VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

Celibat? 2. dio: tajnost – destrukcija seksualne odgovornosti

tajnost

Seks ne smije biti podvrgnut tajnom  i zakrabuljenom sistemu. Štoviše, legitimno je pitati ne samo što Crkva uči o seksualnosti, nego i kako je seksualnost življena od strane crkvenih učitelja i vođa

Piše: Nikola Horvat


Danas je situacija prilično komplicirana. Celibat je u Crkvi, kao i većina stvari koja nosi određenu korist, postao ideološka stvar koja se ne smije dovoditi u pitanje, osim kao hipotetski, teološki govor raznih stručnjaka čije riječi odzvone kao ćorak i zauvijek nestanu. Celibat se doživljava kao dogma, iako to nije, a na njegovom braniku mora stajati svaki pravovjerni katolik, ne dovodeći previše u pitanje „mudre“ odluke svojih poglavara. Ako se mene pita, to je čista diktatura.

Katolički nauk o celibatu u potpunosti paralizira bilo kakvu misao o seksualnosti vjernika u odnosu na kler. Svećenici i biskupi postaju aseksualne ili ne-seksualne osobe. Katolički odgoj uči, na različite načine, verbalne i neverbalne, da bi bilo svetogrđe misliti ili govoriti o papi koji se seksa, i u samo malo manjoj mjeri, o biskupima i svećenicima u seksualnom smislu. Visine do koje su ti aseksualni ljudi uzvišeni je iznad anđela. Duhovne sile koje posjeduju kao da su natprirodne – u okvirima spasenja i vječnosti. Tu još nadodajmo tradicionalnu sliku Isusa koji je tobože također bio aseksualni tip kojega nisu morile tjelesne težnje i koji nije imao mokre snove, mladenačka zaljubljivanja, a pogotovo ženu i pomalo će postati jasno odakle ta patologija.

Kada se sve zbroji biskupi i svećenici i dalje smatraju da su stručnjaci po pitanjima seksualnog ponašanja i morala. Takva slika vlasti i stručnosti je osobito naglašena u školama i s propovjedaonica. Službene izjave o bračnim odnosima, kontracepciji, predbračnom seksu i spolnom ćudoređu općenito ne ostavljaju nikakvu sumnju da se Crkva drži kao konačni arbitar o svim seksualnim vrijednostima i ponašanjima. Zapravo, cijelo to povjerenje dano kleru u pitanjima seksualnosti mora bi preispitano. Povjerenje po pitanjima seksualnosti mora biti temeljeno na racionalnosti, a ne na osnovi magičnosti. Seks ne smije biti podvrgnut tajnom  i zakrabuljenom sistemu. Štoviše, legitimno je pitati ne samo što Crkva uči o seksualnosti, nego i kako je seksualnost življena od strane crkvenih učitelja i vođa.

Cijela je ta priča toliko daleko otišla da vjernici katolici ne mogu zamisliti svećenika koji bi imao ženu, pa se često na meti predrasuda nađu grkokatolička, pravoslavna ili protestantska braća. Dobri stari paradoks je i ovdje pohodio Crkvu, pa uočavam svećenike koji zdušno krše celibat sa svojim župljankama ili župljanima, a po rođenoj aferi vjernici staju u obranu svoga svećenika sa klasičnom poštapalicom – pa i on je samo čovjek, pritom zazirući od pomisli na svećenika s obitelji, ali u isto vrijeme opravdavajući i potičući njihove putene avanture – što opet govori o stupnju ispranosti mozga vjernika kada svjesno ulaze u ovakav očiti paradoks u kojoj je obitelj nepoželjan faktor, a preljub samo plod tjelesnosti i kao takav zgodna prilika za ogovor.

I zaista, oni jesu samo ljudi, i ima ih toliko puno, ali su u sjemeništima toliko loše odgajani da takvi prosječni ljudi jednostavno nisu u stanju živjeti celibat, a da pritom ili psihički ne stradaju, ili ga ne krše gdje se stigne. Dr. Leo Bartemeier je jednom zgodom biskupima SAD-a rekao sljedeće: „Uzimamo obećavajuće trineastogodišnjake u sjemeništa, izvrsno ih hranimo, marljivo ih obrazujemo, i nakon osam do dvanaest godina zaredimo zdrave, bistre, emocionalne trineastogodišnjake.“

Možda ste primijetili, svećenici koji žive celibat su najčešće aseksualni ljudi kojima nedostaje zrelosti, dakle nesazrjeli ljudi koje karakterizira nesposobnost da postignu adekvatnu diferencijaciju seksualnog identiteta. To je osobito uočljivo kod svećenika koji koriste moć za dominaciju nad drugima. Zadovoljenje pomoću moći koje ovaj aseksualni model pruža je u nekom smislu zamjena za zrelo seksualno zadovoljenje. Ovdje valja spomenuti i svećenike koji su izrazito kritični prema drugima, a prema sebi su blagi i neotporni na bilo kakvu kritiku, a psiholozi to nazivaju „altruizam u službi narcisoidnosti“ a to se može pripisati u dobroj mjeri i celibatu.

Dr. Conrad Baars i Dr. Anna Terruwe, oslanjajući se na četrdesetogodišnji psihijatrijski znanstveni rad, liječeći više od 1500 svećenika, su zaključili da 20 – 25 % sjevernoameričkih svećenika imaju ozbiljne psihičke probleme, te da ih je 60 – 70 % patilo od emotivne nedozrelosti. Isto su tako zaključili da se psiho seksualna nedozrelost manifestirala i kod heteroseksualnih i kod homoseksualnih pojedinaca.

Celibat je oduvijek bio preteško i nerazumljivo breme za prosječne ljude koji se odluče na svećeništvo. Ipak, mnogi svjesno ulaze u svećeništvo znajući da će celibat prekršiti ili to rade i prije nego se zarede. Moral dobrog broja svećeničkih kandidata, bilo dijecezanskih, bilo redovničkih, je na prilično niskim granama, sudimo li po katoličkom nauku. Ne osuđujem ih, nije lako živjeti celibat, no licemjerje u kojem žive na dnevnoj bazi zacijelo nije stimulativno duhovno okruženje.

Crkva opravdanje za slab moral kandidata nalazi u svjetovnoj okolini, no najčešće nije okolina ta koja je odgovorna za loš utjecaj i krizu koja potresa Crkvu, naprotiv. Mnogi dokazi pokazuju da su svećenički kandidati u sjemeništima izloženi seksu od strane seksualno aktivnih svećenika, pa čak i duhovnika. „Okaljanost“ svećenstva ne dolazi od izvanjskih sila; varljivo je okrivljavati bogoslove ili hiperseksualiziranu kulturu. „Okaljanost“ svećenstva se generira i ponavlja unutar klerikalnog sustava. Taj problem  ne nastaje na dnu, već silazi sa vrha piramide prema dolje. Dakle, sadašnja se kriza neće riješiti lako.

Sljedeći problem je potpuna nepripremljenost svećenstva na celibat. Ako je celibat temeljna odrednica svećenstva, kako pape i učiteljstvo tvrde, onda moraju postati svjesni da ga ne uzimaju za ozbiljno, s obzirom da ne postoji organizirana izobrazba za nj. U jednom je trenutku povijesti kandidat morao memorizirati cijeli Novi Zavjet kako bi se pripremio za ređenje. Danas, primjerice, kandidat mora studirati tri godine biblijske znanosti i položiti ih, misli li se zarediti. Ako je celibat toliko važan svećenstvu, zašto se ne bi išta manje od tri godine, ili šest semestara ozbiljnog studiranja uzelo u obzir kao adekvatnu pripremu za celibat?

Takvim se svećenicima, potpuno nepripremljenima na celibat, po odlasku na župe u potpunosti odvezuju ruke što jedan broj svećenika zna dobro iskoristiti, pa često ti nezreli, infantilni i psihički ne u potpunosti razvijeni mladi svećenici počinju šarati po privlačnim župljankama. Naposlijetku, mnoge premjeste zbog ljubovanja, a ponekad za njima pošalju i ženu sa djecom koje onda, a da niti ne znaju, financiraju vjernici.

Takvih je slučajeva jako mnogo, i ima ih čak i među svećenicima sveučilišnim profesorima i biskupima, a šačici onih koji nakon trudnoće svoje ljubavnice izađu iz svećeničkog života najčešće se ne dopušta niti da prismrde župama u ulozi teologa, župnih suradnika ili nečega sličnog. Takvi svećenici postaju tabuom o kojem se nerado govori, osobito ako se radi o nekom nekoć visokopozicioniranom čovjeku. Odmiče ih se od službe, te im se nudi oprost od sakramenta Svetog reda, a oni koji to odbiju gube svaku nadu u povratak matičnoj zajednici, gdje im se zabranjuje crkveno vjenčati, primati pričest ili oprost grijeha na ispovijedi, sve legalistički potkrijepljeno hrpom zakona i uredbi.

Slučajevi romantičnih veza časnih sestara i svećenika je pak druga priča u kojoj se ponekad ne preže niti pred abortusom kako bi se sve zataškalo i vratilo na staro. Određeni ginekolozi nejednom su na crno radili takve abortuse, a sve u tajnosti i strogo poslovnom odnosu.

Ta tajnost koja je okovala celibat i sve vezano uz seksualnost svećenika je krajnje destruktivna. Ne postoji niti jedan jedini element toliko destruktivan za seksualnu odgovornost između klerika kao što je sustav tajnosti koji štiti takvo ponašanje i potpiruje negaciju. Vjernici, iako slute, ne žele vidjeti prave razmjere kaotičnosti koja se obavila oko seksualnosti klera. Čini se da umjetni anđeli i njihova uloga u duhovno pothranjenoj pastvi igra veliku ulogu u balansiranju po ivicama savjesti. Kao da je “čisti” posrednik između vjernika i Boga svojevrstan supstitut za vjernikovu odgovornost prema svojoj vjeri koja, baš prema uvriježenom katoličkom mitu, mora patiti pod čizmom neupoznate i nepriznate seksualnosti vjernika. Pa umjesto da odraste i emancipira se vjernik olakšan od odgovornosti šuruje s neporočnim druidom misleći da je tako bliži Gospodu. Stvarnost i nije baš takva…

Literatura: Thomas P. DOYLE – A. W. Richard SIPE – Patrick J. WALL Sex, priests and secret codes, Los Angeles, 2006.,  Richard SIPE, A secret world, Sexuality and the search for celibacy, New York, 1990.

Prvi dio članka možete pročitati kliknete li mišem OVDJE, a treći kliknete li PAK OVDJE

Oglasi

One comment on “Celibat? 2. dio: tajnost – destrukcija seksualne odgovornosti

  1. Pingback: Nikola Horvat: Celibat? | Gledišta

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Information

This entry was posted on 14/05/2014 by in O pitanjima morala i spolnosti and tagged .

Upiši Email kako bi primao notifikacije o novim postovima

Pridruži se 40 drugih sljedbenika

Prati blog na Twitteru

Kliknuli ste

  • 47,848 puta
Follow VJETAR on WordPress.com
%d bloggers like this: