VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

Naš prijatelj Marx

Karl-Marx

Često se zna reći da Bog ima smisla za humor. Ta misao nam se nameće u situacijama kada se stvari odvijaju suprotno našim planovima, ali se naposljetku ipak razviju bolje no što se dalo i zamisliti. Na planu Crkve Bog se često znao šaliti gurajući svoje ideje kroz ljude koje su njegovi zemaljski zastupnici odbacivali. Ponekad su takve ideje dolazile i od onih koji su čak Boga eksplicitno odbacivali. Povijest se ponavlja i danas.

Piše: Ivan Novak

Kroz povijest Crkve bilo je mnoštvo iskaza Božjeg humora. Dosta je usporedno čitati Syllabus Errorum i Gaudium et spes. Ili pogledom proletjeti popis autora na Index Librorum Prohibitorum. Uz mnoge žrtve, i zahvaljujući njima, Crkva je napredovala i razvijala se. Nakon kraćeg ili dužeg vremena preokretao se stav o čitavom nizu pitanja, sjetimo se samo geocentrizma, evolucije, teokracije, slobode savjesti, povijesno-kritičke egzegeze, skolastike, latinskog, židova, itd. Pioniri promjena u tim područjima proglašavani su otpadnicima i mrziteljima Crkve, no zahvaljujući njima kotač povijesti se i u njoj okretao.

Ali okreće se i danas. Bog još nije izgubio smisao za humor. Djeluje u svojoj Crkvi kroz one koji su joj omraženi. Jedni su tu da je vježbaju u strpljivosti, drugi da ulaze s njom u dijalog, a treći su čak svojevrsni naučitelji Crkve. Nameće mi se da je upravo takav, ni manje ni više nego Karl Marx.

On je bio prvi teoretičar koji je shvatio kako ljudi stvarnost percipiraju u skladu s ideologijom u kojoj žive, a ta ideologija je produkt ljudskih sila. Ona je lažna svijest koja nas obmanjuje, iskrivljuje istinu. Slične koncepcije će kasnije imati i drugi mislioci. Nietzsche će dokazivati kako su naši moralni pojmovi društveno konstruirani, Wittgenstein kako smo oblikovani životnim formama, Kuhn kako objašnjenja formiramo prema paradigmama, a Foucault kako moć stvara ono što si mi predočavamo zbiljom.

Zajedničko svim ovim autorima je nepripadanje Crkvi. Dio njih je čak imao izrazito neprijateljski stav prema njoj. Ali ono što ih sve karakterizira, premda pripadaju različitim školama mišljenja, je stav kako živimo u dojmu da nam je istina jednostavno dostupna, a zapravo je prekrivena raznim slojevima kojih nismo svjesni. To su društveni odnosi, okruženje u kojem živimo, vrijednosti koje nam se prikazuju kao poželjne, naš mentalitet.

Osobe s različitim ljestvicama vrijednosti različito će procijeniti neki događaj. Egzistencijalno ugrožen i situiran čovjek će drugačije odreagirati na istu situaciju. Dobro odgojenog čovjeka zgražati će ponašanje koje je neodogojenom normalno. Tinejdžer će svijet doživljavati znatno drugačije nego starac. No, hoće li se analogno tome vjernik razlikovati od nevjernika – to je pitanje o kojem želimo promisliti.

Za vjernika je posljednja stvarnost Bog, a za nevjernika svijet. To je toliko temeljna razlika da bi morala činiti presudnu ulogu u razumijevanju zbilje. Uvjetuje što se smatra životnim uspjehom, za čim se teži, što predstavlja neuspjeh, što koliko vrijedi, itd. Teško je i zamisliti drastičniji čimbenik raskola u mišljenju nego što je slučaj kod vjernika i nevjernika.

Ali ipak… Gdje je ta razlika u praksi? Gdje je prvenstveno kod biskupa, naših duhovnih pastira i učitelja? Gdje je kod „običnih“ vjernika? Premalo je iznimaka od pravila da razlike u shvaćanju stvarnosti između vjernika i nevjernika u našem društvu zapravo i nema. I jedni i drugi se prvenstveno trude oko materijalnog, karijere, ugleda, ljepote, zdravlja. Ljestvica vrijednosti im je identična. Političke razlike među njima samo su varijacije na temu zapravo istog svjetonazora. Možda je jedina razlika u tome što vjernici krive Boga kad ne uspiju u samoostvarenju (Marx bi rekao da konzumiraju opijum), dok nevjernici krive zlu kob, pa se umjesto Bogom tješe cinizmom.

Ono čemu nas kršćane uče Marx i drugi prijatelji jest da se moramo biti radikalniji. Ne prilagođavati se svijetu, nego formirati svoj svijet. Isto je još davno izrekao Pavao: „Ne suobličujte se ovome svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja“ (Rim 12,2). Naravno, nije riječ o jednokratnom prijelazu, već o svakodnevnoj zadaći. Ona je teška, izazovna, ali predstavlja izuzetnu avanturu.

Često se smatra kako biti kršćanin predstavlja žrtvovanje i odricanje. No, takvo razmišljanje pokazuje da smo još u mentalitetu staroga svijeta. Kršćanstvo mora biti novi svijet, Hegelovim riječima „obrnuti svijet“, u kojem je dobitak ono što je bilo gubitak. U tom svijetu nema lažne ideologije koja opravdava postojeći poredak, odbacuje se realnost u kojoj su najveći dosezi moć i bogatstvo. Ali nema niti naivnosti, niti prividne utjehe, ne konzumira se opijum. Jer stanovnici tog svijeta najradikalniji su borci protiv svega nečovječnog.

Oglasi

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Information

This entry was posted on 15/12/2013 by in Gost komentator and tagged , .

Upiši Email kako bi primao notifikacije o novim postovima

Pridruži se 40 drugih sljedbenika

Prati blog na Twitteru

Kliknuli ste

  • 47,848 puta
Follow VJETAR on WordPress.com
%d bloggers like this: