosti.

Sintagma „otvoren govor“, ili grčki parrhēsia prvi se put pojavila u grčkoj književnosti, u Euripida u V. stoljeću prije Krista. Parezija doslovno znači: sve govoriti, odnosno govoriti slobodno i otvoreno. Parezija je govorna figura antičke retorike što ju govornik koristi kada otvoreno govori o neugodnim istinama bilo da se tiču pojedinaca ili društva. Govornik se upušta u otvoren govor jer to smatra svojom moralnom dužnošću. U Evanđeljima na grčkom riječ parrhēsia pojavljuje se na petnaestak mjesta, uglavnom u Ivana. Na europske jezike prevodi se kao: otvoreno govoriti, ne činiti ništa u tajnosti, javno govoriti, a svaki put riječ je o Isusovu odnosu prema onim Židovima čija je glavna karakteristika u ponašanju – licemjerje. Isus je otvoreno govorio farizejima što vidi, misli i naučava; govorio je javno, na javnim mjestima i svima bez razlike. Kritizirao je licemjerje i taštinu onih pismoznanaca i farizeja koji su voljeli isticati svoja vjerska obilježja da bi se pokazali pobožnima te na vjernike stavljali ogromna bremena propisa, dok su zapravo, kako kaže Isus, sami „jedno govorili, a drugo činili“. Otvoren je govor, dakle, prijeko potreban kad god se pojavi raskorak između riječi i djela. I to ne stoga da bi se osuđivali ljudi koji u takvom raskoraku žive, nego da bi se raskrinkao sustav koji to omogućuje.

 

Kako su knjigu prihvatili ljudi u Crkvi? Možete li sabrati dojmove i iskustva koja su Vas pratila nakon objavljivanja knjige?

O knjizi su pisali neki ljudi: o. Mile Vranešić, Drago Pilsel, primjerice. Jedan vrlo cijenjen franjevac nazvao ju je svojevrsnim „katekizmom 21. stoljeća“. No, uglavnom je prešućivana. Međutim, privatne reakcije u razgovorima, putem e-maila, pa i preko telefonskih poziva bile su brojne. I dakako, podvojene. Jedni su me napadali kao neprijatelja Crkve i dovodili moje kršćanstvo u pitanje vrijeđajući me kao osobu. Drugi su mi zahvaljivali jer sam artikulirala ono što i oni načelno misle. A iznenadila sam se koliko ima ljudi u Crkvi koji trpe zbog njezine strukturalne prijetvornosti: žene i muževi koji su pobjegli iz pakla vlastita braka te zbog nemogućnosti da im se prizna razvod ne samo da im je uskraćen pristup pričesti nego su i marginalizirani, djeca svećenika kojima očevi ostaju „nepoznati“, svećenici koji godinama čekaju razrješenje svoje svećeničke službe kako bi sa svojim legitimnim suprugama mogli pristupati euharistiji, žene koje su svećenici emocionalno, pa i seksualno zlorabili a da one nisu imale gdje tražiti zaštitu, žrtve pedofilskih zločina koje su zataškavanjem bile višestruko izigrane uskratom svake pomoći da prežive svoju traumu, redovnici što u ime poslušnosti kadikad moraju trpjeti zahtjeve svojih poglavara koji potiru i razaraju njihovu osobnost, suspendirani teolozi bez mogućnosti da se otvoreno i javno brane… Ovakvi primjeri sustavno se prešućuju ili posve relativiziraju. Time što sama u svojim redovima zna proizvoditi ugnjetene i prezrene žrtve s trajnim traumama, u Crkvi ne samo da bivaju kršena ljudska prava, nego i dostojanstvo krštenih osoba uopće.

 

Katolički vjernici su uvelike kompromitirani osjećajem krivnje koju im je nametnula, poput kakve zle maćehe, njihova Crkva, odnosno crkveni vrh kroz teološke koncepte iz prošlosti, a što se za kler pokazalo kao jack pot kada je u pitanju poslušnost vjernika i moć koju su na konto toga zadobili. Gdje je sve krenulo nizbrdo kada je u pitanju kršćanska sloboda i zašto je najveće bogatstvo koje smo dobili od Krista – bezuvjetno spasenje i činjenica nezaslužene milosti koja bi trebala činiti nas slobodnima, a ne sputanima – skrivano od nas vjernika poput bombona od male djece?

Srodivši se s političkom vlašću u zemljama Zapadne Europe, Crkva je u srednjem vijeku bila ključna organizacijska snaga društvenoga života. Uspostavila je pravila moralnog života na Zapadu, bila propagatorica i progresivna snaga kulturnog života i u brojnim slučajevima referentna točka političkoga života. Kroza cijelo to razdoblje oblikovala je imaginarij ljudi pružajući im dostatna objašnjenja o smislu života što su ga tražili: sve ono što izmiče ljudskom nadzoru služilo je kao plodno tlo potrebi vjerovanja. Vjerovanja u dobrohotnu moć, u stvaran no čovjeku nedostupan red stvari, u Onostranost u kojoj nema trpljenja i čiji je izravan posrednik Crkva. Iako se svijet kroza stoljeća sve više emancipirao od utjecaja Crkve, imaginarij što ga je ona oblikovala, postao je baštinom našega kolektivnog nesvjesnog te se emancipacija događa vrlo sporo. Odgajajući vjernike u strahu od grijeha čija je kazna pakao od kojega samo ona može spasiti, Crkva ih nije, dakako, potakla da više ljube Boga, nego je strahom manipulirala eda bi svoje stado držala u pokornosti.

Strah od grijeha proizvod je teološkog koncepta grijeha temeljen na logici nagrade-kazne, odnosno distributivne pravde, što ju je još biblijski Job nadišao, a Isus svojom smrću posve dokinuo, pa prema tome nije biblijski utemeljen. Razmišljanje o grijehu valjalo bi započeti razmišljanjem o slobodi od grijeha. Tjeskoba postojanja može se, prema Drewermannu, nadvladati samo ako se pojam grijeha – strah od grijeha i osude – shvati kao bolest. Samo ispunjeno biće može činiti dobro. Vjera je isto što i zdravlje. Spasenje na grčkom (soter) znači spasenje u smislu punine zdravlja. Vjera bi trebala biti kraljevski put prema izgradnji i ispunjenju osobe, aktivno zalaganje za dobrobit svih ljudi. Ni moral koji sudi i osuđuje, ni dogma koja proglašava istinu klonulu čovjeku zasigurno ne mogu pomoći da ustane.

Danas mnogi ljudi odlaze u Crkvu kao u svojevrsnu trgovinu u kojoj će im biti pružene određene usluge, a onda privatno žive neovisno o tome što su mogli tamo čuti. Njima prijetnje pakla više ništa ne znače – jedino još žele očuvati privid vjere. Međutim, osobe koje osjećaju poziv da se egzistencijalno i intelektualno zalažu i izlažu u svojoj vjeri, mogu osjetiti strah naslijeđen iz taloga višestoljetnoga crkvenog odgoja. I to ne strah od kazne zbog osobnih grijeha, dakle na razini morala, nego prije na razini interpretacijskih prijepora između onoga što Crkva nameće kao jedino legitimno vjerovanje i onoga što može biti intimno uvjerenje pojedinca, dakle na intelektualnoj razini. Teologiju slobodne i odgovorne savjesti tek treba uspostaviti…

Preduvjet da čovjek sazori i ispuni svoje življenje kvalitetom kojom će svjedočiti svoju vjeru je svjesnost čovjeka da je ljubljen, prihvaćen i spašen. Bez toga napredak je ograničen. Spasenje se u Katoličkoj Crkvi uvijek iznova mora zaslužiti i tu do izražaja dolazi kult ispovjedi. Sakrament koji nema potpuno biblijsko utemeljenje postao je glavna poluga represije nad vjerničkom savješću i njihovim duhovnim zdravljem. Nije li to zapravo pronevjera Evanđelja i bezvremenske poruke koja nam poručuje da smo ljubljeni i prihvaćeni na način na kakav ni sami sebe ne prihvaćamo?

Sakrament ispovijedi, kao ni sakrament braka, nije bio uspostavljen ni u četvrtom stoljeću. U vrijeme Prve crkve vjerovalo se da krštenje stvara novog čovjeka pritjelovljena Kristovu Tijelu i ispunjena Duhom Svetim. Grijehom se smatrao ukupan život ukoliko je odcijepljen od Krista. Pogreške članova zajednice su se opraštale, a za stvarno velik grijeh počinitelji su smjesta bili isključivani iz zajednice. Poimanje ispovijedi bilo je javnosno. Grešnik se za svoj grijeh trebao pokajati pred čitavom zajednicom (što je preuzeto iz židovstva). Uvođenje posebne pokore došlo je zajedno sa sakralizacijom svećenstva, prisvajanjem milosti i odvajanjem svećenika od laika. Jedino su svećenici mogli posvetiti euharistiju, tako postavši i sucima osobnog života ispovjedalaca. Počelo se trgovati milošću. Umjesto trajne prisutnosti Duha u zajednici, milost kao da je postala privatnim vlasništvom…

Ispovijed doista nije biblijski utemeljena, ali jest psihološki. U naše dane ne bih ju nazvala „glavnom polugom represije“ jer sumnjam da ju puno ljudi shvaća sasvim ozbiljno, nego svojevrsnom zamjenom za psihoanalitički proces odterećenja za koji jest nužan posrednik. Bog, dakako, trajno oprašta, ali to oproštenje prima onaj ga prihvaća u njegovoj radikalnosti.

U svojoj knjizi Biti katolik još argumentirano govorite o mizoginiji u Katoličkoj Crkvi i o neutemeljenosti crkvenih razloga za odbijanje ređenja žena. Svećenstvo je, nakon što su u novije doba oboreni šovinistički razlozi za odbijanjem ređenja žena, izmislilo neke nove razloge i to je pomalo razumljivo – drže svoju poziciju moći. Ono što više iznenađuje su katoličke žene koje i same zaziru od pomisli da bi bile ređene. U takvoj situaciji teško je očekivati bilo kakve promjene, pa čak i to da se na čistac iznese biblijska i povijesna istina po tim pitanjima. Kako to komentirate?

Bitni pomaci u kulturnoj povijesti događaju se na razini inovacija, odnosno uvođenja novih paradigmi u razumijevanja svijeta, no inovacije teško probijaju svoj put. Crkva je uglavnom tvrdokorna čuvarica uvriježene tradicije ma koliko ona bila u raskoraku s razvojem ljudske svijesti i zdravim razumom jer joj nije u interesu promjena snaga moći. Ženama će se i dalje nanositi nepravda, sve dok im se nepravde počinjene u prošlosti ne prizna kao nepravde. Do promjena neće doći sve dok i same žene pristaju, makar i nesvjesno, na ulogu koju im je namijenila tradicija i samim time ju oblikovala. Skloni smo kritizirati Crkvu zbog njezina faustovskog otpora prema inovacijama, no, ona, zapravo, tim otporom zapravo slijedi onu najinertniju gestu same naše kulture.

Nije ni važno zastupamo li stav da bi žene trebale biti svećenice ili ne, nego treba da se o tome, kao i o mnogo čemu drugome, razgovara otvoreno. Kontinuitet zabrane ređenja žena održava i dalje cijelu ideološku strukturu razumijevanje uloge žena (one smiju biti samo majke ili djevice), a na tome se zabrana i temelji. Tvrditi da su razlozi protiv ređenja žena doktrinarno utemeljeni, te da nikakve veze s tom zabranom nema opći stav crkvene hijerarhije prema ženi, bilo bi jednako kao tvrditi da uvjerenje o rasnoj inferiornosti crnaca nema veze ni s jednom nepravednom gestom Sjevernjaka prema crncima; ili: da činjenica da se Židove smatralo ubojicama Krista nema nikakve veze s pogromima, progonstvima Židova i Holokaustom.

 

Zaključili ste da imate dojam da su ljudi koji žive u celibatu većinom u koječemu prikraćene osobe. Jedni su emocionalno neinteligentni, drugi su feminizirani, treće djeluju kao nedorasle djevojčice. I ja sam slično primijetio, štoviše, mnogo ljudi je to primijetilo……osim onih koji žive celibat ili su emotivno vezani uz celibatarce. Štoviše, danas svećenici imaju jaku potrebu naglašavati kako su sretni i zadovoljni, kompletirani u svome celibatu, iako veliki postotak uopće ne živi celibat. Postoji li, po Vašem mišljenju, neki mehanizam ili sklop argumenata kojim bi se ta utopija mogla, na svekoliku korist Crkve, raskrinkati i ukinuti?

Svećenički celibat, koliko god da se crkvena hijerarhija trudila opravdati evanđeljskim tekstovima, nije izrastao iz života Prve crkve: svi su apostoli, izuzev mladog Ivana, bili oženjeni. A nisu ni bili svećenici. U Zapadnoj crkvi celibat je za svećenike postao obaveznim tek u jedanaestom stoljeću.

No, ne mislim da celibat nužno ima kastrirajući učinak po ljudsku spolnost. Ukoliko je posvećen slobodnim izborom cijele zrele osobe, on nije potiskivanje nego sublimacija kakva oslobađa energije i vrijeme za posvećenost šutnji, molitvi i meditaciji. Spolna zrelost osobe nije u „upotrebi” genitalija u odnosu s drugom osobom, nego način na koji propituje svoju seksualnost u svom najdubljem Ja i način na koji se, kao cjelovita osoba koja vlada svojom seksualnošću, angažira u dijalogu s drugim. Problem je što Crkva teško da svojim zazornim stavom prema seksualnosti može odgajati mlade svećeničke kandidate da postanu zrelim muškarcima. Čast izuzecima koji su to uspjeli postati.

Najveći problem zapravo i nije celibat (opstat će kao legitiman oblik askeze), nego prinuda na celibat i održavanje njegova privida. A strašnije od same prinude na uzdržljivost od seksa što ju nije odabrala cjelovita i svjesna osoba, jest prinuda na život u prijetvornosti. Devijacije nisu toliko posljedica potiskivanja, koliko su posljedica trajne prinude na život u laži, koja se još k tome zna tumačiti kao vrlina. A strašnija od samoga licemjerja jest zavjera prešućivanja koja ga održava.

U svojoj knjizi progovarate i o odgoju svećeničkih kandidata. Erich Fromm u knjizi Biti ćete kao Bog govori: „U svakom živom biću postoje istovremeno stalnost i promjena. Tako postoje stalnost i promjena u svakom pojmu koji odražava ljudsko iskustvo. No, pojmovi imaju i svoj nezavisan život, te se njihov razvoj može razumjeti jedino ako nisu razdvojeni od iskustva koje ih uobličuje. Ako se pojam otuđi – to jest odijeli od iskustva s kojim je povezan – on tada gubi realnost i pretvara se u artefakt ljudskog uma. Tako se stvara zabluda, da svatko tko upotrijebi određeni pojam podrazumijeva supstrat iskustva koji se nalazi u njegovoj osnovi. Jednom kada do toga dođe, a taj je proces otuđenja pojmova prije pravilo nego iznimka, ideja koja izražava neko iskustvo transformira se u ideologiju koja uzurpira mjesto pripadajuće realnosti unutar živog ljudskog bića.“ Nije li takav slučaj sa sjemeništarnim odgojem? Nisu li sjemeništa zapravo pogoni za proizvodnju ideoloških vojnika koji će slijepo slijediti sva uputstva sa stolova vatikanskog štaba?

Fromm je u ulomku što ga navodite vrlo dobro dijagnosticirao raskorak između riječi i djela u životu svećenika. Taj raskorak počiva, čini mi se, na raskoraku koji je u temelju hipokrizije u Crkvi, a to je raskorak između biblijske misli i teoloških koncepata, ili jednostavnije: između življenog iskustva i održavanja određene uloge koju svećenik pod svaku cijenu mora održati u zajednici vjernika. Po otkrivanju široj javnosti niza seksualnih zločina svećenika u Irskoj, Benedikt XVI. je izrazio zaprepaštenje načinom na koji su se irski biskupi sučelili s problemom svećenika pedofila. A među razlozima koji su „prouzročili sadašnju krizu“ Papa u svom Pismu irskim biskupima navodi i „težnju u društvu da se povlašćuje kler i druge osobe od autoriteta te neumjesnu (misplaced) zabrinutost za dobar glas Crkve kako bi se izbjegli skandali“. Malo tko se zaustavio nad tim riječima, a mislim da one dobro pogađaju bit problema krize u Crkvi (uz napomenu da povlašćivanje klera jest ponajprije težnja samoga klera). Umjesto da dovede u pitanje vlastito uvjerenje o ulozi svećenika, Crkva će ga, najvjerojatnije, samo još više učvrstiti te strože i kruće bdjeti nad odgojem svećeničkih kandidata. Oni koji na to pristaju u Crkvi, nisu tek slijepi poslušnici „uputstava iz vatikanskog štaba“, kako Vi kažete, nego voljni i sami biti dijelom svećeničke „elite“ i bojovnici određene ideologije. Stoga u crkvenoj hijerarhiji teško opstaju ne samo ljudi koji misle svojom glavom, nego i zreli ljudi koji svoju vjeru žive u poniznosti traganja.

 U Crkvi se gotovo na svakodnevnoj bazi susrećem s vjernicima koji u naprednim razmišljanjima, stremljenjima i konstruktivnoj kritici vide prste samog Nečastivog. Taj modus operandi je svojstven gotovo svim vjernicima, pa čak i katoličkim intelektualcima. Čini se da je Crkva u Hrvatskoj napravila jako dobar posao kada je u pitanju otupljivanje i uniformiranje pastve. Ima li smisla u ovako tradicionalnoj i konzervativnoj katoličkoj sredini truditi se oko napretka, kada svaki pokušaj, pa i onaj najneznatniji, biva dočekan na nož?

Moje iskustvo nije da su vjernici u Hrvatskoj uglavnom konzervativni. Konzervativni su samo najmilitantniji i najglasniji kada njihovi stavovi bivaju dovedeni u pitanje. A ozračje u Crkvi u Hrvatskoj, koja se, bojim se, više bavi održavanjem plemenske religioznosti umjesto odgojem za vjeru, samo ih može poticati. Činjenica je da slobodna misao nije dobro došla u crkvenim krugovima te čak i prije nego se jasno artikulira, biva sasječena kao napad na vjeru: svećenici se do te mjere poistovjećuju s Isusom Kristom (čiji su, prema tradicionalnom vjerovanju, posrednici) da kritiku njima upućenu odmah shvaćaju kao kritiku upućenu samom Isusu. Vrlo opasna situacija.

No, zapravo, nije dobro ni polarizirati svijet na tzv. konzervativne i progresivne, kao ni misliti da samo progresivni pridonose napretku. On je posljedica dijalektike: konzervativni progresivne čuvaju od anarhije, a progresivni konzervativne od ustajalosti… Povijest nam svjedoči da kad pretjeramo u jednom smjeru (sada to činimo u smjeru konzervativnosti), budi se i oblikuje nutarnji otpor koji krči put u drugom smjeru. Valja tek pričekati da se stvori dovoljna kritička masa… Ono što se uvijek može i mora jest: početi od sebe, što je, zapravo, najteže.

 

U prošlom interviewu na ovom blogu dr. Norbert Reck je rekao da je vrijeme za kritičku reviziju strategija reformi Crkve, a i vi u svojoj knjizi spominjete neke reforme, udrugu iz SAD-a „Voice of the fatihfull“ i druge. Kako vi vidite tu problematiku, da li je zaista vrijeme za reviziju strategija, i ako je koji bi koncept trebala imati ta nova strategija, te koju ulogu vidite za sebe u tim strategijama, reformama?

Mislim da još nismo došli do kritičke točke kada više nećemo moći drukčije nego krenuti putem obnove. Konzervatizam i fundamentalizam će se morati naći u vlastitoj slijepoj ulici. Nove strategije što ih iniciraju laici već se stvaraju i oblikuju na mnogim područjima, ne samo u Crkvi. Možda je pitanja dana, kad će se umrežiti, no do toga bi trebalo doći spontano…. Drugi vatikanski koncil svjedoči da su promjene moguće, ali ih je moguće i prikočiti i relativizirati. Ta se dijalektika trajno događa. Nazvala bih je dijalektikom ideologije i utopije. Ideologija je vezana uz nužnost da skupina ljudi stvori sliku o sebi samoj, tj. da se predstavi. Simbolika nije učinak društva, nego je društvo i njegova svijest o sebi proizvod rada simbola. Patologija ideološkog fenomena proizlazi iz same njegove funkcije učvršćivanja i ponavljanja društvenih veza na temelju shematiziranja, pojednostavljivanja, ritualizacije, stvaranja stereotipa koji proizlaze iz jaza između realne prakse i interpretacije pomoću koje neka skupina postaje svjesnom sebe te uspostavlja svoj identitet. A taj proces integracije služi se autoritetom onih koji preuzimaju na sebe ulogu tumača. Što se tiče utopije, ona kao imaginarna projekcija nekog drugog („boljeg“) društva često opravdava najoprečnije izbore. Stoga, kada je riječ o kritici Crkve valja biti oprezan. Često se događa da žestoki kritičari kakva sustava sami preuzmu retoriku onoga što kritiziraju te postanu jednako isključivi. To se dogodilo i samoj teološkoj misli u Crkvi kada se u prvim stoljećima borila protiv gnosticizma…

Strategija obnove ne bi trebala biti isključivo usmjerena na kritiku, nego na afirmaciju onoga što nam se čini da nedostaje u Crkvi. Dakle, ne bi trebalo od Crkve ponajprije zahtijevati ukidanje celibata, ređenje žena, dopuštenje kontracepcije itd., nego ići mnogo dublje: tražiti od nje da propita svoje isključivo prava na tumačenje istine, da promjeni perspektive iz koje razumije i sebe i svijet, da promjeni svoju retoriku, da se vraća biblijskom tekstu i nanovo ga razumijeva što neovisnije o oblikovanim teološkim konceptima… No, ne možemo od Crkve tražiti ništa što prvo ne tražimo od sebe. Mir na svijetu počinje načinom na koji zatvaram vrata, a promjene u Crkvi počinju mojom vlastitom spremnošću na promjene. Osobno, nastojim sama ne živjeti licemjerno, otvoreno govoriti kad je god prilika, odgajati mlade ljude na teološkom fakultetu gdje predajem da misle svojom glavom, pisati o novim mogućim tumačenjima biblijskog teksta… Upravo radim na knjizi o Isusovom židovstvu…

 

Papa Benedikt XVI. je podnio, na čuđenje svih, ostavku. Progresivni teolog koji se sa godinama prometnuo u čvrstu stijenu tradicionalizma napravio je vrlo netradicionalan potez. Vjernici ga slave kao mudrog i svetog, iako su patnje i ustrajanje u papinstvu Ivana Pavla II., što je potpuna suprotnost potezu Benedikta, isto tako slavljene kao čin sveca. Možete li komentirati pontifikat Benedikta XVI.?

Izbor kardinala Ratzingera za papu pokazao se još jednom promašenom povijesnom prilikom da se Crkva suoči s vlastitim problemima. S obzirom da je nastavio restauraciju Crkve Ivana Pavla II, čak radikalnije od ovoga svojega prethodnika, time izmičući potrebi za njezinim reformama, on je, zapravo, odlagao odluke koje se nameću kao nužne još od Drugoga vatikanskog koncila. Suočen s opadanjem svećenika i u broju i u kvaliteti, papa teolog nastojao je uvesti reda u Crkvi ali je, zapravo, ustrajno zadržavao status quo. Štoviše, mnogo toga što je valjalo mijenjati, zapravo je gotovo onemogućio: ekumenizam (iskazima o protestantskim Crkvama, o judaizmu i islamu), dijalog sa svijetom (osuđujući ga zbog sekularizma, ne ustrajući tek na moralnim standardima Crkve, nego i namećući ih sekularnim zakonima). Njegova uvjerenost u to da je Crkva u posjedu Istine i da se zalaže za nepokolebljivo pravovjerje mogla je biti opasnija od ideja kojima se suprotstavljao. U svakom slučaju, dovela ga je u slijepu ulicu. Njegovo odstupanje od papinske službe razumijem kao priznanje nemoći, ne kao ostarjela čovjeka, nego kao pape, i zbog toga ga poštujem.

Kakva Crkva je potrebna svijetu? Što mislite kakav će papa biti kardinal Bergoglio?

Paradoksalno, autonomiju svijeta omogućilo je upravo samo kršćanstvo, a sada ju Crkva, u ime toga kršćanstva, osuđuje. Naime, interpretirajući biblijske tekstove, kao spremišta i tumače božanske prisutnosti u svijetu, kršćanstvo je u samoj svojoj metodologiji omogućilo pojavu različitih struja mišljenja i propitivanja. S pojavom novih hermeneutika oni su se usložnjavali i, naposljetku, doveli do redukcije prostora sakralnoga kao onoga neobjašnjivog. Problem je što ljudi u Crkvi ovo smanjivanje prostora sakralnoga vide kao opasnost po vjeru u nadnaravno i teško im je uvidjeti da sakralni prostor može biti izmješten u vlastitu sferu a da ne mora iščeznuti, štoviše da polje nadnaravnoga može biti negdje drugdje nego smo ga navikli tražiti. Ne u masovnoj religiji i kolektivnom „mi“, nego u osobnom traganju za vjerom. Ne u nametanju jedne jedine interpretacije kao „prave“, nego u konfliktnoj produktivnosti sukobljenih interpretacija. Ne u moćnoj, nego u poniznoj Crkvi.

Svijet ne vidi više Boga u ispražnjenu nebu, ali ga i ne traži i ne umije tražiti negdje drugdje. Mnogi se danas okreću od Crkve, ne stoga što ne traže Boga, nego stoga što vjeruju da ga upravo u njoj ne mogu naći. Svijetu je potreban nov način govora o Bogu. Ljudima ne treba više Bog koji će puniti ponore njihovih neznanja, nego Bog koji daje više od znanja; Bog koji ne daje izvjesnost o sebi, što bi ga pretvorilo u idol, nego je trajno zainteresiran za čovjeka pojedinca. Ono što je Crkva pozvana prenositi jest želja za traganjem, a ne sadržaj nađenoga; otvoren put, a ne gotove odgovore.

Pozivanje na tradiciju svijetu više ništa ne znači jer (post)moderno društvo više ne funkcionira na prijenosu znanja i uvjerenja, nego ih svaki naraštaj nanovo stvara. Piramidalna struktura na kojoj je stoljećima počivala Crkva i obitelj koja je stoljećima bila temeljna ćelija društva nemaju više svoju funkciju učvršćivanja autoriteta. Zajednica je „razdjelovljena“ (communité désœvrée), kako bi rekao Nancy, i nemoguće ju je restaurirati po staroj paradigmi zajedništva. Ljudi današnjega svijeta više se ne mogu poistovjećivati s kolektivnim „mi“, nego su im potrebni novi izazovi uspostavljanja zajednice kakvi poštuju osobnosti, njihovu različitost i individualan izričaj. Nadalje, ljudi ne pristaju na poštivanje moralnih normi da bi izrazili svoju pripadnost Crkvi kao „zastupnici“ Božjega autoriteta, nego im treba „dobro“ utemeljeno na evanđeoskoj etici. Zabrane i ograničavanja često služe kontroli i stvaranju podložničkog mentaliteta, a ljudima treba pravo na individualnu savjest i odgoj za odgovornost koji služi rascvatu ljudske osobe. Riječju: svijetu nije potreban argument autoriteta, nego autoritet argumenta.

Hoće li papa Franjo moći pomoći svojoj Crkvi da odgovori na takve izazove, tek ćemo vidjeti. Zasigurno će promijeniti naglaske i retoriku, ali nisam sigurna da je u ovom trenutku Crkva kadra dopustiti više. U svojoj prvoj propovijedi kardinalima Papa je rekao, parafrazirajući Léona Bloya: „Tko se ne moli Bogu, moli se đavlu, Tko ne ispovijeda Isusa, ispovijeda đavolski svijet“.  Ostaje pitanje: Je li to bila opomena kardinalima ili poruka cijelom svijetu?

Interview vodio: Nikola Horvat

Oglasi

One comment on “Dr. Jadranka Brnčić – otvoren govor i promjene u Crkvi

  1. Vladimir Pavlinic
    17/12/2013

    U nekim inozemnim novinama koje pratim vidim da, kad je u kojem tekst riječ o nekoj knjizi, na kraju ili u fusnoti daju podatke o izdavaču i gdje i uz koju cijenu se može nabaviti. Dr.Brnčić se žali da je njezina knjiga “Biti katolik” naišla na šutnju (za naše prilike sasvim razumljivo!), i ovo bi bila dobra prigoda da se tkogod za nju zainteresira i pokuša je nabaviti.

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Upiši Email kako bi primao notifikacije o novim postovima

Pridruži se 40 drugih sljedbenika

Prati blog na Twitteru

Kliknuli ste

  • 47,848 puta
Follow VJETAR on WordPress.com
%d bloggers like this: