VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

Nađeni čovjek – izgubljena Crkva

Problemi i poteškoće od nas stvaraju mudrije ljude. Kroz taj bolan proces sastavljen od problema i poteškoća mora proći svako od nas. Mudrost stječemo patnjom, govorili su u antičkoj grčkoj, a ta nas mudrost uči da je vrhunac kršćanstva živjeti život spašenog grešnika.

Piše: Mladen Faraguna

Trebao bi…

Razgovarajući na kavi sa jednim prijateljem prije nekoliko godina, njegov zaključak na moje kratko razmišljanje bio je: “Možda bi ti ipak trebao i dalje ići u crkvu, možda bi ti ipak trebao biti taj kvasac!”. Njegove riječi trajno su ostale zapisane u mojoj glavi zbog više razloga. Prvi je razlog iskrenost njegovih riječi, jer način na koji je to izrekao zaista pokazuje da on to iskreno misli. Drugi je razlog taj što je, iako je vrlo pažljivo slušao moje izlaganje, retorika njegovih riječi bila potpuno promašena.

Prije svega, moram napomenuti kako sam bio dugogodišnji redoviti posjetitelj crkve. I svakako, redoviti odlazak u crkvu nije bio upitan. Ako želimo biti kršćani, ako želimo bolje upoznati Isusa, vrlo je logična misao da ćemo redovito posjećivati crkvu. Tko bi mogao nešto reći protiv tih misli? Vođen tim mislima, bio sam redovit u crkvi, ali nikad me nije zadovoljavala stagnacija. U vjeri mora postojati rast i napredak. I rekao bih da nas rast i napredak mora dovesti do životne zrelosti.

Životna zrelost

Životna zrelost ne dolazi sa početničkim obraćenjem. Ona započinje nakon višegodišnjeg traganja i dolazi iz iskustva koje uključuje bol, padove i suhoću. U tom višegodišnjem traganju želimo pronaći odgovor na pitanje: Koji je smisao moga života. To je ono iskustvo koje uključuje suočavanje sa vlastitom tamnom stranom, a kulminira evanđeljem u kojem prevladava Božja milost. Milost koju kao ljudi tako čvrsto želimo uhvatiti rukama, ali nam iz ruku izmiče jer shvaćamo da me ne dohvaćamo nju, nego ona nas.

Da, ona nas želi dohvatiti, ali mi ju prečesto odbijamo koristeći se nečime što nazivamo legalizam. Naglasak mojih misli na kavi bio je upravo na tome. Stvar je to koja se reflektira u mnogim dimenzijama kršćanskog života, a koju član bilo koje crkve može jako dobro upoznati. Legalizam se savršeno naslanja na ljudsku uzročno posljedičnu logiku koja kaže ako napraviš ovo, dobit ćeš ono. Odlazak u crkvu svodi se na suptilnu trgovinu u kojoj svojim djelima želimo zaraditi spasenje.

Neuništivi legalizam

Neki ljudi čak otvoreno kažu: zašto ne ići u crkvu – nemaš sto izgubiti. Ako iza smrti nema ničega ne gubiš ništa, a ako ima, možda dohvatiš vječni život u raju. Ovo razmišljanje je tipična ljudska kalkulacija igranja na sigurno. Ipak, ne shvaćajući sve preozbiljno, možda bismo to ipak mogli nazvati simpatičnim pokušajem trgovine sa Bogom.

Jer takav plitki legalizam je manje problematičan od finog, suptilnog, duboko ukorijenjenog legalizma koji nikad neće priznati da smo spašeni Božjom milošću, a ne vršenjem zakona. Legalizam je to sa tisuću lica koji će u teoriji objeručke prihvatiti ponudu Božje milosti, a u praksi nastaviti živjeti život u kojem sve moraš sam. Stvari shvaćamo na razini funkcionalnog ateizma gdje se nista ne pokreće, osim ako se za to ja ne pobrinem. A još gori je crv straha u nama koji ne da mira podsjećajući nas da moramo obaviti samo još ovu (legalističku) stvar.

Zbogom legalizmu

Životna zrelost nas uči da je legalizam sekundaran. Iako je bez jasnih pravila i čvrste discipline nemoguće doći do cilja, pravila i disciplina nisu sami sebi svrha i ako su izdvojeni iz cjeline mogu biti kontraproduktivni. Osim toga, životna zrelost nas uči da moramo prilagoditi očekivanja.

Kao vjernici očekivali bismo kako ćemo u crkvi čuti radosnu vijest. Prije svega kroz dobre propovijedi. Naravno u crkvi je svako praznovjerje isključeno, a strah od pakla zamijenjen je radošću spasenja. Jasno je da nećemo imitirati izraelce sa novom verzijom zlatnog teleta. Bit ćemo okruženi istinski sretnim licima koja sjaje jednako žarko kao sto je prekrasna glazba koja Bogu daje slavu. Sve je to jasni znak je ovdje pravi Isus Krist istinski prisutan.

Prilagodimo očekivanja

Prethodne stvari uistinu imamo pravo očekivati. Ali jedna je stvar očekivanje, a druga stvarni život. Iako se govor u crkvi najčešće svodi na priče o nekakvom zamišljenom idealnom svijetu koji je često karakteriziran konstrukcijama kao “trebalo bi…”, govor o stvarnom svijetu je rijedak. Razlog tome je sigurno taj što je teško govoriti o stvarnom svijetu gdje je tako mnogo svari isprepleteno, stvari često nisu crno bijele, ali to je stvarni svijet u kojem živimo.

Zapravo i sami jako dobro znamo da stvarni svijet u kojem živimo nije idealan bajkovit svijet koji se se često prikazuje i na reklamama. Popijte ovu tabletu i smršavit ćete za sedam dana. To vam jamčimo! Dođite u crkvu i upoznat ćete Isusa Krista. Osobno bih rekao da se u crkvi prije čovjek može upoznati sa jeftinim derivatima Isusa Krista. Zapravo je vrlo vjerojatno da su mnogi u crkvi primijetili neke od karakteristika napisane u nastavku teksta. I zbog toga trebamo prilagoditi svoja očekivanja.

Stvarni svijet

Loše, infantilne i neupotrebljive propovijedi.

Propovijedi koji imaju dodira sa stvarnim životom su velika rijetkost. Zapravo je tužan zaključak koji se nameće je taj da su rijetke propovijedi koje odlaze dalje od jeftinih ideoloških poruka. One koje imaju veze sa stvarnim životom su endemska vrsta. Za pisanje dobrih propovijedi treba čitati, razmišljati, razgovarati sa ljudima, ali prije svega, živjeti stvarni život. To je nešto je klericima, čini se, nedohvatljivo. Život egzistencijalne sigurnosti u kojem ti se svi automatski dive, ne zbog onog iznutra, nego zbog vanjskog habita tjera u svijet bajki. Propovijedi pisane iz svijeta bajki su nerealne, slatkorječive i ne pripremaju nas na život u stvarnosti nego nas tjeraju u svijet iluzija. Paradoksalno da iz istog svijeta bajki, bolje nazvanog svijeta noćnih mora, dolaze propovijedi koje šire strah naglašavajući stvarnost grijeha koji nas baca u pakao, a sudnji je dan vrlo blizu.

Praznovjerje

Stalno naglašavanje potrebe redovitog sakramentalnog života, nevjerojatne snage sakramenata koji na kraju baš i nisu vidljivi znaci nevidljive milosti nego magija koja je jača od negativnih sila bioenergetičara, reiki i tarot majstora. Kršćanstvo nije još jedna magija koja je jača od drugih magija i umnogome nadilazi dječju logiku moj je tata jači od tvog. Stavljanje magijskih snaga u kontekst evanđelja jasan je znak da smo potpuno promašili temeljnu poruku kršćanstva.

Strašenje paklom

U razgovoru sa jednim poznatim hrvatskim duhovnikom kao odgovor na moj rastanak sa legalističkom crkvom, poruka koju sam dobio bila je sljedeća: Koliko li je samo Isus govorio o paklu. I mnogo mjeseci kasnije, na to još uvijek gledam sa velikom nevjericom. Zar je to moguće? Nakon više od 2000 godina mi se i dalje bavimo paklom kao temeljnim problemom. Umjesto da širimo svjetlost, ovaj primjer jasno oslikava praksu koja pokazuje da je je popularnije strašiti ljude tamom. Priča o Velikom Inkvizitoru iz Braće Karamazova pokazuje zašto je Dostojevski veliki pisac. U priči Veliki Inkvizitor optužuje Isusa, zbog toga što je ljudima donio dar slobode. Tu slobodu je preuzela crkva kojoj ljudi vjeruju i kojoj se ljudi dive. Ključno Inkvizitorovo pitanje je: Zašto si nam došao smetati. Ova priča kaže kako je Isus u crkvi nepoželjan što moje iskustvo itekako potvrđuje. Svjetlo svijetli prejako.

Zlatno tele

Povijest zlatnog teleta opet se ponavlja. Jedino što danas više nemamo zlatno tele, nego smo izmislili suvremene zamjene. Primjerice, popularno je kao model uzeti nekog blaženika ili sveca. Od modela se mora napraviti superčovjek koji nije hodao po zemlji nego je lebdio nad zemljom. Naglasak nije na stvarnu vrijednost sveca ili blaženika, nego na nerealnu sliku koja predstavlja ono što svetac zapravio i nije bio. Takvo prikazivanje sveca ljude jedino može frustrirati jer se kao uzor postavlja osoba koja zapravo nije ni postojala. Ali nije katoličanstvo jedino koje ima problema sa zlatnim teletom. Ako skrenemo pogled na protestantske crkve lako je primijetiti kako se jedna riječ često ponavlja: Biblija. I to je Biblija koja liječi sve bolesti, Biblija koja jasno definira tko će u raj, a tko će u pakao, Biblija koja nas drži u stalnom strahu, neizvjesnosti i nesigurnosti. Biblija čije se rečenice koriste kao municija kojom propovjednici pucaju po svojem stadu. Svakave verzije Biblije se nude osim Biblije u kojoj je tema ljubavna priča između Boga i čovjeka.

Loše pjevanje

Ako je onaj tko pjeva dvostruko moli, onda bi za pjevanje u crkvi očekivali da će nam donijeti prekrasnu zvučnu harmoniju koja ispunjava naše duše i diže nas ka Bogu. Ipak, praksa to baš i ne potvrđuje. Amatesko muziciranje uz kreštave glasove češće nas tjeraju iz crkve nego nas približavaju Bogu. Konstrukcije kao “Niti sa mačem, nit s ljudskom mišicom, već silom Duha Presvetog!” uz prikladnu glazbu više podsjećaju na neku ‘čaše lomim’ atmosferu nego na liturgijsko slavlje u kojem je ipak u središtu Bog.

Kisela lica

Radost kršćanstva ne stanuje na nedjeljnim misama čiji su osnovni sastojak kisela ljudska lica. Lica koja bi trebala pokazivati istinsku radost i zadovoljstvo unatoč svim patnjama i problemima više pokazuju nezainteresiranost, pasivnost i ravnodušnost. Teško se može reći da su ljudi dotaknuti evanđeljem, a više izgleda da žive površni život čekajući da prođe još jedan dan… Sokrat je rekao da nesvjestan život nije vrijedan življenja. U svjetlu kršćanstva, život nedotaknut evanđeljem je život koji je promašio svoju bit.

Nedohvatljivi Isus

Kao što nam sjena izmiče te nam je nedohvatljiva iako nam je ispred nosa, tako je sa Isusom u crkvi. Trebao bi biti u crkvi i čini se da je tu negdje, ali kao da nam stalno izmiče. Istina, Isus nam se stalno nudi u sakramentima. Tu je i biblijski Isus. Slatki Isus nam se nudi na duhovnim obnovama pa čak imamo i Isusa koji lomi prokletstva. Dogmatski Isus nije odgovor na ljudsko traženje, biblijski Isus često izgledao kao da je iz Biblije netko izrezao evanđelje, dječji, slatkasti Isus zanimljiv je prvih pet minuta, a magijski Isus manje spada u područje vjere, a više u pretkršćansko razdoblje vjerovanja u tajne, nevidljive sile. Pravi Isus koji nije nekad i prije nego ovdje sad, koji me tjera da idem dalje, koji je uvijek svjež, a uvijek isti dohvatljiviji je van crkve nego u crkvi.

Što dalje?

Da bi stekli životnu zrelost potrebno je proći početničko obraćenje kao što je i potrebno naučiti živjeti u stvarnom svijetu koji uključuje i crkvu koja nije onakva kakva bi trebali biti. To je crkva koja manje širi radosnu vijest evanđelja, a više sliku starozavjetnog, sitničavog Boga. Ona češće podsjeća na muzej za svece, a rjeđe na bolnicu za grešnike. Jednostavno rečeno, crkva od sebe tjera grešnike. Metode koje se koriste opisane su ranije. Stavljajući stvar na osobnu razinu, kao grešnik, osjećam se kao onaj tko je iz crkve potjeran. Potjeran sam na život na margini crkve. Ali sve te stvari me nisu obeshrabrile i od mene napravile razočaranog vjernika, naprotiv…

Problemi i poteškoće od nas stvaraju mudrije ljude. Kroz taj bolan proces sastavljen od problema i poteškoća mora proći svako od nas. Mudrost stječemo patnjom, govorili su u antičkoj grčkoj, a ta nas mudrost uči da je vrhunac kršćanstva živjeti život spašenog grešnika. Rekao bih da je to nešto što sam naučio. Počeo sam živjeti život kao spašeni grešnik kojeg je na neki posve čudan i neobjašnjiv način pronašla Božja milost. I mislim da je to najbitnije od svega. Kao Zakej, sišao sam sa smokve i počeo sam zamuckivati jezikom evanđelja. Prije sam mislio kako potpuno razumijem sav taj kršćanski govor, ali sad mi postaje jasno da mi ništa nije jasno. Evanđelje mi je pomutilo razum. I jedino mi je to potpuno jasno.

Ipak, spustivši malo loptu na zemlju, trebam priznati da moj put u kršćanstvu nije bio karakteriziran pasivnim iščekivanjem Boga nego aktivnim traženjem odgovora na temeljna egzistencijalna pitanja kao sto su: Tko sam ja, tko je Bog. Znanje o sebi i o Bogu je potrebno jer autentičko iskutvo kršćanstva nije jeftini emocionalni doživljaj nego misterij u kojem potpuno povjerenje zamjenjuje nepovjerenje, a naš se život počinje vrtiti oko temeljne misli kako nas Bog voli bezuvjetno. Ne zbog toga jer smo mi dobri, nego jer je Bog dobar. I nevjerojatni je to dar slobode koji nam je dan zbog kojeg možemo vjerovati i sumnjati, možemo razvijati misli, možemo i u Boga sumnjati, a na kraju svega, možemo Bogu reći hvala.

Hvala Ti Bože za to što ti mogu reći hvala. Hvala Ti za evanđelje koje je zanimljivije od najzanimljivije knjige, uzbudljivije od naluđeg roller coastera, svjetlije od najsvjetlijeg podnevnog sunca. Hvala Ti što mi progovaraš u kišnom danu, u plaču djeteta, kroz služenje ljudima. A najviše ti hvala za one rijetke trenutke tišine kad progovaraš nježnije od lahora vjetra, intimnije od majčinog zagrljaja djeteta, glasnije od najglasnije gomile ljudi. I kad se crta podvuče, jedino mogu ponoviti: hvala…

Oglasi

One comment on “Nađeni čovjek – izgubljena Crkva

  1. Anonimno
    02/11/2013

    Prijatelju , ovaj tekst je dobar i ti to osjecas .
    Ipak , kao da se jos nesto treba i moze reci .
    Vidi –
    Ono sto je cesto prisutno u ovakvim raspravama je sljedece . Postoje videnja o osobnoj ulozi , dozivljavanju i uklapanju u religioznost . To je tako dobro da se bi moglo uklesati u kamen ili jos tvrdi i postojaniji materijal . Ali dali je tu obuhvacen svaki i umrli i zivuci i buduci zivuci pojedinac ? Odgovor je ne . I to jo treba .
    Ako samo bacimo pogled na tu stranu onda se osjetimo kao da smo na nekom prostoru a ispre nas sedam milijardi pojedinaca .
    U onim prvima ispred vidimo svaku pijedinost , oci , nos ruke itd . Ali . . . . Sta si ti spomenuo sve u svojem tekstu ?
    O tome sto si ti sve -doista bez trunke primjedbe – sponenuo sto o tome vidis u onom prvom ispred tebe ?
    Nista . Samo naslucujes . . . . . pa . . .. valjda mi je slican i i i i sta je to sto vidis tada i ja ili bilo tko u odnosu na ono sto si opisao o sebi .? ! ? !
    I sada nastupa vjera da o tome brigu vodi bog Jhvh ili samo Bog .
    Da i tocno o tome brigu vodi Bog . Ali vidi , pa o tebi , koji si sve ono napisao brigu vodi Bog . A osjecas da bi i svaki od sedam i vise milijardi trebao slicno tebi napisati . I dalje , sto da i napisu , sto dalje ? ?
    Pretpostavljas li koliko nas je tada takovih ? Tada trajemo i trajemo – bez ogranicenja . . . . . nastanjujemo svemir i sta tamo , dali i tamo kao i ovdje ? ? ? ? ? Dali i tamo uvijek iznova pokusati biti bas na onom mjestu gdje je drugi i bas i to samo visi vazniji u nedogled od njega ! ?
    I kako i o cemu dalje .
    Kao do sada . Popijmo kavicu i trbalo bi me radovati ako sam ti pomogao ili ti meni da smo vedriji poboljsavati i uljepsavati sljedeci trenutak u ovom postojanju .
    A poslje . Da ima Bog i to pravi kojega nitko nije izmislio za svoje potrebe . E njemu , tome Bogu – neka nam bude milostiv ali on to zade .

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Information

This entry was posted on 02/11/2013 by in Gost komentator and tagged , , .

Upiši Email kako bi primao notifikacije o novim postovima

Pridruži se 39 drugih sljedbenika

Prati blog na Twitteru

Kliknuli ste

  • 46,575 puta
Follow VJETAR on WordPress.com
%d bloggers like this: