VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

Samoranjavanje tijela Kristova

Ekstremi

“Velika većina vjernika sa kojima sam razgovarao živi druge vrijednosti u odnosu na one koje im se guraju kao njihove, kao katoličke, ali hrabrosti se nema otvoreno o tome govoriti; biti drugačiji je grijeh”

 Piše: Nikola Horvat

                Hrvatska je, čini se, zemlja ekstrema – u većini segmenata. Bogati nasuprot siromašnih, podobni nasuprot nepodobnih, crveni nasuprot crnih, kulturni nasuprot nekulturnih, glasni nasuprot tihih… Oni obični su medijski nezanimljivi. Prejednostavni su, pretihi, preobični. Takvoj su se situaciji prilagodili i određeni katolički laički krugovi, pa su odlučili otploviti u ektremne vode gdje će njihov lavež na svaku šušu što prolazi ispred plota privući toliko željeni pogled.

                Konkretno, riječ je o ljudima koji su se kroz zadnjih nekoliko godina u medijima etablirali kao teško topništvo katoličkog nazadnjaštva, a u crkvenim su vodama etablirani kao pješaštvo sitnog zuba što izlažu glave i ugled umjesto crvenih kapica i bijelih okovratnika: Krešimir Miletić i Ladislav Ilčić, te grupa vjernika koja ih vjerno slijedi. Moram konstatirati da se nije dogodio javni istup niti jednog od ove dvojice gospode, a da mi nije uzrokovao navale nevjerice enormnom količinom netaktičnosti i ultratradicionalizma. Naime, spomenuti dvojac njeguje militantan pristup riješavanju problema, a don kihotovsko mlataranje drvenim mačevima na sve i svakoga je već nakon cirkusa sa HRAST-om i raspadom sistema odmah nakon osnivačke skupštine počelo izazivati podsmjehe, dok je zdravorazumski kredibilitet svakim novim ispadom padao sve niže. Incijative te grupacije katolika su se nizale jedna za drugom, a sve do jedne u borbenoj maniri gdje se nisu previše birala sredstva pa im je ad hominem modus operandi postao svojevrsan zaštitni znak. Sve je kulminiralo Miletićevim biblioklastičkim cirkusom gdje je na lomači trebala završiti dječja slikovnica Bum Tomica, ne libeći se pljunuti u lice tisućama i tisućama katoličkih roditelja čija su djeca pročitala tu lektiru a koji nisu u njoj prepoznali đavla. Ili situacija u kojoj je Miletić kao argument protiv vladajućih, a da dokaže kako nam zakone donose nekompetentni ljudi, prozvao poimence ljude što imaju jedno dijete ili uopće nemaju djece, pritom ponovno pljunuvši u lice mnoštvu katoličkih vjernika čiju djecu odgajaju časne sestre. U posljednje vrijeme pokrenuta je i akcija „U ime obitelji“ koju, i prije nego što je počela, drma kriza oko žiro – računa i navodnog kaznenog djela zbog zamagljivanja informacija donatorima.

                Ono što najviše iritira prosječnog katoličkog intelektualca u cijeloj ovoj priči je velika šteta koju ovakvi teološki neobrazovani, duhovno plitki, ratoborni pojedinci čine u svojoj komunikaciji sa svijetom, državom. Slijepo inkorporirane i slabo shvaćene vjerske istine i moralni nauk kroz ovakve vjernike žestoko i nasumce udaraju oko sebe što najčešće završava samoranjavanjem tijela Kristova – Crkve, a njihova nekritičnost i već poslovična katolička samouvjerenost da barataju čistom istinom u potpunosti zatvara vrata dijalogu sa svijetom. To me uvelike podsjeća na kraj 19. stoljeća i vrijeme pape Pia IX. koji je sličnim metodama, samo autoritetom papinstva, vodio ratove sa napretkom. Ta vremena bi trebala biti iza nas, trebala bi biti prerašćena, a dijalog sa svijetom bi se trebao voditi lišen borbenog vokabulara i tenzija kojima ovakve katoličke grupacije kupuju naklonost biračkog tijela ekstremne desne orijentacije, time praveći veliku štetu Crkvi…no, radi li Crkva drugačije?

                I u Crkvi ekstremni pojedinci bolje kotiraju kada je u pitanju probijanje, osobito ako taj ekstrem ekstremno naginje svim onim vrijednostima koje Crkva opsesivno zastupa, poput spolnog morala. Kao da nije katolik vjernik onaj koji zastupa korištenje kontracepcije, legalizaciju istospolnih zajednica ili ako na spolnost gleda šire od zacrtanih tvrdolinijaških smjernica. Velika većina vjernika sa kojima sam razgovarao živi druge vrijednosti u odnosu na one koje im se guraju kao njihove, kao katoličke, ali hrabrosti se nema otvoreno o tome govoriti; biti drugačiji je grijeh pa prosječni vjernici upadaju u podvojenost – jedno rade, a drugo govore. U takvoj situaciji izgube volju aktivirati se, a tu nišu zatim popunjavaju najzadrtiji od svih. Odstupanja od ektremnih učenja se laicima ne oprašta, pa se tako radije podupire vjernike laike, pa makar i šutke, koji u svojem ekstremizmu premašuju granicu dobrog ukusa. Slično malo prije rečenom, u toj atmosferi dijalogu skloni vjernici bivaju istisnuti iz žiže događanja, a ako bi se koji i uspio nametnuti sumnjam da bi naišao na potporu, kao što se da iščitati u sastavu aktivnih laika. Nažalost, na ovaj naš domaći slučaj bi se mogla primijeniti stara poslovica „s kim si – takav si“, pa se čini da te vjerničke udruge samo sviraju po notama koje im već godinama dolaze iz vrha Crkve koja opečena sa pedeset godina komunizma ne shvaća vrijednost dijaloga sa svijetom stavljajući na prvu liniju bojišta slijepe, indoktrinirane bojovnike koji čine štetu velikih razmjera Crkvi, vjernicima koji grade dijalog, ali naposljetku i samima sebi jer umjesto da grade oni ruše društvo u kojem žive. Povijest se ponavlja – vjernička manjina terorizira vjerničku većinu.

                I za kraj što reći o najnovijoj inicijativi „U ime obitelj“, koja organizira prikupljanje potpisa građana za raspisivanje referenduma oko pitanja stavljanja definicije braka kao zajednice isključivo muškarca i žene u Ustav RH? Može li se ovakva akcija skrivati iza institucije koja je brak donedavno smatrala manje vrijednim oblikom življenja, a i danas se reperkusije takvog poimanja uvelike osjete kroz staleže koji u Crkvi i danas savršeno funkcioniraju. Konkretno, bezbračni stalež donosi čast, moć i materijalno blagostanje, a bračni ništa od navedenog kada je u pitanju odnos čovjek – Crkva. Drugi problem je to što unošenje definicije u Ustav nužno ne mijenja puno stvar. Naime, Mađarska je to riješila na način što istospolnu građansku zajednicu nisu nazvali brak nego nekako drugačije i omogućili im ista prava kao ljudima koji su u braku. Isto tako, to nužno ne spriječava mogućnost usvajanja djece istospolnih partnera. A što se postiže ovom incijativom? Povećava se jaz i polarizacija društva. Je li to nešto novo iz tvornice militantnog katoličkog laičkog djelovanja? Nipošto, čini se da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada.

Oglasi

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Information

This entry was posted on 06/05/2013 by in Crkvena politika and tagged , , , , .

Upiši Email kako bi primao notifikacije o novim postovima

Pridruži se 40 drugih sljedbenika

Prati blog na Twitteru

Kliknuli ste

  • 47,848 puta
Follow VJETAR on WordPress.com
%d bloggers like this: