VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

Celibat? 1. dio: celibat kao alat degradacije žene

staklo

Evanđelje daje nekoliko referenci na seks i ne pokazuje ništa od morbidne fascinacije seksualnošću koja se nalazi u kršćanskoj literaturi prva četiri stoljeća ili kanonskim formulacijama srednjeg vijeka

Piše: Nikola Horvat


Katolička Crkva bi trebala poslušati sve argumente u prilog gay veza, pričeščivanju ponovno oženjenih ili udanih vjernika i okončanju obaveznog celibata za svećenike, moglo se čuti ovih dana iz usta talijanskih biskupa. Generalni tajnik Talijanske biskupske konferencije, Nunzio Galantino, je za jedne novine izjavio da želi da crkveni vođe otvore umove za drugačija gledišta po pitanju ovih tema: “Moja želja za talijansku Crkvu je da postane sposobna slušati argumente protiv celibata, za pričešćivanje razvedenih i ponovno vjenčanih i za homoseksualne veze.”

Da bi se stvari pomakle s mrtve točke smatram da je potrebno logičnim redom riješavati ova pitanja. Prije nego li se kler počne baviti delikatnim pitanjima drugih prvo mora riješiti svoje tabue i pitanja. U pitanjima seksualnosti to je definitivno pitanje celibata. Upravo iz tog razloga prikazati ću poglede na celibat i njegove probleme kroz povijest i danas kroz članak u tri nastavka.

Po mom sudu jedna od najvećih faktora koji su kler usmjerili na kolosijeke ekskluzivizma, ali i samodostatnosti je celibat. Naime, prema nauku Katoličke Crkve celibat je pitanje prikladnosti, a obrazlaže se biblijskim citatom „radi kraljevstva nebeskog“. Prikladnost se važe trima razlozima: kristološkim, ekleziološkim i praktičnim. Celibat kao takav kakvoga poznajemo danas nije postojao u prvoj Crkvi. Naime, Židovima je pitanje potomstva bio nalog samog Jahve, te time iznimno važno pitanje, do te mjere da je neimanje djece, osobito muške, predstavljalo napuštenost od Boga, te sramotu koja proizlazi iz toga. Djeca su predstavljala blagoslov, tim više što su Židovi bivali okruženi brojnijim i jačim narodima, pa je ovakva religiozna baština bila zapravo dobro razrađeno političko pitanje koje se nije smijelo dovoditi u sumnju. Iz takve su sredine izabrani i Isusovi učenici, tako da su svi, osim Ivana, bili poženjeni, a u Bibliji se spominje čak i Petrova punica.

Nakon smrti apostola kršćani su nastavili sa ženjenjem svojih prezbitera, starješina i to je bio najizvrsniji način provjeravanja kandidata za tu poziciju. Naime, u prvoj su se Crkvi kandidati birali prema ključu karizme, a ne obrazovanosti ili, ne daj Bože, podobnosti. U toj karizmi debeli je utjecaj imao i kandidatov odnos prema svojoj ženi i djeci, te koliko je tko dobar gospodar svoje kuće – jer kako će netko voditi zajednicu ne uspijeva li voditi svoju obitelj? Zatim je došla „legalizacija“ kršćanstva, a potom i masovna pokrštavanja. Kršćani su izašli iz katakombi i iz smrtne sjene koja je nad njima dugo stajala, a vjernima su se pridružili i oni koji nisu baš toliko ozbiljno shvaćali svoju vjeru. Kraj je četvrtog stoljeća i kršćanstvo je sada bilo službena religija Rimskog carstva te je Crkva pomalo ulazila u rutinu.

U to su vrijeme kršćani kojima nikako nije odgovarala duhovnost masovnosti, koja se počela prakticirat po gradovima, počeli bježati u pustinje i u svojim eremitorijima nastavili živjeti pustinjačkim načinom života živeći potpunu suprotnost onoga od čega su pobjegli. U tom bijegu pobjegli su i od žena. Utjecaj gnosticizma se uvelike njušio, pa su ti osobenjaci počeli trapiti i svoje tijelo, a u toj igri uvijek je prva opcija bila izbjegavanje spolnosti. Naravno, takav način života je prilično stresan, a spolna apstinencija dovodi do pojačanja želje za istim. Pustinjaci su to olako pripisivali sotoni i malo po malo nastajao je kršćanski mit o savršenstvu koje se postiže isključivo izbjegavanjem spolnih radnji, a koji je već od prije vukao svoje korijene iz čistoćom preopterećenog Židovstva.

S vremenom je celibat prihvaćen kao savjet, zatim preporuka, a na kraju proglašen i obvezatnim za sve svećenike, te je tako postalo jasno da Crkva misli kako je spolnost loš saveznik, te da se hijerarhijska Crkva pomalo zatvara u neki svoj zatvoreni svijet u kojem će vladati neometani temeljnim svjetovnim problemima, što se na kraju pokazalo kao fatalnim po evanđeoske savjete i vjernike laike.

Crkveni autoriteti od drugog stoljeća naovamo su više puta obezvrijedili seks u svim njegovim ljudskim oblicima kao prljavo grešan, nečist, pa čak i neprirodan. Mnogi ranokršćanski mislitelji su gajili snažnu odbojnost prema braku. Bračni je seks u najboljem slučaju bio okarakteriziran kao nužno zlo, a najgora procjena je bila da je to čin vrijedan prezira koji treba izbjegavati. Sveti Ambrozije (339.-397.) je smatrao seks dijelom grešnog svijeta i ranom koju svatko mora nositi. Djevičanstvo je trebalo biti cilj svih vjernika, po uzoru na Krista koji, Ambrozije je učio, nikada nije bio dirnut tjelesnom željom (pitam se kakav je to pravi čovjek koji nije osjećao tjelesnu želju?). Žene su nosile jedine odgovornost za seksualnu napast koja je na kraju dovela do grijeha i smrti.

Jednako utjecajan, sveti Jeronim (342.-420.) je učio da se tijelo mora kontrolirati i da kršćani moraju izbjegavati seksualnu privlačnost. Suprug koji voli svoju ženu previše, Jeronim je učio, kriv je za preljub. Obojica, Jeronim i Ambrozije su dosljedno naučavali negativno mišljenje o ljudskom tijelu i seksualnosti. Iako su obojica bili vrlo utjecajni u formiranju kršćanske i katoličke teologije, oni su zasjenjeni od strane svetog Augustina (354.-430.) koji je, prije svog obraćenja na kršćanstvo, imao aktivan seksualni život i odnos s konkubinom koja mu je rodila dijete. Nakon prihvaćanja kršćanstva, Augustin je također prihvatio nauk crkvenih otaca i  brutalno skeptičan pogled na ljudsku seksualnost, ali s nekim ublažavanjem. Seks u braku je dopuštao, iako se složio sa Jeronimom i Ambrozijem da je čistoća bila poželjnija; tvrdio je da se spolni organi i nagoni moraju kontrolirati i da se mora izbjegavati seksualna želja koja je pokretana uzbuđenjem žene.

Ovaj pesimistični, a ponekad i nestabilni stav je morao doći od negdje, ali to “negdje”, prema mnogim kršćanskim znanstvenicima, nije bilo evanđelje Isusa Krista, krajnji izvor katoličkog nauka. Evanđelje daje nekoliko referenci na seks i ne pokazuje ništa od morbidne fascinacije seksualnošću koja se nalazi u kršćanskoj literaturi prva četiri stoljeća ili kanonskim formulacijama srednjeg vijeka. Kao što povijest apostola i papa pokazuje, celibat nije nužan za održanje smislenog odnosa i identifikacije sa Kristom. No, ipak, Crkva je pokušala nametnuti drugačije mišljenje. Politička moć i ekonomska pitanja su bila usko vezana uz pitanje celibata čak i na prvim nacionalnim biskupskim razinama.

U Španjolskoj, sinoda u Elviri (305.) zabranila je zaređenim ljudima ženidbu. Ako je svećenik bio oženjen morao se suzdržavati od odnosa sa ženom. Dijete rođeno u svećenikovu kućanstvu je bilo razlogom za trajnu ekskomunikaciju. Pokušaj da se ovo pravo veže i na svećenike izvan Španjolske je bio srezan na prvom koncilu u Niceji (325.), no asketici su zauzeli neke pozicije, pa je tako donesena odluka da se klerik smije ženiti samo i isključivo prije zaređenja. Unatoč koncilu u Niceji veličanje djevičanstva i pokušaji da se ono ozakoni unutar Crkve nastavili su se. Djevica Marija je držana kao uzor – žena, majka i djevica. S pravom se pitamo je li kršćansko poimanje djevičanstva izraz dubokog antifeminizma kojim su muški crkveni vođe deseksualizirali ženu, koju nisu razumjeli ili koje su se čak bojali? 441. sinoda u Orangeu zahtijevala je od klera obećanje trajnog djevičanstva prije njihovog ređenja, a 445. papa Lav I. preporučio je „Josipov brak“ – uzdržavanje onim svećenicima koji su oženjeni. Oboje, i obećanje i preporuka su uvelike bili kršeni do 12. stoljeća.

Kroz povijest kler je oscilirao po pitanju spolnog morala i pridržavanja celibata, pa su svoje sinove postavljali u kardinalski zbor, a popis papa koji su bili očevi svojim nasljednicima zvuči kao starozavjetno obiteljsko stablo: sveti Anastazije I. (399.-401.) rodi svetog Inocenta I. (401.-417.), sveti Hormizda (514.-523.) rodi svetog Silverija (536.-537.), Sergije III. (904.-911.) rodi Ivana XI. (931.-935.). Neki drugi pape su bili djeca nižeg klera: Teodor I. (642.-649.) bijaše sin biskupa; sveti Damaz I. (366.-384.), sveti Bonifacije I. (418.-422.), sveti Feliks III. (483.-492.), Anastazije II (496.-498.), sveti Agapet I. (535.-536.), Marin I. (882.-884.) i Ivan XV. (985.-986.) su bili sinovi svećenika, a sveti Adeodat I. (615.-618.) je bio sin nadđakona (subdeacon). Predvidivo je bilo i to da je s većom zabranom seksualnosti ona bivala sve češće prakticirana. Papa Julije III. (1550-1555.) je imao homoseksualni odnos s petnaestogodišnjakom kojega je postavio u kardinalski zbor. 1552. papa Pio IV. je ponovno sazvao Tridentski koncil, ali je odgodio pitanje oženjenih svećenika. Naime, imao je troje djece.

To su samo sporadični primjeri u moru primjera gdje se jedno govorilo, a zdušno se činilo drugo. Vjernici su to sve trpjeli, te najčešće bivali ne pitani što misle ili kako se osjećaju. Recidiv crkvenih propisa protiv kršenja celibata pokazuje da su ti prekršaji bili rašireni i javno poznati. Michael Goodich tvrdi da u trinaestom stoljeću broj referencija na homoseksualnost ukazuje da se smatrao klerikalnim porokom. Često spominjanje o suzbijanju sodomije među svećenstvom u crkvenom zakonodavstvu podupire ovu teoriju. Iako ne bi bilo ispravno pretpostaviti dosljedan stav tolerancije od strane crkvenih dužnosnika, zasigurno bi se moglo reći da su postojala dvostruka mjerila koja su prevladavala u cijelom kršćanskom svijetu. Zgodno je također napomenuti da su zakonodavstvo i povezana teološka literatura malo govorili o korisnosti celibata, ali puno o tome kako ga regulirati usprkos dosljednim dokazima da gotovo ne funkcionira.

Rani pokušaji da se seks odvoji od Crkve počeli su dok se još pokušavalo da celibat profunkcionira kao disciplina. Malo po malo, u 12. stoljeću ta disciplina se prometnula u zakon. Taj je zakon bio temeljen i na političkim i na ekonomskim pritiscima, a opravdan je u ime pobožnosti. Ironično, ovakav zakon protiv braka i seksualnosti za klerike je proizveo dvije nuspojave koje su neraskidivo isprepletene: Povećanje broja prijestupa protiv čistoće i novo shvaćenog celibata, te degradaciju žena što se u velikoj mjeri održalo sve do danas i što je vidljivo u Crkvi na svakom koraku, unatoč Mariji – aseksualnom, majčinskom suspstitutu.

Mjesto svećenikove majke u njegovu životu je često nadomješteno predanjem Blaženoj Djevici Mariji i to sa konkretnom zadaćom. Ova duhovna imitacija ima za svrhu zacementirati svećenika u ulozi sina koji je pripojen muški orijentiranoj idolatriji. Znanstvenici tvrde da ovakva struktura Crkve opravdava muškarčevo pravo da dominira nad svim ženama. Muško dijete, čija je majka u centru njegovog afektivnog svemira, postaje vrlo posebno u stvarnoj ili umišljenoj uzajamnosti ljubavi njegove majke. Predanje idealiziranoj Blaženoj Djevici Mariji služi samo da umnoži razvojno rane koncepte drugih žena unutar muškarca i prikaže ih kao opasne, ali i poželjno nedostupne. I tako celibat i Marija, upravo oni elementi koji na prvi pogled uzdižu ženu i drže do njenog dostojanstva, rade itekako nauštrb ženskog dostojanstva u Crkvi.

Literatura: Thomas P. DOYLE – A. W. Richard SIPE – Patrick J. WALL Sex, priests and secret codes, Los Angeles, 2006.,  Richard SIPE, A secret world, Sexuality and the search for celibacy, New York, 1990.

Drugi dio članka možete naći kliknete li OVDJE, a treći ako kliknete PAK OVDJE

Oglasi

One comment on “Celibat? 1. dio: celibat kao alat degradacije žene

  1. Pingback: Nikola Horvat: Celibat? | Gledišta

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Information

This entry was posted on 13/05/2014 by in O pitanjima morala i spolnosti and tagged , .

Upiši Email kako bi primao notifikacije o novim postovima

Pridruži se 40 drugih sljedbenika

Prati blog na Twitteru

Kliknuli ste

  • 47,848 puta
Follow VJETAR on WordPress.com
%d bloggers like this: