VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

Celibat? 3. dio: Celibat kao sredstvo postizanja moći

power1

Umjesto da se pomalo vraćamo biblijskom poimanju kršćanstva i zajedništva Crkva smjelo korača prema vjerskoj globalizaciji u kojoj župe postaju sve veće, a poznanstva u njoj bivaju sve manja, gdje svećenik postaje sve veći, a vjernik sve manji, utopljeniji u masi

 Piše: Nikola Horvat  


Uz mnoge probleme svećeništva vezane uz celibat, a koje sam već spomenuo u prethodnim člancima, nalazi se i uski soj ljudi koji su spremni na beženstvo poradi svećeništva. Naoko to izgleda kao dobar filter u kojem se filtrira one požrtvovne sa istinskim zvanjem od onih koji to nisu. Na terenu stvari stoje drugačije. Naime, svećeništvu ne pristupaju, jer im je zabranjeno, zreli ljudi koji su svoju spolnost odlučili živjeti i ostvariti se unutar svoje obitelji, ali i takvi mladi koji ne smatraju prikladnim celibat prigrliti i prije nego li su počeli živjeti. Zapravo, pitanje koje bi si trebali postaviti je može li dječak od 13 godina znati želi li živjeti u celibatu do kraja života i na temelju prosudbe te debele manjine kreirati buduća zvanja i izabirati između tog malobrojnog broja mladih? Što je s velikom većinom ostalih mladih koji ne žele celibat, a možda gaje duhovni poziv?

Takva selekcija je uistinu štetna za Crkvu, a kao rezultat se dobiva ljudstvo upitnih kvaliteta, izuzmemo li onu šačicu sazrelih i stamenih ljudi koji se sami odgoje da mogu izdržati teret celibatarstva bez da stradaju oni ili drugi oko njih. Mit nespojivosti ili neprikladnosti svećeništva s obiteljskim životom je danas izrazito naglašen i prikazuje se kao vrhunaravna stvarnost, no posrijedi su mnogi interesi među kojima dominira materijalna sigurnost i moć koja slijedi uz nju. Celibat predstavlja put duhovne superiornosti koja potkrjepljuje mističnu zabludu da su klerici satkani od puno jačih moralnih vlakana koji ih potom čine sposobnim da izdrže porive tijela i da se potpuno posvete Bogu. Ta mističnost dodatno izolira klerike i utvrđuje kleričku kastu kao socijalnu i religioznu elitu. U Crkvi su sve pozicije moći osigurane samo za svećenike – celibatarce.

Kako sam ranije u člancima napisao celibat je teško breme i mnogi se slamaju pod njime. Još jedna laž je da je celibat usko povezan sa zdravom duhovnošću. Ne zavaravajmo se, celibat je disciplina i postizanje celibata nema veze sa brojem izmoljenih Očenaša. Rijetki će svećenici priznati svoju rastrojenost uzrokovanu celibatom, jer to bi značilo, kako nalaže taj crkveni mit, da žive slabu duhovnost. Nasuprot tome svim silama opravdavaju celibat, te tim načinom potvrđuju svoju ekskluzivnost, zdravlje i pravovjernost, što u stvarnosti nije tako. Svećenički pojedinci koji se usude otvoreno govoriti protiv celibata bivaju izrugivani i gleda ih se kao sinove razvrata, unatoč tome što najveći broj celibataraca, onih koji podržavaju celibat, uredno prakticiraju svoju seksualnost na njima prikladan način.

Celibat se ne može držati pod kontrolom bez sublimacije. Ako svećenik odabere biti seksualno aktivan, neki se drugi mentalni mehanizam mora upogoniti ne bi li uskladio nekompatibilnosti – seksualnu aktivnost i ne seksualnu aktivnost. Bez takvog mehanizma celibat je varka i izgovor, i takav celibat ne podrazumijeva nastojanja da se seksualna energija usmjeri u neseksualne mehanizme rasterećenja.

Tu je dobro spomenuti da su pornografija i online cyber sex na velika vrata ušli u svećeničke spavaće sobe, što tu i tamo imamo prilike vidjeti i po dnevnim novinama, a seksualno nadraženi svećenici u tim privatnim nišama rasterećuju svoja tijela kako znaju i umiju, dok se pritom duhovnost, zajednica i liturgija nesvjesno prilagođavaju toj zakrabuljenoj i sakrivenoj bombi seksualnosti koja negdje u njihovoj nutrini odbrojava. Dakle, da podsjetim, masturbacija je kršenje celibata, a ako k tome pribrojimo i njeno smještanje u sfere grijeha od strane Učiteljstva možemo samo zamisliti slom savijesti koja se svakodnevno odigrava u glavama svećenika. A s druge strane nam stoje svećenici koji žive svoj celibat, ali samo mehanički, bez izgrađenih stepenica koje mu trebaju prethoditi pa imamo asocijalne, rigidne ili mizogine svećenike što je još veći problem.

U cijeloj toj situaciji bezbroj obiteljskih ljudi sa iznimnim kvalitetama i karizmama, koji uredno prakticiraju svoju seksualnost ne čineći nikome zlo, ponajmanje samima sebi ili Bogu, bivaju svjesno otiskivani od crkvenih hijerarhijskih ustrojstava.

U isto se vrijeme, zbog nedostatka svećenika, župne zajednice prorjeđuju i bivaju sve brojnije vjernicima, grade se sve već crkve, i umjesto da se pomalo vraćamo biblijskom poimanju kršćanstva i zajedništva Crkva smjelo korača prema vjerskoj globalizaciji u kojoj župe postaju sve veće, a poznanstva u njoj bivaju sve manja, gdje su zgradurine sve veće, a broj vjernika je sve manji, gdje svećenik postaje sve veći, poput kakvog endema, a vjernik sve manji, utopljeniji u masi.

Takva crkvena zajednica ne donosi Boga već frustracije, no vatikanskim administratorima to kao da nije problem. Njima to ne predstavlja problem. Zlatno tele celibata – upitna praksu koja ustrojava Crkvu u feudalnu tvorevinu, a koja svećenstvu, između ostalog, osigurava bezbrižnije živote lišene bilo kakvih egzistencijalnih problema čineći ih čardacima ni na nebu ni na zemlji, koji u svojem komoditetu, infantilnosti, samodostatnosti i samopravednosti kroje Crkvu po mjeri samih sebe, a ne živog, problemima napaćenog čovjeka kojemu se najčeznutljivija nada – nada spasenja intravenozno daje kap po kap, da ne bi slučajno u svojoj slobodi spasenja ozdravio i jednom rekao dosta ovakvim žestokim malverzacijama crkvene hijerarhije, te im tako ukinuo moć, se jednostavno ne smije dovoditi u pitanje.

    S druge strane činjenica je da celibat može biti startna pozicija za upoznavanje vlastite spolnosti. C. S. Lewis je zapazio da se o vojsci više može naučiti ako joj se suprotstavite, umjesto da joj se predate, implicirajući na spolnost. Cilj celibata je vrlo neobičan, nesvakidašnji, ali ne možemo ipso facto proglasiti ga patologijom. To što su stvari sa celibatom od početka trule, i što se pokazalo da svećenstvo tako živi nauštrb svog psihičkog zdravlja, ali i nauštrb duhovnosti vjernika, ne znači da je celibat sam po sebi loš. No, u Crkvi se pokazalo da celibat ne smije biti nametan svećenstvu, već stvar slobodnog izbora. Baš kao što doktorski studij nije namijenjen svakoj glavi, isto tako niti celibat nije za široki spektar ljudi. Velika žrtva koja je pokretana željom za altruizmom je herojski i divljenja vrijedan čin, ali statistike se surove. Celibat nije čista seksualna apstinencija, već u sebi sadrži kompleksne procese razvoja o kojima se, nažalost, ne uči i smatra se da znanje o celibatu dolazi samo po sebi, kao što sam već spomenuo u drugom nastavku članka. Da to nije slučaj najbolje govore statistike čiji brojevi spominju da je samo 2% svećenika postiglo celibat. To znači da su uspješno prošli sve stupnjeve razvoja celibata u zadovoljavajućoj mjeri, te je njihov celibat nepovratan. Poznajete desetak svećenika? E, pa čini se da je od njih celibat postigao jedan nožni palac…pitanje je samo čiji je od tih desetorice? Tko se od crkvene hijerarhije ikada zapitao ili kritički se osvrnuo na tih 2%?

Ostajem pri uvjerenju da je celibat u Crkvi, s ovakvim klerom i sustavom odgoja klera kakav je na snazi, potpuno nemoguć i štetan. S vremenom se ta disciplina prometnula u alat za kojekakve loše stvari, a ponajprije za duhovnu ali i političku moć. Ovo pitanje iziskuje ozbiljnu reviziju i to ponajprije zbog vjernika, a tek onda zbog hijerarhije. Crkva se mora otvoriti i evoluirati kroz reviziju tradicije koja nije uvijek nužno pozitivna. Unatoč tisućljeću potpunog promašaja pape i biskupi nikada nisu ozbiljnije razmišljali o primjenjivosti obveznog celibata. Štoviše, da su izostali politička moć i ekonomski aspekt, celibat ne bi zaživio izvan zidova manastira.

Nije li paradoksalno i licemjerno što je papa Lav XIII. u enciklici Rerum novarum 1891. napisao: „Ni jedan ljudski zakon ne smije ni na koji način osporiti prvotno i prirodno pravo čovjeka na brak, pravo koje je Bog uspostavio na početku stvaranja.“

Pitanje razvoja i življenja celibata nikada neće moći razriješiti samo celibatarci. Isto tako, teologija seksualnosti će biti potpuno krivo pozicionirana ukoliko će je razvijati samo celibatarci, čemu je čisti dokaz teologija tijela pape Ivana Pavla II. Oženjeni ljudi i svećenici u celibatu trebaju jedni druge misle li dogurati do riješenja za važna praktična pitanja kršćanskog življenja. To bi bila autentična apostolska i kršćanska tradicija. Gdje danas stojimo po tim pitanjima zapitajte se sami.

Bog koji je stvorio evolutivni svijet dopušta i omogućuje evolutivnu spoznaju njega samoga, ali i evolutivni (tradicionalni) nauk. Samo uz mogućnost kritičkog preispitivanja vlastite tradicije, i to uz sudjelovanje svih, a ne samo svećenstva, Crkva može napredovati i ne odati se nekoj vrsti vjerskog totalitarizma. Do tada će zlatna telad, poput celibata, i dalje biti tabu teme – nedodirljive i neosporive, a sve to nauštrb istinite spoznaje Boga.

Literatura: Thomas P. DOYLE – A. W. Richard SIPE – Patrick J. WALL Sex, priests and secret codes, Los Angeles, 2006.,  Richard SIPE, A secret world, Sexuality and the search for celibacy, New York, 1990.

Prvi dio članka možete naći kliknete li OVDJE, a drugi kliknete li PAK OVDJE

Oglasi

One comment on “Celibat? 3. dio: Celibat kao sredstvo postizanja moći

  1. Pingback: Nikola Horvat: Celibat? | Gledišta

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Information

This entry was posted on 16/05/2014 by in O pitanjima morala i spolnosti and tagged , .
%d bloggers like this: