VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

Pismo kršćanima

narodnenovine_referendum_pravi

Opijenost koja mi sugerira da je Istina samo moja, te da je drugi zaveden zlom zato jer zastupa ideje koje se ne poklapaju sa Biblijom ili učiteljstvom Crkve je vjerski fundamentalizam

Piše: Skupina rimokatoličkih teologa

S obzirom da su već mnogi zacrtali svoje pravce, mi bismo htjeli samo povući paralele. Principijelan čovjek je onaj koji ne mijenja lako svoje sudove. Principijelan čovjek u pravilu teži da njegov moralni zakon postane opći zakon, na dobrobit sviju. Stoga, dopustite nam jedan maleni pomak trokutom na trenutnu debatu. Nećemo spomenuti nijedno ime da nas ne biste otpisali kao klevetnike. Nećemo spomenuti niti političke stranke da naš put ne biste otpisali kao plaćenički. Truditi ćemo se držati samo srži stvari.

Zadnjih dana smo puno puta čuli kako je jedini cilj građanske inicijative „U ime obitelji“ zapravo samo to da se održi javni referendum o definiciji braka. Predstavnici neprestano u unutarnjoj skromnosti izjavljuju da ne žele implicirati ni ZA ni PROTIV, već im je samo u interesu da narod kaže ono što misli. (Po principu izravne demokracije koja je, kako kažu, njima iznimno važna). Dakle, da sažmemo:

  • Navodno je jedini cilj građanske inicijative „U ime obitelji“ to da građani izravno i neposredno odlučuju o definiciji braka koja, po njihovim riječima, nije usmjerena niti protiv jedne društvene skupine, već samo želi afirmirati tradicijske vrijednosti hrvatskog društva.

Neki od razloga da glasate ZA su:

  1. Tradicijski – jer je brak već stoljećima u hrvatskom društvu shvaćen kao zajednica muškarca i žene.

  2. Vjerski – jer kršćanski nauk kaže da je brak isključivo zajednica muškarca i žene.

  3. Moralni – jer smatrate da drugačija situacija neposredno vodi do društvene dekadencije.

U redu. Pokušajmo sada iz ovoga izvesti općeniti model:

Dobro je da određeno društvo X neposredno i demokratski odlučuje o određenom važnom pitanju Y na temelju njihovih tradicijskih, vjerskih i moralnih razloga.

Eto, došli smo i do trigonometrije.

Htjeli bi sada samo zamoliti da ovaj isti model primijenimo na jednu drugu situaciju. Ukoliko se slažete s prethodnom izjavom i ako ste principijelna osoba, pretpostavljam da ćete se lako složiti i sa sljedećom zamišljenom tvrdnjom:

Dobro je da egipatsko društvo neposredno i demokratski referendumom odlučuje o tome da se Islam proglasi jedinom priznatom religijom u Egiptu i to na temelju njihovih tradicijskih, vjerskih i moralnih razloga.

Kao što znamo, u egipatskom društvu već stoljećima dominira islamska većina. Određene stranke koje su demokratski izabrane jasno ističu da je islam jedina valjana religija i da su sve ostale religije idolopokloničke, pa prema tome izravno štetne za društvo. To temelje na svome shvaćanju vječnog i naravnog zakona. Time, navodno, ne žele biti niti protiv jedne druge vjere, već samo afirmirati ono što većina građana egipatskog društva ionako vjeruje. Sve druge religije i dalje će moći postojati u statusu privatnog mišljenja, ali se samo neće smjeti zvati religija. Dakle, ništa neće izgubiti. Samo je Islam prava religija, reći će određeni fundamentalisti, sve ostalo je nešto drugo. Štoviše, možemo li zamisliti da bi ovu egipatsku građansku inicijativu za referendum potpisali i pripadnici koptske Crkve jer i sami znaju koliko je teško biti kršćanin u Egiptu, pa to ne žele priuštiti svojoj djeci?

Dakle, struktura je potpuno ista samo su akteri različiti. Prema tome, ako želite biti principijelni onda biste trebali ponijeti indigo papir na glasalište i odgovor koji zaokružite na jednom referendumu prekopirati i na ovaj drugi, zamišljeni, ali i na sve buduće, ovom logikom krojene referendume.

No ne trebamo zapravo ni ići u apstrakciju. Mi, kršćani, koji nekad bijasmo manjina znali smo da put gospodara prema nama nije naš put prema njima. Mi koji smo u samim počecima bili optuživani kao bezvjernici i otpad svijeta, koji smo stajali na marginama i u tmini govorili o Mladom suncu stvaranja, znali smo što znači biti nemoćan. Znali smo da se moralna načela ne uče zakonima, već ljubavlju koja nadmašuje svaka očekivanja. Biti kršćanin znači davati u izobilju. Mi smo bili oni čije su kuće bile utočišta grešnika, ljudi kojima glas nije ječao na trgovima i koji napuknutu trsku nisu prelamali. Naš Bog je sebe ponizio da bi postao blizak onima koji za „pravedno” društvo nisu bili dovoljno dobri.

A sada, nekako sumnjam da nam danas još uvijek žele pristupiti oni koji „ništa neće izgubiti“ nakon što se mi u nedjelju „afirmiramo.“

Isto tako, bitno je primjetiti da ono što nedjeljni referendum zapravo predstavlja je rješavanje leksičkog pitanja. Prikladnije bi bilo da se njime bave u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, nego da se o tome odlučuje na referendumu. Naime, uspjeh referenduma obavezuje zakonodavca samo u tome da za istospolne zajednice ne koristi naziv „brak.“ Ali, može ih zvat npr. „arak“ ili „crak“, „brakić“ ili jednostavno „istospolna zajednica.“ A ne može se spriječiti niti to da se za tu zajednicu kolokvijalno koristi naziv brak, kao što Tuđman unatoč golemom trudu nije spriječio da nas se naziva Balkanom. U svakom slučaju, naziv ne ograničava prava tih zajednica, te one sutra ne samo da mogu imati prava jednaka bračnoj zajednici, nego čak i veća, npr. prednost pri usvajanju djece pred heteroseksualnim roditeljima ili jeftinije sklapanje „brakića“ pred matičarem. To se zacijelo neće dogoditi, ali je sasvim u skladu s ovim referendumskim pitanjem i u savršenom raskoraku sa stavovima protagonista inicijative “U ime obitelji”. Dakle, ovo stihijski osmišljeno referendumsko pitanje polučuje sveopćom polarizacijom društva čiju odgovornost mora snositi inicijativa koja je sve pokrenula, ali i vrh Crkve koji ga je oduševljeno prihvatio.  Posve je nejasno zašto se neprestano kao poticaj za inicijativu spominju najave ministara o mogućem usvajanju djece od strane homoseksualnih parova, a da pritom samo referendumsko pitanje uopće nije usmjereno na to da se ta prava izravno ograniče.

S druge strane, doseg ovog referenduma je pokazivanje moći od strane hijerarhije Crkve u Hrvata. Pokazala je Vladi kako može pokrenuti narodne mase, uz pomoć svoje infrastrukture prikupiti velik broj potpisa u kratkome vremenu, te je sada na Vladi da triput promisli prije donošenja bilo kakve odluke koja bi išla na uštrb njihovih interesa. Vlada je pak pokazala svoju veliku nespretnost, nekoordiniranost i političku kratkovidnost. Iako je s danom kad je sakupljen dovoljan broj potpisa bilo jasno da referendum prolazi, pokušalo ga se na plitke načine spriječiti i izigrati jasna pravila igre. Umjesto da štetu saniraju tako da distancirano prokažu nevažnost referendumskog pitanja i ukažu na to kako građanska inicijativa ne bi skupila toliko potpisa da je pitanjem tražila ograničavanje prava homoseksualaca, premijer i njegovi nevješti suradnici proglašavaju svoje građane koji će demokratski izglasati promjenu Ustava neciviliziranim barbarima.

Još jedan klimavi aspekt inicijative je navodna „vjerska“ pozadina. Brak je, kako vole naglasiti, ustanovljen po prirodnom, odnosno Božjem zakonu. No, braćo i sestre, ako već želimo uvoditi Crkvenu definiciju braka u Ustav, onda moramo izraziti veliko nezadovoljstvo ovim predloženim rješenjem. Naime, za Katoličku Crkvu brak nije samo zajednica muškarca i žene, već doživotna i nerazrješiva zajednica muškarca i žene otvorena rađanju. Ako predstavnici navedene građanske inicijative žele biti vjero(m)dostojni, onda bi trebali inzistirati na ovoj „jedinoj i vječnoj“ istini Crkvenog nauka, zar ne? Oprostite nam na primjedbi, ali zar nije ova kompromisna definicija koju predlažu u stvari pravi školski primjer političkog oportunizma? Kada se već barata vjerskim argumentima, onda bi istinska principijelnost zahtijevala da se u Ustav Republike Hrvatske unese maloprije spomenuta potpuna vjerska definicija braka kojom bi se izvan zakona stavili razvod i kontracepcija. S obzirom da se argument “ako počnemo radit ustupke, gdje je kraj?” također često koristi u zadnje vrijeme, evo i jedne trigonometrijske primjene na referendumsku inicijativu: Ako su predstavnici dotične građanske inicijative već spremni raditi određene kompromise oko ovih temeljnih vjerskih definicija, gdje je onda kraj? Ne otvara li to put u potpunu moralnu i vjersku dekadenciju? Hoćemo li sutra morati raditi i kompromise oko pitanja Trojstva samo da lakše prikupimo pitanja većine? (Ova pitanja su, dakako, samo retorička i imaju za cilj pokazati neumjesnost korištenja teoloških argumenata u političkoj sferi).

Zadnji aspekt je moralnost. Naime, sve što nije heteroseksualno, tvrde oni, nužno je nemoralno. Samo za njih ili i za Onoga koji je sav svoj duhovni govor ponajviše upućivao onima koje je tadašnje društvo apriorno diskreditiralo kao nemoralne na temelju “Zakona,” ne uzimajući u obzir njihovo duhovno stanje? Upravo je Isus na svojim poznatim objedima blagovao sa onima koje su pobožni sa lakoćom odbacili, ali ne zavaravajmo se, to nije tek Isusov izraz liberalne tolerantnosti i humanitarnog stava, to je bio sam temelj njegove poruke i njegovog poslanja. Mir, pomirenje za sve bez izuzetka, a možda ponajviše za “moralno zakazale.” Ipak, kao i danas, moralni su to osjećali kao povredu svih konvencionalnih moralnih normi, dapače kao rušenje morala. Pa kada već gledamo naočalama crkvenog nauka i stigmatiziramo istospolni brak kao protuprirodni imajmo na umu da Isus kroz svoj skandalozni govor i ponašanje donosi jednog novog, čudnovatog, štoviše opasnog, u osnovi neshvatljivog Boga. Da, taj Bog opravdava čak i prijestupnike zakona. Bog pobožnih se prometnuo u Boga bezbožnih. Ne bi li i mi katolici trebali prodrmati uvriježene, farizejističke, samopravedne i samodostatne koncepte vlastite vjere i progledati očima uvrnute logike Isusa iz Nazareta? Znači li to relativizaciju morala? Nipošto. Naime, poanta je fokusiranje na čovjeka, a ne na grijeh (koji je oprošten grešnici “jer ljubljaše mnogo” Lk 7,47). Ukoliko je čovjek stvoren sa svojom spolnošću, teško da možemo farizejski zahtijevati potpunu apstinenciju i time riješiti čitav problem. Čak i kada smatramo određeno ponašanje grešnim, a osoba koja ga čini u svojoj savjesti ima nesavladivo neznanje o tome, Crkveni nauk nas uči da se i takav sud savjesti treba poštivati i da se ono što mi vidimo kao moralno zlo toj osobi ne može ubrojiti! Bog naprosto nadilazi legalizam, a gnušanje čovjeka nad drugačijim, kao nekad nad carinicima, prepustimo ljudima a ne Bogu. Bog je svoje rekao kada je sjeo sa takvim ljudima za stol.

Što bi se moglo dogoditi dan nakon? Mala izlaznost birača pokazati će opravdani protest većine povodom čitave ove situacije, ogorčenost glede ideološke polarizacije i indiferentnost spram jezičnog pitanja. A za većinu onih koji će izići na referendum, pitanje koje će im na papiriću biti postavljeno bit će najmanje bitno. Važnija će biti pobjeda nad ideološkim neprijateljem. Političar će tako biti pobijeđen svojim primitivizmom. Biskupi pastiri će trijumfalno pokupiti plodove svojeg dugogodišnjeg gogoljevskog ulaganja u komunističke mrtve duše, koje su u besmrtnim dušama njihovih ovaca proizvele patološku fobiju i anksioznost. A život će potom ići dalje, nadajmo se uz potrošnju energije i vremena na ono što nam je zbilja od važnosti. Ili, gledajući naše bojovnike u rovovima sa zapetim puškama, dalje će ići barem neki od nas.

Da zaključimo; živimo u vremenu i prostoru u kojem je postalo opipljivo zašto bi tamo neki čovjek nekada davno izrekao antologijsku rečenicu: “religija je opijum za narod.” Ako je išta paradigma za religijski opijum naroda onda je to splet metoda kojima se naša religija danas služi: zastrašivanje Božjim imenom, teorije zavjera i glumljena dobrohotnost koja se manifestira kao puritanski poriv za čišćenjem društva od tobožnje izopačenosti i borbom za tobožnje transcendentalne vrijednosti pritom doslovno tumačeći Bibliju čineći joj tako medvjeđu uslugu. Opijenost koja mi sugerira da je Istina samo moja, te da je drugi zaveden zlom zato jer zastupa ideje koje se ne poklapaju sa Biblijom ili učiteljstvom Crkve je vjerski fundamentalizam koji je u ime Boga spreman učiniti mnoga zla. Zapravo, zli rezultati takvog puta su pitanje vremena, ne opcije.

Oglasi

11 comments on “Pismo kršćanima

  1. Pingback: Pismo kršćanima skupine rimokatoličkih teologa | Križ života

  2. primitivac
    29/11/2013

    Svaka ti cast na dobrom tekstu i na hvale vrijednom idealizmu, ali idealizam bez kritickog razmisljanja ce gotovo uvijek dovesti do fundamentalizma, kao sto je vidljivo iz trenutnog stanja naseg drustva. Dodatan problem kod fundamentalizma je i mogucnost da zazivi vlastitim zivotom, otevsi se kontroli onih koji trenutno zive u iluziji da su uzde u njihovim rukama.
    Moje pitanje tebi je koliko uistinu institucionalna vjera specificno, a i vjera opcenito potice kriticko razmisljanje svojih vjernika? Koliko joj je to uopce u cilju?

    • Anonimno
      29/11/2013

      Ponbjegao mi je nezavršeni tekst .
      Dakle, nebojmo se mašte , idealizma i sl .
      Kada se postigne ” nivo ” onda se treba raspitivati kako se on održava i iako može biti visok , treba ga se unapređivati inače će nam se dogiditi kao s komunizmom .
      Radi ne održavanja i ne unapređivanja počet će ne zadovoĺjavati i odmah će uletavati i uletjeti snalažljivci i harači objašnjavajući čak da su nas spasili .
      Budimo dobronamjerni i podržavajmo dobro idealno i trudimo se da ne stagniramo ne uljukamo se već samo u pravcu boljega napredujemo .

    • Vladimir Pavlinic
      29/11/2013

      O ovome tekstu samo sve najbolje. Nazalost, unatoc uvjerljivoj logici, anonimni pluralni potpis uduzima mu mnogo od tezine. Zelim li na ozbiljan tekst jos koga upozoriti, od toga me odvraca cinjenica da je autor nepoznat. Nije uvijek bitno sto se govori, nego i tko govori.
      Vladimir Pavlinic, UK

      • ivan8zarez32
        29/11/2013

        Žao mi je što sam Vas razočarao takvim pristupom, ali u pitanju su bile karijere, obitelji, budućnosti. Ipak, ovo je ozbiljan blog i njegovom ozbiljnošću garantiram da su potpisnici zaista teolozi.

  3. komentator
    29/11/2013

    Naslov bloga govori o jednoj plemenitoj nakani. Na tome čestitam. Vjera doista traži razum i mnogo je gluposti učinjeno u ime vjere ne prosvijetljene razumom. Al ne treba zaboraviti da i obrnuta tvrdnja stoji, mnogo je gluposti učinjeno u ime razuma. No dobro, to je druga tema. Kao komentar gore napisanog teksta želim reći:
    – tri argumenta (Tradicijski, Vjerski, Moralni) možda i nisu dovoljni, no to nisu jedini argumenti ZA. Ako je nešto različito (a heteroseksualni par i homoseksualni par jesu različiti) onda to treba drugačije i nazvati. Znam da će netko reći kako se jedni i drugi vole, i to je to. No to nije dovoljno. Jer brak ne postoji zato što se netko voli nego zato jer društvo ima koristi od “njihove ljubavi”. To je “stvaranje” novih članova društva, odgoj, rast itd. Znam da mnoge obitelji nisu savršene, no to je druga stvar (o tome nešto u nastavku). Nadalje, biološki gledano dvije osobe istog spola nisu iste, i ne mogu “činiti” isto ono što mogu heteroseksualne. I to je dovoljan razlog da se stvari nazovu drugačijim imenom. Ima još ovakvih razloga, no idemo dalje.

    – sad ispada da je sve samo pitanje jezika. To je gore i rečeno. No ipak, nije tako, i to iz dva razloga. Prvo, jezik je mnogo više od sredstva komuniciranja. Ne želim sad tu soliti pamet autorima, no poznavanje suvremene filozofije (koja se bavi pretežito “snagom i dosezima” jezika) pomaže nam razumjeti važnost jezika. Jezik nije tek sredstvo komunikacije nego ambijent u kojem mi razumijemo stvarnost. Jezik nastaje na temelju našega iskustva stvarnosti, no i sam jezik oblikuje stvarnost koju susrećemo. Zato je ispravno imenovanje stvari iznimno važno. Krivo imenovati znači ne razumjeti. Drugo, iz reakcije “liberalne ljevice” (politike, a posebno medija), te udruga koje se bore za LGBT prava, jasno se vidi da je riječ o nečem važnom. Zanimljivo je kako oni optužuju “U ime obitelji” da se bavi nekim nevažnim stvarima. Ako su nevažne što ih ne puste na miru. Na temelju linča (kleveta, laži, podmetanja – i HHO se na to osvrnuo), na temelju bespoštedne borbe koju vode, jasno se vidi kako je riječ o prvorazredno važnom pitanju.

    – Nadalje, zanima me kako bi autori komentirali događaje iz Francuske, Kanade i drugih “modernih” zemalja, u kojima se preko noći mijenjaju zakoni o tako važnom pitanju kao što je obitelj. Radikalna liberalna ljevica, kad dođe na vlast, jednostavno čini što hoće. Je li to demokracija?
    Ja znam da je većina često bila u krivu. Argumenti većine, stoljetne tradicije, vjere i sličnog nisu neoborivi. No, želim da ih se obara u areni misli, znanosti, istraživanja… Želim da jedna i druga strana imaju pravo dokazivati svoja stajališta. A ne da nekakav “slobodnoumni” novinar najbolje zna što je dobro za čovječanstvo. Ili da političke elite preko noći mijenjaju stvari koje, ako i jesu za mijenjanje, nipošto nisu zrele da se nasilno, nekritički mijenjaju. Ispada kao da cijeli svijet postoji samo zato da bi udovoljavao željama LGBT osoba te da je jedino važno da se one ne osjete diskriminiranima. Mene zanima osjećaju li se majke i očevi, koji se nemaju pravo tako zvati nego ih se zove roditelj 1 i 2, isto tako diskriminirani. A to, da se razumijemo nije znanstvena fantastika nego stvarnost. Još gore, to je trend, to je smjer u kojem se ide.

    – Zatucanost katoličke Crkve, pastira i ovaca? I na to se vaš tekst osvrće. Ima u tome vjerojatno štogod istine. Ipak, kad se nešto uspoređuje ne može se uspoređivati praksa jednih sa idealima drugih. Jedno su ideali, drugo mjera ispunjenja toga ideala. Tako je i u Crkvi, a tako je i među LGBT osobama. A kad se uspoređuje praksa, način ponašanja, način na koji se bore za svoje stavove, onda liberalna ljevica nije ništa bolja od konzervativne desnice. Dapače, u pokazale se daleko prljavijom, spremnom na laži, klevete, etiketiranja… Zato to o Crkvi, iako dijelom stoji, posve je izvađeno iz stvarnog, životnog, hrvatskog konteksta.

    – I na kraju, način na koji se služite evanđelje, točnije Isusovim odnosom prema grešnicima, posve je neprimjeren. On je doista bio revolucionaran za skučene poglede židovske elite. No ipak, to ne znači kako je svaki onaj kroz povijest ko ime neku novu ideju autentičan Krisotv sljedbenik. Nadalje, Isus se za ono što je smatrao ispravnim izborio svojom mukom. Nije žrtvovao druge u ime svoje ideje. A liberala ljevica i LGBT aktivisti to neprestano čine. I na kraju, Isusov odnos prema grešniku je jedno. A drugo je kad netko svoje ponašanje želi ozakoniti pozitivnim zakonima. Ako mi kažemo da prihvaćamo grešnike a ne grijeh, to onda znači da ne želimo zlo ni jednoj LGBT osobi. Dapače, smatramo da smo svi djeca istog Oca. I u tome nitko nema nikavu prednost. No jedno je to, a drugo uređenje društva, drugo je prihvatiti ono što je iz naše perspektive nemoralno (grijeh) i postaviti to kao pozitivni zakon u društvu. Ja znam da mi ne možemo koristi sadržaje Objave u stvaranju zakona. No možemo, među onim mogućnostima koje nam sekularna država nudi, birati one putove koje nam se čine najboljima za razvoj društva a vlastitoj procjeni imam prava uzeti u obzir i vjerske sadržaje. I ne samo da imamo prava nego i moramo.

    I, na kraju, ono što je najveća laž lijevo liberalne misli jest tvrdnja kako su oni slobodnog mišljenja a kako su drugi ideolozi, kako su drugi prepuni predrasuda. Filozofija je odavno shvatila kako nema neutralnog mišljenja, svako se mišljenje oslanja na određeni sustav vrijednosti. A meni se čini da Isusov sustav vrijednosti najbolji za društvo i svijet te da bi, u kontekstu ove rasprave on ipak bio ZA. To ne znači da su oni ZA sveci a oni PROTIV da su oličenje zla. Na referendumu se ne glasa o tome nego o iznimnoj, s ničim usporedivoj, vrijednosti braka. I zato je dobro biti ZA.

    • Zdeslav Petijer
      01/12/2013

      Da, lijepo je i pohvalno da si tekst zavrsila sa “MENI SE ČINI” —- I TO JE NAJVAZNIJI DIO OVOG OSVRTA… Potpuno ga poštujem, sve dok “MENI”, “JA” i “MOJE” svakog pojedinca – pa i Isusa, ne počinje biti ono što se ovim osvrtom predmnijeva —- “UNIVERZALNA VRIJEDNOST”…

  4. Vladimir Pavlinic
    29/11/2013

    Živim izvan domovine i poznajem samo stare i neke mlađe naše teologe, koji su, koliko znam, svi žarko ZA to da se sekularnim sredstvima brani (njihova) Božja stvar. Sad evo ovdje slucajno nalazim nešto racionalno od mladih teologa, ali nažalost anonimnih. Ako ovima zaista bojazan za egzistenciju brani da stave ime pod svoja gledišta, onda su stvari u Hrvatskoj Crkvi i državi otišle dalje nego što imam uvida. Samo ne razumijem kako upravo inicijatori za ovaj referendum glasno – i preko televizije – jadikuju kako im se brani govoriti, pod kakvim su nemogucim pritiscima neslobode, onda i tu nešto ne shvaćam: gledajući opetovano na tv njihov euforičan smijeh i ispijanje šampanjca kad im je Ustavni sud otvorio vrata referendumu, a imaju također dnevice na raspolaganju sva javna sredstva komunikacije, u čemu se sastoji njihova nesloboda i ugroženost? Pokušavam, na daljinu, dokučiti da to nije možda sama činjenica da se neki drugi usuđuju govoriti suprotno njihovoj akciji i argumentaciji. Znači da obje strane jedna drugoj dobacuju jednake optužbe. Samo što dio katoličke strane PROTIVne inicijativi čak drži egzistencijalno neuputnim da izađe na javu sa svojim imenima. Pravo mi kažu ZA-pravovjerni: daleko si i ne razumiješ kako se ovdje živi. – Ignoramus et ignorabimus.

    • Vladimir Pavlinic
      29/11/2013

      Tek nakon što sam napisao svoj kratak osvrt išao sam čitati elongirano izlaganje neimenovanog komentatora/-ice. I baš nalazim istu jadikovku koja me zbunjuje: što se “slobodumni” novinari upuštaju u raspravu ozbiljnoga i svetog pitanja. Pogodio sam dakle u čemu je problem neslobode inicijatora referenduma: što se u javnu raspravu ubacuju nepoželjni sa svojim mišljenjima.

    • ivan8zarez32
      30/11/2013

      Gospodine Vladimire, problem je što neki od teologa koji su sastavljali ovo pismo žive i rade u Crkvi. Objavljivanjem svojih imena našli bi se u nevoljama uzrokovanim nedemokratičnom pozadinom što vrije u Crkvi. Ismijavanje, stigmatizacija, “izopćavanje” od strane dežurnih moralista su samo neke činjenice koje bi zadesile autore. To smo morali izbjeći pod svaku cijenu, pa čak i pod cijenu gubljenja težine napisanoga. Situacija je takva svidjelo se to nama ili ne.

  5. Anonimno
    01/12/2013

    Ako je različitost argument da se istospolna zajednice ne može zvati brakom nego nekim drugim imenom, znači li to se zajednica muškarca i žene RAZLIČITE vjere ili RAZLIČITE boje kože, socijalnog statusa ili političkog uvjerenja isto tako ne bi trebala zvati brak nego drugačije. Već sama riječ različitost udaljava nas od osnovog načela, jer, zar nismo pred Bogom svi jednaki

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Information

This entry was posted on 28/11/2013 by in Gost komentator, O pitanjima morala i spolnosti and tagged , , .

Upiši Email kako bi primao notifikacije o novim postovima

Pridruži se 39 drugih sljedbenika

Prati blog na Twitteru

Kliknuli ste

  • 46,575 puta
Follow VJETAR on WordPress.com
%d bloggers like this: