VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

Gluhi pored zdravih ušiju – Crkva bez budućnosti

savonarola

Proročki govor je rezerviran za otpadnike, za one čiji je govor odviše neugodan ušima Crkve. Proročki govor je danas ovdje, a sutra je ondje. Ne da se vezati niti ugurivati, a kada ga se uguši on odjekne s druge strane.

Piše: Nikola Horvat


Gdje je nestalo proroštvo? Da li je sa završetkom kršćanske objave nestao i proročki govor, taj specifični govornički žanr rezerviran za mistike, ljude ispred svog vremena i borce za socijalna, ljudska i vjernička prava kroz prizmu univerzalnih, Božjih vrednota? Proroci nisu, nasuprot uvriježenom mišljenju, nekakvi Nostradamusi koji proriču budućnost. Proroci su ljudi sadašnjosti čiji govor nadilazi i njih i njihovo vrijeme.

Proroci su, dakle, ljudi sadašnjosti koji žive iz budućnosti i u najvećoj su mjeri posrednici riječi, oni su ljudi komunikacije – oni koji slušaju, gledaju i govore. Govor proroka se ne smije tumačiti kao proricanje budućnosti, kao što sam već rekao, već kao temeljno uvjerenje da će Bog zahvatiti u čovjeka i njegov život – da će ga spasiti. Kada Crkva to spasenje počinje skrivati, zlorabiti, odmicati od čovjeka uvijek se pojavljuju proroci koji beskompromisno kreću sa iznošenjem istine.

Dr. Božo Lujić, vodeći hrvatski stručnjak za pitanja biblijskih proroka, konstatira da bi bez proroka život bio duhovno potpuno mrtav i nepokretan, bez neophodne dinamike i bez izgledne budućnosti. Bez proroka institucija bi zavladala nad duhom i okovala ga u tromost i mrtvilo, kvantiteta bi bila nad kvalitetom, vrijednosti bi bile izmiješane i pogažene. Bez proroka život ne bi imao korektiva koji je neophodan u svakoj instituciji i u svakoj zajednici, koji je nužan svakomu životu. Bez proroka život bi izgubio na vertikali, jer bi bio zarobljen u horizontali. Bez proroka ne bi se čuo glas kritike koja je neophodna za zdrav život. Bez proroka sadašnjost bi se pretvorila u prošlost, a prošlost bi se gledala kao budućnost.

I gdje su onda danas ti životvorci u Crkvi? Ivana Orleanska ili Girolamo Savonarola samo su vrh ledene sante kada su u pitanju proroci ili barem ono što bi mogli tako okarakterizirati. No, ima li danas proroka, pod kojim se imenom kriju i ima li ih uopće? Možemo li progonjene teologe, poput Leonarda Boffa ili Gustava Gutierreza nazvati prorocima ili ćemo taj privilegij ubaciti u hagiografiju Ivana Pavla II.? Nalaze li se uopće u okrilju Crkve ili šibaju sa margina ili iz sfera profanoga?

Na jednoj je nedavnoj tribini renomirani sveučilišni profesor, svećenik Stjepan Baloban konstatirao da svijet nije autoriziran za istinski govor o Crkvi. Zaključio je da svijet nema kompetencija niti znanja za govor o Crkvi, te da ga treba uzimati s rezervom, odnosno da treba uvijek imati svijest da govor svijeta o Crkvi nije potpun i da iz te nepotpunosti ne može izaći istinit govor. Time je jednim potezom svaki govor o Crkvi koji ne dolazi iz same Crkve nazvao lažnim i na taj način oprao ruke od svake kritike upućene od svijeta Crkvi. Grublje rečeno – svaku kritiku i govor necrkvenih ljudi o Crkvi je nazvao bedastoćom, a govornike neizravno budalama. No, još se veći problem krije u činjenici što se i govor sinova Crkve, ali onih koji govore jezikom kritike, smješta u isti koš poput ovih profanih budala.

Ovakvo shvaćanje nije izolirani slučaj. U ovom je trenutku dobro donijeti pred čitatelja tekst Jadranke Brnčić iz njene knjige „Biti katolik, još“ gdje ukazuje na jedan segment problema: „Crkva svoju građevinu temelji na ulozi koju svećenik ima u vjeri kršćana. Smatra je neupitnom, neophodnom i svetom. I na tome gradi svoj autoritet. No, građevina je upravo tu najslabija. Isus je htio ponovno pomiriti Božji i ljudski svijet. Svećenik, kako ga shvaća Rimo-katolička crkva (u svojem pojavnom, institucionalnom obliku), uvevši ga u funkciji posrednika, opet podiže zid između ta dva svijeta. On je zapravo odveć često samo jaram koji u duhovni svijet, po Isusu oslobođen, ponovno uvodi osjećaj krivnje i razdor, sputanost i skrupule. Kao u vrijeme starozavjetnih proroka: ponovno se uspostavlja proturječnost između onoga što se govori i onoga što se čini i živi u ime Svetog Pisma. Samo: odsad više nitko neće biti prorokom jer tu ulogu uzima crkvena hijerarhija kao predstavnica Crkve, prisvojivši pravo na tumačenje istine. Da njezin autoritet ne bi bio doveden u pitanje, svoju slabost skriva iza zahtjeva za disciplinom koju proglašava poslušnošću Duhu Svetom.”

I zaista, proročki govor u Crkvi, ali i izvan nje je potpuno eutaniziran od strane Crkve. Cijeli je sustav posložen upravo da se, između ostalog, taj proročki element izbije iz glava vjernika. Nažalost, sustav funkcionira besprijekorno, te se svaki proročki glas, ako se i kada se pojavi, velikom lakoćom prebacuje u sfere hereza ili se, kao što se događa u većini slučajeva, u potpunosti ignorira ne dajući za pravo ikome da govori autoritetom Svevišnjega, osim samima sebi – i to samo i isključivo ako je taj govor crkveno afirmativan ili takav da ne uzrokuje nikakvu mijenu, što je zapravo u potpunosti suprotno onome što bi trebao biti proročki govor. Štoviše, takav govor lako možemo okarakterizirati kao lažno prorokovanje, a takve govornike lažnim prorocima.

Proroštvo u Crkvi je palo kao žrtva svećeništva. Kada se i pojavi proročki govor, sukladno stavovima suvremenog svećeničkog establišmenta koji proroštvo niti ne trebaju, a ako i misle da ga trebaju smatraju da je ono rezervirano za njihove poglavare i strogo afirmativni govor, on ne može biti smješten u Crkvi. Nesvjesno je izmješten, od strane same Crkve, u profani limb gdje mu je, smatraju, potpuno uništena težina držeći da je proročki govor upravo suprotno proroštvu. Ukoliko proroštvo dolazi izvana Crkve stvar je još jednostavnija: nepomazani čovjek (odnosno onaj koji nije dijelom službene hijerarhije, ili barem najuže slizan s njom) nije kadar niti lucidno, niti duhovno nuditi kritiku i istinu, drže oni. No, jednu stvar zaboravljaju. Božjeg se Duha ne može kompromitirati vlasititim borbama za interese. Kao i u starozavjetnim vremenima i danas se proroštva događaju na marginama društva i na potpuno ne razumljive načine religijskim autoritetima. Proroštvo kao da ima zadatak biti nerazumljivo Crkvi.

Ono što je dobro pitanje je: kako proročki govor ugurati u Crkvu, a da se taj dar ne zloporabi za jeftine interese? Odgovor je jasan – nikako. Proročki govor je rezerviran za otpadnike, za one čiji je govor odviše neugodan ušima Crkve. Proročki govor je danas ovdje, a sutra je ondje. Ne da se vezati niti ugurivati, a kada ga se uguši on odjekne s druge strane. Proroci su, kako je rekao dr. Lujić, uvijek veoma opasni, jer im je istina važnija od prijateljstva, jer im je Božja riječ važnija od života, jer im je snaga zapravo u nemoći, jer im je jamstvo uspjeha Bog. No, ta proročka riječ ne postiže učinke automatski. Bilo bi to nasilje nad onima koji je ne prihvaćaju. Ta riječ je nepouzdana i nemoćna i kao takva proroku donosi patnju i nerazumijevanje, često progon i odbačenost.

I danas postoje proroci, no Duh puše gdje hoće i pušten je u svijet da nadahnjuje sve one koji ga žele osluškivati neovisno o medikamentima koje vrijedno propisuje Crkva. Štoviše, neovisno o krsnim certifikatima. Proročki govor je disperziran poput vodene prašine na mnoge ljude. Danas će prorokovati progonjeni teolog, sutra revoltirani student, a prekosutra možda prostitutka na uglu ulice. Tko god to učini činiti će to sa preobiljem žuči, riječima nesreće i biti će ga teško slušati. No, tko god se susreo sa istinom taj zna da ona prvo nužno mora rušiti da bi se nešto zdravo moglo ponovno sagraditi. U protivnom prorok ne bi niti došao. Budućnost nije nešto što već postoji, naprotiv, budućnost ovisi o pravoj odluci, a uporno pozivanje na tu odluku je grubi proces koji uzrokuje bol odvajanja od iluzije i odricanje od vlastitog ega i moći, a kojih u današnjoj Crkvi itekako ne nedostaje.

Oglasi

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Information

This entry was posted on 05/05/2014 by in Crkvena politika, Razmišljanja and tagged , , , , .

Upiši Email kako bi primao notifikacije o novim postovima

Pridruži se 39 drugih sljedbenika

Prati blog na Twitteru

Kliknuli ste

  • 46,575 puta
Follow VJETAR on WordPress.com
%d bloggers like this: