VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

Relativizam pape Franje

pape

Prije samo nekoliko mjeseci bilo bi nevjerojatno i zamisliti da bi Pontifex maximus, vrhovni poglavar Crkve koja je učiteljica i čuvarica istine, mogao izgovoriti ovakve riječi. No, u masi „novotarija“ koje nam gotovo svakodnevno servira papa Franjo mnoge od njih ostaju nezamjećene, nedovoljno analizirane. Ipak, nad citiranim odlomkom iz intervjua časopisu Civiltà Cattolica zaista se vrijedi malo zaustaviti. 

Piše: Ivan Novak

“Ako jedna osoba kaže da je susrela Boga i u njoj ne postoji ni trunka dvojbe, onda to nije dobro. Za mene je to ključno. Ako netko ima odgovore na sva pitanja, to je onda dokaz da Bog nije s njime. Znači da je lažni prorok koji upotrebljava vjeru za samoga sebe. Veliki vođe naroda Božjeg, kao što je bio Mojsije, uvijek su ostavljale prostora dvojbi. Mora se ostaviti prostora Gospodinu, a ne našim izvjesnostima, treba biti skroman. Neizvjesnost postoji pri svakom pravom rasuđivanju koje je otvoreno potvrdi duhovne utjehe.”

Prije samo nekoliko mjeseci bilo bi nevjerojatno i zamisliti da bi Pontifex maximus, vrhovni poglavar Crkve koja je učiteljica i čuvarica istine, mogao izgovoriti ovakve riječi. No, u masi „novotarija“ koje nam gotovo svakodnevno servira papa Franjo mnoge od njih ostaju nezamjećene, nedovoljno analizirane. Ipak, nad citiranim odlomkom iz intervjua  časopisu Civiltà Cattolica zaista se vrijedi malo zaustaviti.

Zapanjuje prvo odmak od dosadašnjeg stava crkvenog učiteljstva. Papa Benedikt XVI. volio je apostrofirati „diktaturu relativizma“ kao temeljni problem suvremenog sekulariziranog društva. Što li on sada misli o Franjinom stavu kako je apsolutna istina nedostižna, a to je zapravo definicija relativizma? A što je tek s dogmom I. vatikanskog koncila o sigurnoj spoznaji Boga ili s Antimodernističkom zakletvom u kojoj se tvrdi da je Božja opstojnost razumom sigurno dokazuje? Možemo li reći da Bog nije bio s papom Piom X. koji je, ne ostavljajući „ni trunka dvojbe“, oštro zahtijevao da svi svećenici polažu tu zakletvu, i tako je ostalo sve do 1967.?

Drugi važan aspekt ovog Franjinog razmišljanja je naglasak na poniznosti. Nema tu više one stare klerikalne nadmenosti i gordosti. Ponajprije je to bitno za dijalog s drugim religijama i svjetonazorima. Još i danas mnogi dobronamjerni katolici smatraju kako primarni cilj svakog razgovora s tim ljudima treba biti njihovo obraćenje, otkrivanje svjetla istine. U jednom drugom intervjuu, za  dnevnik „La Repubblica“, Franjo pak jasno kaže: „Prozelitizam nema smisla. Trebamo se upoznavati, saslušati jedni druge, širiti svoja saznanja o svijetu oko nas.“

Treći bitan zaključak Papinog citata je da vjernik koji smatra kako ima odgovore na sva pitanja nije samo nezreo, neupućen, ili pak dobronamjerno zelotičan. Naprotiv, on je lažni prorok, bezbožnik, čovjek zatvoren Duhu. On zavodi, odmiče ljude od zdrave biblijske tradicije, te ih zatvara u plitkoj religioznosti koja nudi prividnu sigurnost i banalizaciju stvarnosti. Nudi jeftine odgovore na sva pitanja, brzopleto diskreditira oponente, smatra se dobrim vojnikom kulturološkog rata u kojem mu Bog jamči pobjedu nad neprijateljima. No, to je, Franjinim riječima, „vjera upotrjebljena za samog sebe“. Ili zloupotrebljena.

No, što nam Franjo nudi, kad već uskraćuje mogućnost apsolutnih odgovora? To je jedna nova paradigma prisutna u Crkvi još od pape Ivana XXIII. On je Drugi vatikanski koncil, nasuprot Prvome u 19. st., zamislio kao pastoralni, a ne kao dogmatski. Nema potrebe za novim dogmama, one su dio stare paradigme unutar koje je sve moralo biti izvjesno i apsolutno, gdje nije bilo mjesta za samostalni angažman vjernika. Umjesto dogmi nova paradigma učiteljstva vjernicima nudi orjentire, iskustvo, upozorenja, ohrabrenja, nadu. Time se ostavlja prostor za aktivnost Boga i čovjeka. Nude se putokazi ka istini umjesto da se definira istinu. A nude se ponekad i izazovi, putokazi ka dvojbama, nedoumicama, sumnjama. Jer bez njih nema istinske vjere.

Oglasi

4 comments on “Relativizam pape Franje

  1. Ivan
    26/10/2013

    Pa ne bih se složio s tezom o diskrepanciji Bergoglija i Ratzingera. Ratzinger je sam u “Bog i svijet” (čini mi se da ondje) govorio o 6 milijardi (danas 7) puteva do Boga. Samim time i uvodna misao od koje se kreće ne stoji (u stilu da bi bilo čudno čuti od pape nešto ovakvo prije). To što se slažem s ovim papinim navodom na početku ne znači smatram da ne postoje pitanja koja ne ostavljaju mjesta dvojbi. I to što se slažem s navodom o diktaturi relativizma ne znači da smatram da u svemu ima mjesta našim izvjesnostima. Mislim da je zgodan članak za ovu temu i za prividnu dihotomiju dvojice papa, Matulićev članak o pluralnosti (tamo negdje u 7., 8., 9., ne znam točno, poglavlju “Metamorfoza”).

  2. Novak
    27/10/2013

    Iako po meni navedeni Ratzingerov citat (iz “Sol zemlje”) nema izravne veze s temom dvojbe, zanimljivo je da i tu on, pozivajući se na Iv 14,6, odmah naglašava kako je svaki put u konačnici na jednom Isusovom Putu. Dakle, pluralizam putova, ali unutar strukturirane tradicije, bez proročkog elementa. Inače, riječ je o izvorno muslimanskoj izreci, da je puteva k Bogu koliko je duša na zemlji.

    CUS u zadnjem broju ima zgodan Bižacin članak o odnosu dvojice papa s aspekta Koncila: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=161114

  3. Ivan
    27/10/2013

    Ok, nisam bio siguran iz koje je knjige (rekoh “čini mi se”), ali to je sad manje bitno.

    Isto kao što je, istina, “dvojba” u ovoj rečenici sadašnjeg pape drukčija od onoga što se može nazvati dvojbom u Ratzingerovom navodu premda ima elemenata da se upotrijebi ovdje. Može se s druge strane navesti i Ratzingerov navod iz početka “Uvoda u kršćanstvo” o odnosu vjere i sumnje kod vjernika i nevjernika.

    No, tema za raspravu, i ono što me privuklo da komentiram, jest pitanje je li riječ o međusobnom proturječju dvojice papa i je li riječ o “odmaku” sadašnjeg pape. Ipak mislim da nije, nego da je samo riječ o nekim drukčijim naglascima. U tu svrhu bi bilo korisno i definirati relativizam. Znači li on da je apsolutna istina samo nedostižna (kako piše u članku) ili on uz to znači i da apsolutna istina ne postoji?! Razlika je velika, no mislim da je poanta da je relativizam ovo drugo.

  4. Novak
    28/10/2013

    Stav da apsolutna istina ne postoji bi bio skepticizam, slijedom čega bi se trebalo suzdržavati od prosuđivanja, tj. ishod je pasivnost. Relativizam, u smislu Franjinih riječi, ostaje pak u sferi propitkivanja, aktivnosti. Takav relativizam uzima u obzir promjenjivost paradigme unutar koje je neka istina postavljena, te odriče sebi pravo na “puninu Božanske istine”, već samo na konstantnu težnju ka njoj (što je dio zdrave Crkvene tradicije – usp. npr. Dei Verbum, 8).

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Information

This entry was posted on 10/10/2013 by in Gost komentator and tagged , , , .

Upiši Email kako bi primao notifikacije o novim postovima

Pridruži se 40 drugih sljedbenika

Prati blog na Twitteru

Kliknuli ste

  • 47,848 puta
Follow VJETAR on WordPress.com
%d bloggers like this: