VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

O kritici Crkve iz pera teologa

thinking_forbidden-800px

Treba biti velik da bi se znalo istrpjeti kritiku. Ona nas relativizira, pogađa našu veličinu, ubada ondje gdje smo najranjiviji. No, ona je i nenadomjestiv mehanizam koji nas čini boljima.

 

Pišu: Mario Herceg, Ivan Novak, Nikola Horvat


 

Kao teolozi često se susrećemo sa površnim shvaćanjem Crkve i bagateliziranjem teološke struke. Dvosjekli je mač teologije što svatko promišlja o Bogu i Crkvi pa sukladno tome većina smatra da je osposobljena za teologiziranje, iako je stvarnost potpuno drugačija – velika većina vjernika nema ni približno cjelovito znanje kojim bi kvalitetno raspolagali i donosili suvisle zaključke. Sa druge strane, kler kreira teologiju tako da opravda postojeće stanje pod svaku cijenu. U takvoj situaciji teolozi koji se ne svrstavaju u main stream i koji u postojećem stanju vide velike devijacije su često neshvaćeni, pa čak i svjesno marginalizirani od strane crkvene hijerarhije. Upravo da malo rasvjetlimo situaciju oko smisla teologije i kritike Crkve, koja je od strane vjernika potpuno neshvaćena, a od strane klera tabuizirana i nepoželjna, nas trojica teologa u sljedećim ćemo tekstovima pokušati donijeti tri gledišta o spomenutoj, iznimno važnoj tematici.


Kritika i moralna hrabrost

 

Ring the bells that still can ring

Forget your perfect offering

There is a crack, a crack in everything

That’s how the light gets in.

L. Cohen

 

Jedan od najvažnijih doprinosa kognitivne lingvistike razumijevanju ljudskih odnosa je analiza metafore. Slike koje koristimo u svom govoru nisu samo dekorativni ukras. One su, naprotiv, vrlo moćan mehanizam koji utječe na to kako stvari shvaćamo i kako se prema njima postavljamo. Primjerice, kada visoko obrazovani stručnjak u nekom polju izražava svoje mišljenje o stvarima koje vidi kao pogrešne onda se to standardno zove “savjet,” “stručna sugestija,” “preporuka.” Stoga nije nimalo samorazumljivo zašto se onda mišljenja teologa i drugih kompetentnih osoba o stvarima u Crkvi tako često naziva “napad,” “otpadništvo,” “mržnja,” ili “hereza.” Zašto se primjerice uopće ne govori o “stručnoj sugestiji” Crkvi?

Kada smo već kod metafora, potrebno se osvrnuti na još jednu – ovaj put obiteljsku. S obzirom da je slika majke jedna od najvažnijih usporedbi koje Crkva za sebe koristi, veliko je pitanje shvaćaju li svi članovi Crkve tu roditeljsku sliku na jednak način. Kako biste, naime, opisali roditelja koji inzistira na tome da njegova djeca besprigovorno prihvaćaju njegove/njezine sudove i da se ta ista djeca boje govoriti jer bi mogla ostati bez ručka? Upravo takva roditeljska slika se nudi svim onim vjeroučiteljima koji se boje izraziti svoju stručnu kritiku jer bi u tom slučaju mogli ostati bez posla. No postoji i drugačija slika roditeljstva u kojem se djeca odgajaju na način da slobodno razmišljaju i postavljaju pitanja, da poštuju svoje roditelje, ali da ne ponavljaju greške koje su oni činili. (Roditelji pritom prihvaćaju mogućnost da su činili greške. Nema naprotiv ništa ne-crkveno u toj ideji jer predmet rasprave u pravilu nisu crkvene dogme već praktični nauk koji je podložan pogreškama i popravku). Dakle, kao i u prvom slučaju, slike nisu neutralne. I kao što treba inzistirati na važnosti stručne kritike, tako treba inzistirati na slici adekvatnog roditeljstva. Slika majke zasigurno ne sugerira autoritarnost i nedijaloški stav. Ako netko pak želi nametati takvu sliku Crkve, onda za to ima puno prikladnije metafore poput “cenzora,” “velikoga Vođe” itd. koje smatramo potpuno neadekvatnim i u teoriji i u praksi.

Kritika je zapravo životno važna za svaku ljudsku djelatnost. Ona je prst koji ukazuje na pukotine – ne zato da bi u pukotinama vidio svoju pobjedu, već zato da pusti svjetlo unutra. Ne postoje savršene ljudske strukture niti sustavi. Oznaka “zatvorenih sustava” je upravo autosugestija savršenstva kojom su sve pukotine stavljene izvan zakona. Ako je društvo savršeno, onda je potrebno sve što se u njega ne uklapa jednostavno ukloniti. Ljudi koji ne žele čuti kritiku zatvaraju sebe u nedostupne kule u kojima se čitav svijet svede na ono što se vidi kroz maleni otvor u zidu. Stoga, bez iznimke, svaki sustav koji postane netolerantan za kritiku rađa žrtve – kako duhovne tako fizičke!

Jedna od najvećih zasluga kršćanstva je upravo u tome što je kroz povijest ukazivalo na pukotine “savršenih sustava.” Imali su dobar razlog za to jer kršćanski Bog je upravo onaj tko je lomio zatvorene krugove zakona, obitelji, nacije, običaja i svega drugo što je posezalo za apsolutizacijom. Jednako tako, svaki put kad je Crkva zaboravljala svoju hodočasničku narav i pokušala na brzinu ostvariti “savršeno društvo” približila se tome da postane zatvoreni sustav iz kojeg su sve pukotine uklonjene, a svjetlo izgnano.

Prema tome, kritika čak nije ni stvar izbora. Ona je moralna dužnost koju na nas stavlja obveza života. Kao što u Saramagovu romanu o sljepoći moralni uskličnik stoji iznad glave onog koji vidi, tako je i sa stvarima crkvenosti. Šutjeti i ponavljati rutinu nije nikakva vrlina nego naučena sljepoća. Naravno, na ovom mjestu se možemo upitati: “A što je s onima koji su zapravo slijepi, ali se prave da vide i druge odvode na krivi put? Ne bi li njih trebalo disciplinirati?” – Umjesto tehnike vezanja, predlažemo da ih pustite da hodaju 10 metara, ako su slijepi postat će jasno, a ako nisu prohodajte malo s njima i poslušajte što govore.

Etika govori o “moralnoj hrabrosti,” vrlini ustrajanja u vlastitim etičkim sudovima unatoč svim prijetnjama i neugodnostima. To nikako ne znači tvrdoglavost nego – naprotiv – veliku samokritičnost iz koje se tek može razviti sud koji je kritičan i prema široj zajednici; sažeto u Kiplingovim riječima da se čovjek postaje “ako možeš vjerovati sebi onda kada svi drugi u tebe sumnjaju, ali ostaviti prostora njihovoj sumnji.” Stoga ako postoji ijedna institucija koja bi, upravo zbog ljubavi prema istini trebala njegovati unutarnju kritiku onda je to Crkva. Jer istina ne dolazi u mramornim blokovima od kojih gradimo stupove i zgrade u koje se onda konačno možemo zatvoriti. Ona živi u ljudskim odnosima koji su nesavršeni sve do Božjeg konačnog okupljanja. A do tada, postoji stalna opasnost da ono nesavršeno posvetimo, a ta napast je najzavodljivija onda kada dolazi zaogrnuta maskom obrane “nauka,” i “tradicije.” Kao što papa reče prošle nedjelje “Dobro je da se svatko upita: tko sam ja? Tko sam ja pred mojim Gospodinom? (…) Jesam li poput vođa koji su dan poslije otišli Pilatu i rekli: ‘Onaj je rekao da će uskrsnuti: da se ne bi dogodila još jedna prijevara?’, te blokiraju život, blokiraju grob, kako bi obranili nauk, da život ne bi izašao van?”

Mario Herceg


Kritika kroz povijest

Treba biti velik da bi se znalo istrpjeti kritiku. Ona nas relativizira, pogađa našu veličinu, ubada ondje gdje smo najranjiviji. No, ona je i nenadomjestiv mehanizam koji nas čini boljima. Zanimljivo je kako društva u kojima je kritika uobičajena i dobrodošla pojava napreduju puno brže i bezbolnije od onih u kojima se od kritike zazire. U tom ju smislu vrlo interesantno pratiti reakcije dijela naših vjernika na „kontroverzne“ istupe pape Franje. Ti su istupi od strane njihovih konzervativnih istomišljenika na Zapadu otvoreno kritizirani, dok se kod nas opravdavaju i relativiziraju. Postoji, naime, kod nas shvaćanje kako se stvari u Crkvi nikada nisu i nikada neće bitno mijenjati. No, ako je povijest učiteljica života, već letimični pogled unatrag kazuje nam kako je takvo stajalište potpuno neutemeljeno.

Crkva se je od samih početaka gradila na kritičnosti. Već kratko nakon Isusove smrti i uskrsnuća dolazi do potrebe za prepravljanjem važnih doktrina. Pavao iz Tarsa zahtjeva promjenu temeljnog nauka Crkve – traži da ona prima pod svoje okrilje ne samo Židove, već i pogane. Prije toga je Crkva bila otvorena samo za obraćenike sa židovstva, ili one koji su željeli prihvatiti sve starozavjetne obveze, uključujući i obrezanje. Uz mnogo muke, protivljenja, prijekih pogleda, nerazumijevanja, Pavao se uspio izboriti da i mi ovakvi kakvi smo danas možemo biti kršćani.

Stotinjak godina nakon što je prihvaćena pavlovska paradigma Crkva se već dobrano proširila Mediteranom i našla u konfliktu s ondje posvuda prihvaćenom antičkom filozofijom. Neki kršćani su se apriori protivili filozofima, poput Tertulijana, iza kojeg je ostao poznati uzvik pobune: „Što ima Atena s Jeruzalemom, što Akademija s crkvom, što heretici s kršćanima?“ Ali, mudriji su shvatili kako kršćanstvo ne proturječi filozofiji, te su čak filozofske pojmove iskoristili u formiranju nauka vjere. Tako kapadočanski oci (Bazilije Veliki, Grgur Nazijanski i Grgur Niški) koriste termine grčke filozofije kako bi dublje promišljali o Bogu. Otuda potječu pojmovi kao što su osoba, hipostaza, istobitnost i narav, koji danas čine središte Vjerovanja.

I tako je u nove uvjete Crkva ulazila kad je namjesto neoplatonizma došao aristotelizam, pa kad su se otkrili novi kontinenti i nove kulture, kad se počelo znanstveno proučavati Bibliju, kad se pokazalo kako su se ljudi sposobni masovno istrjebljivati, kad se svijet podijelio na kapitalistički i komunistički blok, a nove uvjete predstavlja i današnja globalizacija. I svaki puta, uz glasne i višegodišnje otpore onih koji su uzvikivali „semper idem!“ (uvijek isto!), razum je ipak pobjeđivao. Redovito se, doduše, to događalo prekasno, i uz žrtvovanje onih koji su bili dalekovidni.

Sjetimo se samo francuskog dominikanca Marie-Josepha Lagrangea (1855. – 1938.). On se posvetio proučavanju Biblije koristeći znanstvenu metodu, tj. povijesno-kritičko tumačenje, što ga je dovodilo do zaključaka koji su bili suprotni tada službenom nauku Crkve. Papa mu je zato zabranio daljnja istraživanja i vratio ga iz Jeruzalema u Francusku. Međutim, 1965. godine 2. vatikanski sabor donosi dogmatsku konstituciju Dei Verbum u kojoj prihvaća Lagrangeove stavove. Kasnije je čak pokrenut i postupak za njegovu beatifikaciju.

Drugi francuski dominikanac, Marie-Dominique Chenu (1895. – 1990.) je 1942. izgubio svoje profesorsko mjesto jer je tražio da teologija bude otvorena problemima sadašnjosti. Obavještavajući ga o toj vijesti koja je stigla iz Vatikana, tadašnji pariški kardinal Emmanuel Célestin Suhard tješio ga je govoreći da će za 20 godina njegov nauk posvuda odzvanjati. Upravo 1962. Chenu je pozvan za savjetnika na Koncil, te je u konstituciju Gaudium et Spes ušla njegova fraza da Crkva mora prepoznavati „znakove vremena“.

Ivan Novak


Onemogućeni autentičan život teologa

Iz prethodnih redova, ali i iz opće povijesti Crkve, za zaključiti je da se Crkva kroz povijest malo kada dobro nosila sa kritikom svojih teoloških sinova. Stanje u Hrvatskoj je uvijek bilo tradicionalistički naglašenije od ostatka katoličkog svijeta tako da je situacija kod nas bila još gora. Crkva u Hrvatskoj je prošla specifičan put, a događaji iz nedavne prošlosti su ostavile još dublji pečat na mentalni sklop klerika i vjernika. Naime, komunizam je bio neprijateljski nastrojen prema Crkvi. Progoni su bili česti i nepravedni, a kritika na Crkvu jednoumne, indoktrinirane vlasti je bila infantilna, neozbiljna i ideološki obojana. Svaki napad na svećenika, Crkvu je bilo neizravno obračunavanje bezbožničke ideologije sa samim Bogom. Gotovo 50 godina takve represije ostavilo je traga. Nakon gotovo 25 godina demokracije i slobode hijerarhijski dio Crkve i dalje svaku kritiku, bilo svećenika, bilo pastoralne prakse, doživljava kao napad Nečastivog na same temelje kršćanstva – na Boga trojedinog, i potpuno je nebitno odakle glas kritike dolazi i da li je istinit.

Poznati teolog Miroslav Volf je u jednom intervjuu ovako rekao: „Teologija treba imati kritičku distancu prema Crkvi, ali ne u smislu odvajanja od Crkve nego u smislu bivanja kritičke misli Crkve. (…)  Ako je teolog previše odvojen, onda govori u svoje ime, a ako je potpuno socijalno uvriježen onda postaje glasnogovornik postojećeg stanja. Između tog dvoga se odvija autentičan život teologa.“ I zaista, teologija mora biti kritička, inače postaje sluganstvo, dodvoravanje, što uvelike možemo vidjeti u našoj Crkvi. Balansiranje između odvojenosti i crkvene uvriježenosti uvelike otežava sama Crkva ignoriranjem kritike ili pak odbacivanjem kritičkih glasova. U našoj je domovini mnogo divnih, intelektualno izvrsnih teologa, no kritički glas i dalje kronično nedostaje. Realno gledajući teolozi u Hrvatskoj se boje kritizirati i taj strah ponajbolje govori o mučnoj situaciji na terenu. Crkvena su učilišta pod povećalom i teolozi drhte u strahu za svoj posao, poziciju, dobar glas. Crkva takvima poručuje: uvriježi se ili nestani. Autentičan život teologa time je potpuno onemogućen.

Teologija mora uvijek biti svježa, a teolog otvorenih očiju, sumnjičav prema ponudi, otvoren za novo, za drugačije i bolje. Svojom kritikom i znanjem teolog mora plijeniti pažnju vjernika i poticati ih na preispitivanje svoje vjere i onoga što im se nudi zdravo za gotovo, pritom ne nužno nudeći nova, gotova rješenja. Teolog nije obvezan nuditi nova rješenja, on svojim promišljanjem traži promjenu, dovodi u pitanje staro i zastarjelo, daje onome koji je pogriješio mogućnost da se sam preispita, da promijeni. Teolog ukazuje, kritizira postojeće, zadržavajući pritom privilegij nastavka pisanja, teoretiziranja i kritiziranja bez da ga se optuži za neaktivnost i ne nuđenje boljih i konkretnijih rješenja na terenu, baš poput humanističkog stručnjaka koji kritizira nesposobnu vlast i traži promjene ne nužno nudeći alternativu niti stavljajući sebe u ulogu alternative.

Da bi naša domovinska Crkva bila više mjesto Evanđelja pluralizam mišljenja je esencijalni začin, a kojega kronično nedostaje. Crkva mora prihvatiti kritiku kao glas ljubavi, kao što je i Bernhard Haring zaključio, a drugačije od sebe, koji ne misle po šabloni koja se nametnula kroz zamršenu povijest, prihvatiti kao punopravne i punokrvne članove s kojima mora i hoće računati. U takvom je okruženju  Isus Krist moguć; gdje pada ideologija i jednoumlje tamo raste Bog, a ne njegova nasmiješena projekcija.

Nikola Horvat

Oglasi

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Information

This entry was posted on 22/04/2014 by in Crkvena politika, Gost komentator, Razmišljanja and tagged , , .

Upiši Email kako bi primao notifikacije o novim postovima

Pridruži se 40 drugih sljedbenika

Prati blog na Twitteru

Kliknuli ste

  • 47,848 puta
Follow VJETAR on WordPress.com
%d bloggers like this: