VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

Papa – (samo) izvršitelj nauka

katekizamOsobni pristup Franje može razviti simpatije kod slušatelja, ali ono što njegov govor ne mijenja, niti ima tendenciju mijenjati, naprotiv – fanatično se naslanja na njega, je katolički nauk koji, prihvatili mi to ili ne, gazi jednu grupu ljudi – u ovom slučaju gay grupu.

Piše: Nikola Horvat

Posljednjih je tjedana papa Franjo privukao mnogo pažnje raznim izjavama, ali možda je najveću oluju reakcija izazvala izjava „Tko sam ja da im sudim?“ osvrćući se na gay osobe. Ta je rečenica odjeknula kao bomba po svijetu i svi su se našli prozvanima napisati pokoju o tome. Spektar reakcija je bio potpun: od ljevičarskog zadovoljstva pa skroz do desničarskog zgražavanja nad krivom interpretacijom papinih riječi. Jedan je ugledni američki isusovac, James Martin, poznat po svojim stand up komičarskim predavanjima, čak napisao da „svatko tko tvrdi da se danas ništa u Crkvi nije promijenilo nije čist.“, te „“od „ne“ svećenicima homoseksualcima 2005. do“tko sam ja da im sudim“ cijeli je ocean promjene“. Dakle, manje – više je sve rečeno i sva su mišljenja ispucana….

Ipak, euforiju svijeta valja još jednom prizemljiti, jer vrlo je jasno da je većina opet išla linijom manjeg otpora te se mnogo toga iskontekstualiziralo i previdio se, po ne znam po koji puta, Crkveni monopol na sve što ima veze sa „istinom“ i „ljubavlju“. I iako ću ovdje pisati sličnim vokabularom kao i fundamentalistički, desni komentatori, moj će govor imati potpuno drugu emociju o izrečenome.

Dakle, olako se previdio kontekst u kojem je papa Franjo govorio o gay ljudima. Naime, jasno se pozvao na Katekizam koji govori potpuno isto što i on sam, samo što je on teatralno dodao Isusovski „tko sam ja da im sudim?“. Ne zaboravimo, Katekizam potpisuje Ivan Pavao II., čovjek sličnih teatralnih sposobnosti koji je znao ljude uvjeriti da mu povjeruju, makar govorio protiv svih uvjerenja slušateljstva. Taj isti Katekizam zagovara tvrdi stav da se gay osobe mora prihvatiti, ali da je spolni čin tih osoba grešan, loš, te ih se poziva na celibat. U praksi to zvuči ovako: prihvaćam te, jako si mi drag, ali osuđujem te na samotnjaštvo i frustraciju želiš li biti Božji prijatelj. Ništa drugo ne govori niti papa Franjo, nemojmo se zavaravati, taj je čovjek pristupačniji i prostodušniji od njegovog prethodnika, izrekne neuobičajene stvari u odnosu na mnoge njegove prešasnike, ali u suštini njegov govor strogo i disciplinirano slijedi tvrdi katolički nauk kod kojeg nema ustupaka. I upravo se zbog toga ne slažem sa ocem Jamesom Martinom, taman me nazvao nečistim, jer osobni pristup Franje može razviti simpatije kod slušatelja, ali ono što njegov govor ne mijenja, niti ima tendenciju mijenjati, naprotiv – fanatično se naslanja na njega, je katolički nauk koji, prihvatili mi to ili ne, gazi jednu grupu ljudi – u ovom slučaju gay grupu. I to bi bilo donekle podnošljivo da katolički nauk, uvijek iznova prežvakavan, a iznjedren iz često neodrživih teoloških koncepata doslovnog shvaćanja Biblije ili iz spisa skrupuloznih crkvenih otaca od prije 1500 ili više godina koji su pisali konkretnim zajednicama sa konkretim problemima, nema fazni pomak koji uvijek pokušava postići vrijednost apsoluta: jednom napisano – zauvijek napisano; osobito u pitanjima morala. Taj fazni pomak uvelike baštine svećenici, biskupi i pape, uključujući i popularnoga Franju. Od toga je teško odstupiti jer cijeli je sustav kreiran na način da se dogmatskim pristupom nauku, kao i elitizmom svećenika, ali i nametnutom šutnjom koja paralizira vjernike priprema teren duhovnoj manipulaciji moralnim rigorizmom koji je jedan od najjačih poluga stvaranja moći nad vjerničkim savjestima. Vjernik uzdrmane savjesti je podložan vjernik i poluge koje to iskorištavaju su na perfidan način inkorporirane u sustav Crkve, osobito nauk i  sve oko pristupa nauku. Stoga, papa Franjo je samo malo originalniji vojnik u službi iste one stvari za koju su bojevali Pio IX., Lav XII., Pio X., Benedikt XV., Pio XI., Pio XII., Pavao VI., Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. Realno sagledavajući – možemo li uopće očekivati nešto više, ili samo na zericu drugačijeg papu projiciramo svoju neostvarenu želju o čovječnom i po mjeri čovjeka krojenog poglavara Rimokatoličke Crkve?

Za kraj ovih samo kratkih misli bih vam podastro jedno zanimljivo iskustvo koje sam imao sa kolegom i prijateljem teologom nakon neugodne rasprave sa „pravovjernim“, eminentnim katolicima koji se često razmeću upravo spomenutim naukom i vješto ga koriste da obezvlaste drugačije od sebe smisla, Boga i duhovnog samopouzdanja, a sebe da uzdignu na tron istine, spašenosti i duhovnog bahatluka. Naime, on govori da bi se složio s time da homoseksualnim spolnim činima nedostaje jedan dio od one (idealne) punine koja bi uključivala potomstvo. No – povlačeći jednu paralelu, rekao je – „ne drži li Katolička Crkva nešto slično u odnosu na protestantske zajednice? Naime, ne smatraju li da im nedostaje jedan dio od savršene punine crkvenosti? Međutim, unatoč tome, na zadnjem su Koncilu nakon brojnih previranja, ipak imali snage reći da se i u takvim zajednicama mogu naći mnogi elementi posvećenja. Nije li to sugestija da generalna usmjerenost prema vrhovnom dobru nije automatski anulirana unutarnjim nedostacima? Da se razumijemo…“, nastavlja, „…ti nedostaci nisu nimalo mali. Prema RKC, protestanti su u stanju hereze! A opet, danas više ne govorimo o njima kao sinovima propasti. Bojim se da će proći još dugo i dugo vremena (ako se ikada to dogodi), da se Crkva usudi reći kako i „vanbračne“ zajednice mogu imati određene elemente posvećenja. Jedan autor koji je nedavno napisao knjigu o teologiji ljubavi smatra da je naša najveća greška što smo teologiju grijeha stavili ispred teologije stvaranja. To fundamentalno usmjerava naše razmišljanje i tjera nas da neprestano inzistiramo na tome da budemo savršeni prije nego što počnemo ljubiti, umjesto da dopustimo da nas čin ljubavi izbavi iz naše nesavršenosti.“

Sa ovim mislima vas ostavljam da sami procijenite na kojoj je udaljenosti papa Franjo od ovakve, oslobađajuće i čovjekoljubne teologije, te koliko se samo takav prikazuje, s obzirom da objeručke prigrljuje nauk koji je skrojen da ne bude takav?

Oglasi

One comment on “Papa – (samo) izvršitelj nauka

  1. Dario
    13/11/2013

    Homoseksualizam je osuđen u Bibliji, ne grešnik kao homoseksualac već homoseksualizam. Razmislite si o tome.
    Lp

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Information

This entry was posted on 02/08/2013 by in O pitanjima morala i spolnosti and tagged , , , , , .

Upiši Email kako bi primao notifikacije o novim postovima

Pridruži se 40 drugih sljedbenika

Prati blog na Twitteru

Kliknuli ste

  • 47,848 puta
Follow VJETAR on WordPress.com
%d bloggers like this: