VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

Primjer neuroze hrvatske katoličke misli u istupu Tončija Matulića

Tončicb

Nakon ovog pisma je jasno da je Matulić u službi ideologije, a to se ponajbolje očituje kroz njegov elitistički govor i gnušanje nad grešnim udrugama, kroz strah od različitosti, kroz traženje vlastitog identiteta preko neprijatelja – opsesijom zavjerama.

Piše: Nikola Horvat

Povodom objavljivanja pisma papi Franji koji je uputilo 26 udruga, a prozivaju vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj za nesnošljivost i netoleranciju prema srpskoj manjini u Vukovaru, oglasio se dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu don Tonči Matulić i svojim istupom, kojeg možete potražiti na obližnjem vjerskom portalu, potvrdio da je stanje neuroze inficiralo i najintelektualnije instance na hrvatskom katoličkom nebu. To stanje zadnjih mjeseci ogoljuje prostore zdravog dijaloga, barem kada je u pitanju naša, katolička, strana. Streljivo druge strane katkada je samo odraz naših jurišanja, a kada počnemo sa slanjem neistomišljenika u pakao, kao što već pomalo postaje navika, možemo samo pretpostavljati u kojem bi pravcu sve moglo otići.

Tonči Matulić je na hrvatskom katoličkom, intelektualnom nebu najsjajnija zvijezda, a vjernici čak i mikrofoniju njegova mikrofona smatraju vrijednom aplauza. Njegovo je ime brand, a ateistička i anticrkvena elita strepi ustane li Tonči nešto prozboriti. Zadnjih je godina požnjeo popularnost svojim knjigama, kvalitetnim znanstvenim radom, ali sve više i emocijama nabijenim govorima i propovijedima kojima plijeni pažnju prosječnog slušatelja. Vrlo je nezahvalno kritizirati čovjeka takvog životopisa, no ovaj posljednji istup je vrijedan kritike, čak i pod rizikom ismijavanja. Retorika Tončija Matulića je često prilično ratoborna i ekstremna, osobito u posljednje vrijeme. Ne poznajući umjerenost, svojim stilskim figurama i intelektualnim bravurama ruši neprijatelje velikom lakoćom. Opće je poznato da je također obnašao “službu dvorskog homiletičara i apologeta“. S obzirom da Kaptolu kronično nedostaje kvalitetnih govornika i mislitelja, njegova pozicija crkvenog intelektualnog mogula je zacementirana, a retorička ga sposobnost prosječnom vjerniku oslikava kao neupitnog autoriteta. Donedavni bundžija i galamdžija kojemu se teško stajalo na žulj i koji je uredno rešetao po kaptolskoj aristokraciji, gotovo se preko noći prometnuo u zadnju slamku spasa za sa stvarnošću posvađane biskupe. S tom “svetom“ zadaćom na plećima, Matulić je sastavio pismo-odgovor papi Franji u kojem udara po bjelosvjetskoj zavjeri.

Matulić puno ne kalkulira. Već u prvom paragrafu otkriva sve karte i konstatira da je posrijedi đavolska logika. Potom utvrđuje da niti jedna od udruga potpisnica nikada nije izgovorila pomirljive riječi, riječi kršćanske nade, bezuvjetne snošljivosti i mira prema Katoličkoj crkvi, podvaljujući čitatelju bure baruta već u samome startu, i to pozivajući se na snagu Crkve kao božanske ustanove i sakramenta spasenja. Naime, diskreditiramo li suprotnu stranu argumentima kojima se neprijatelja potvrđuje kao nesumnjivo dijaboličke prirode i još k tome kao uvjet dobronamjernosti dodamo nužno prijateljstvo u vidu toleriranja Crkvenih odluka, a s druge strane sami sebe predstavimo kao Božju stvarnost bez čije snage nema spasenja; teško da postoji argumentacija koja od đavla i antikrista više može išta učiniti osim Sina propasti kojeg valja popljuvati i zaobići u širokom luku.

U nastavku pisma, Matulić udruge osuđuje zbog partikularnih interesa i koristi, što mu kroz cijelo pismo služi kao mantra, a Crkvu karakterizira kao onu koja se zalaže za univerzalne ljudske interese, opće dobro, a sve to opetovano pozivajući se na krajnju instancu – Boga, koju tko dobije na svoju stranu taj je pobjednik, smatra on. Kako bi apsolutnu instancu zadržao na svojoj strani Matulić diskreditira svako pozivanje tih “udruženih grešnih struktura“ na ime Boga, prozivavši kritiku djela i riječi crkvenih velikodostojnika samim zlom.

Nadalje, Matulić kritizira udruge zbog neaktivnosti u istinskom društvenom dijalogu, pritom ne imajući na umu da partikularnost interesa upravo karakterizira djelovanje udruga. Zato, naime, i postoje. Pa tako udruga GONG ima usko područje rada, vezano uz glasačke mehanizme i statutom im je djelovanje ograničeno. Tako je i s ostalim udrugama. Zapravo, kritika bi bila na mjestu da ih je, barem većini čiji statuti ne podrazumijevaju ovakav vid djelovanja, upozorio da ne guraju nos gdje im nije mjesto. Potom im zamjera monolog koji su vodile i kojem navodno mogu zahvaliti dotoke novca, zaboravljajući tko je gospodar monološkog govora u Hrvatskoj, ali i tko ne mora uopće brinuti o izgovorenome jer mu je novac zagarantiran. Crkva ne sluša ni svoje vjernike, ni teologe, a dijalog je poželjan samo ako s druge strane dolaze riječi hvale i tradicionalnog pravovjerja. Tako da je prilično licemjerno zamjerati udrugama ono u čemu Katolička crkva zauzima tron. Pitanje novca bolje da nije niti spomenuto jer po tom pitanju su prsti svima u pekmezu.

Matulić isto tako zaključuje da je korištenje Božjim jezikom u dotičnom pismu, barem ako je za vjerovati njegovom iskustvu, dokaz đavolske prevrtljivosti, a sa svrhom obescjenjivanja svega što je Božje i Crkve Božje, sve potkrjepljujući citatom o lažnim prorocima. Ovo je vrlo opasan dio Matulićevog pisma, a tom se logikom lako zaključuje da pravo korištenja Božjeg jezika i poruka može koristiti, očito, samo Crkva, te da se svaka kritika koja sadržava u sebi riječi Svetog pisma može srušiti ovakvom argumentacijom.

On tvrdi da dovodi pred kritički zid zloću motiva koju pronalazi u pismu, a kritiku posebno dvojice biskupa i općenito episkopata ujedno smatra i kritikom cijele Crkve. Potom zaključuje da potpisnici pisma imputiraju da je problem dvojezičnosti vjerski problem. Na ovom prijelomnom dijelu Matulićeva pisma moram konstatirati da je posrijedi njegov subjektivni dojam. Naime, s obzirom na ratničko-egzorcističku retoriku, jasno je da je zloća temeljni pojam, no nije mi jasno odakle je iščitao ono o vjerskom problemu. Hrvatske biskupe već neko vrijeme, barem dobar dio njih, obilježava duh umjerenog nacionalizma. Neki od njih hodaju po rubu i nije teško zaključiti kako je vrlo malo potrebno da ih se krivo (ili čak dobro) shvati. Uvjeren sam da je biskupima u interesu opće dobro Hrvata, ali i ostalih ljudi, no realnost je da cijeli taj episkopatski brod već odavno plovi udesno i sve mu je manje vidljiv lijevi horizont i bilo kakva mogućnost dijaloga. Bilo je pitanje vremena kada će netko naći prikladnim zauzeti jasno i glasno drukčiji stav ukazujući na možebitnu nekompatibilnost sa Evanđeljem ili naukom Crkve. Trebamo li takve ljude zbog toga demonizirati?

Matulić u sljedećem paragrafu kritizira djelovanje udruga koje navodno ne izvire iz kršćanske ljubavi na koju pozivaju. Smatra da bi udruge trebale početi od samih sebe žele li živjeti kršćansku ljubav. Ova kritika je neutemeljena s obzirom da se neke od udruga koje su supotpisnice bave ljudskim pravima, dijalogom i nenasiljem, zdravim odrastanjem ili mirom, i takva je kritika čista pretpostavka, osim ako don Tonči ima uvid u njihov cjelokupni rad i ljudske savjesti pa velikom sigurnošću tvrdi to što piše. Dakle, Matulić kritiku dvaju biskupa i episkopata, ali i cijele Crkve – što ne stoji u pismu udruga te je njegov dodatak, smatra paradigmom ne življenja kršćanske ljubavi. Kršćanska ljubav je kudikamo širi pojam od ovoga kojega nam podastire Matulić te se najčešće veže uz savjest pojedinaca i njegove nakane koje su najskriveniji dio srca svake osobe, pa čak i onih osoba koji kritiziraju kler i ne slažu se s njima. Zanemariti tu činjenicu je manipulativno.

Potom piše o uzrocima raskola oko dvojezičnosti prozivajući i neke udruge potpisnice kao razlog tome. Poziva se na univerzalne humane vrijednosti te daje svoje mišljenje opravdavajući biskupska stajališta. Crkvu zatim stavlja kao uzor, bacajući sve udruge pod noge institucije kojoj pripada koristeći šablonske pokliče poput onoga da se udruge ne mogu mjeriti i uspoređivati u dobru s Katoličkom crkvom, ujedno ih smatrajući suodgovornima za situaciju kakva je danas u Vukovaru. Zatim upozorava Papu na razmjere podvale koju su mu poslale udruge.

Papa Franjo je osvojio svijet svojom otvorenošću. On donosi Radosnu vijest. Ljudi to prepoznaju. Svijet to prepoznaje. Nasuprot Papi stoji naša domovinska Crkva kojoj uvelike nedostaje svega navedenoga. Ljudima se protura žalosna vijest, priče o grijehu, o propadanju obitelji, izumiranju Hrvata, o gay lobijima koji žele uništit i silovati našu djecu, priče o izvrtljivcima đavolskog nadahnuća koji ruše sveto i dobro. Crkva u Hrvatskoj ljude sustavno straši i uništava im samopouzdanje. To nije neki novi mehanizam. No, čini se da je u našoj domovini dobio jedan novi zamah, novu snagu kojom siječe svaki pokušaj duhovne emancipacije vjernika. Upravo u tome pravcu ide i pismo don Tončija Matulića. On je zgrožen što ljudi iz svijeta imaju potrebu pisati Papi i što mu pišu iz svojeg kuta u kojem je biskup negativac, moćnik koji zavađa. On iza tog pisma ne vidi ljude, one koji se zalažu za bolje, baš kao što niti udruge ne vide zalaganje episkopata za dobro. Matulić u tom činu vidi Đavla i sotonske mehanizme koji su protiv njega i koji žele zauvijek uništiti njega samoga pritom niti se ne trudeći razumjeti one sa drugačijim mišljenjem. No, on ne piše Papi, niti udrugama, on piše vjernicima koje još jednom treba dobro isprepadati ne bi li izbjegli napast dovođenja u pitanje autoritete crkvenog vrha zbog kritičkog pisma koje su udruge poslale Papi. Matulić je apsolutno uvjeren u svoju istinu, u istinu svojih biskupa i u zlo njegovih protivnika, a ono što ga najviše uznemiruje je mogućnost da će vjerničko tijelo samo donijeti zaključke sukladno Papinim optimističnim i prema unutra kritičnim riječima. Da se razumijemo, da je pismo udruga poslano Ratzingeru nikakve reakcije Matulića ne bi bilo. Isto tako, i s Ivanom Pavlom II. Nasuprot tome, papa Franjo je potpuno nepredvidiv, baš kao što su nepredvidive i reakcije vjernika na njegove riječi. Ta sloboda reakcija je to što plaši don Matulića.

Nakon ovog pisma je jasno da je Matulić u službi ideologije, a to se ponajbolje očituje kroz njegov elitistički govor i gnušanje nad grešnim udrugama, kroz strah od različitosti, kroz traženje vlastitog identiteta preko neprijatelja – opsesijom zavjerama. Isto tako vidljivo je da je zajedno s dobrim dijelom svojih episkopa izgubio dodir s tlom, a njegova je neuroza poprimila zabrinjavajuće razmjere. S obzirom da iza sebe ima zavidnu znanstvenu karijeru, pitanje je hoće li je i dalje dovoditi u pitanje ovakvim eskapadama u stilu Davora Pavune, ili nekog njemu sličnog, koji su u potpunosti kompromitirali vlastiti znanstveni rad slijepim ideološkim jurišima?

Oglasi

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Information

This entry was posted on 25/11/2013 by in Crkvena politika and tagged , , , , .

Upiši Email kako bi primao notifikacije o novim postovima

Pridruži se 40 drugih sljedbenika

Prati blog na Twitteru

Kliknuli ste

  • 47,848 puta
Follow VJETAR on WordPress.com
%d bloggers like this: