VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

Zašto Crkva zazire od masturbacije

taboo

Pod određenim okolnostima masturbacija može biti prirodan, zdrav čin koji se može očekivati u bilo kojoj životnoj dobi kao dio procesa sazrijevanja, samodefiniranja i kao normalna seksualna funkcija. Tko je u Crkvi o tome sposoban govoriti?

Piše: Nikola Horvat


Seksualnost je unutar Crkve već pozamašan broj stoljeća poluga za manipuliranjem savjestima. Naime, svima nam je poznati osjećaj ispovijedanja grijeha spolnosti pred svećenikom, osobito kada smo bili mlađi i morali sve ono što nam je rečeno da je prljavi grijeh katalogizirati i izreći u rešetku iza koje sjedi pozorno uho. To je star i učinkovit mehanizam koji se vrlo lako može psihološki objasniti, a kroz stoljeća se oblikovao od javne ispovijedi sve do današnjeg oblika. Čovjek uništenog samopouzdanja je vrlo poslušan i poželjan vjernik, a to se samopuzdanje najlakše lomilo putem manipulacije savjesti, osobito kroz pitanja seksualnosti, gdje su se vjernicima uvijek nalazili prsti u pekmezu.

Pedesetih godina dvadesetog stoljeća u SAD-u je bila dobro poznata knjižica kojom se dječake uvelike zastrašivalo na duhovnim vježbama, a naslov je glasio: Najveći grijeh (The greatest sin). Zaista, takav se naslov može očekivati na knjigama koje govore o holokaustu ili nekom drugom gnjusnom zločinu, no crkveni su autoriteti tako naslovili knjigu o, pogađate, masturbaciji. U našem su podneblju zastrašivanja bila fokusirana na teška tjelesna oboljenja. Razne su teorije bile na snazi, ali možda su najsmjelije bile one da masturbacija uzrokuje sušenje mozga, desne ruke ili neku drugu tjelesnu deformaciju.

Ova tradicija stavljanja masturbacije na vrh piramide zla i grijeha nije od nedavno. Povezana je sa pokušajima da se također uspostavi moć putem krivnje. U svojim traktatima o 14. stoljeću  Barbara Tuchman kaže o Jeanu Charlieru de Gersonu, eminentnom francuskom teologu, sljedeće: „On savjetuje ispovjednicima da isprovociraju osjećaj krivnje kod djece oko njihovih spolnih navika kako bi osjetili veću potrebu za ispovijeđu. Masturbacija, pa čak i bez ejakulacije, je bila grijeh koji je „oduzimao djetetovo djevičanstvo, čak i više nego da je legao sa ženom.“ (…) Gerson je imao šest sestara koje su sve završile živeći nevjenčane u posvećenom djevičanstvu. Očito je jak obiteljski utjecaj bio na djelu iz kojega je izrasla ova snažna ličnost.“

Danas kada su osnove znanosti i medicine prisutni u svakom domu, a takve zastrašujuće priče su naprosto prenaivne za povjerovat, Crkva se teškom mukom odmakla od tih teorija zaplašivanja. Ipak, masturbacija se u crkvenom moralu i dalje smatra moralnim neredom. To ide toliko daleko da je prema crkvenom učenju zabranjeno masturbacijom isprovocirati ejakulaciju za medicinske svrhe. Kao ludo rješenje se nudi prezervativ sa rupicom koji će pri spolnom odnosu dio sjemena propustiti u ženski reproduktivni organ, a dio zadržati u prezervativu.

Iako su najveći crkveni moralni autoriteti masturbaciju kategorizirali kao laki moralni nered mnogi svećenici u svojoj rigidnosti od svojih mladih vjernika zahtijevaju savršenu čistoću učeći ih da je masturbacija veliki problem kojim se udaljuju od Boga. Aseksualnost se stavlja na pijedestal umjesto zlatnog teleta, a mladi, seksualno potpuno zbunjeni mladići i djevojke u svojoj prostodušnosti nasjedaju na takve koncepte razarajući svoju psihu.

Poznato je da ukoliko se mladima izričito zabranjuje masturbacija gura ih se u stanje napetosti koje je teško suzdržavati, ali i još više: takvim se stavovima i učenjem djeci i mladima utiskuje u um ideja da su seksualna pitanja i općenito seksualnost loši i opasni. Dijete se takvim pristupom motivira da potisne svoje instinkte za budućnost, odnosno da psihološki stagnira, te se time uzrokuje neuroza i deformacija djetetove osobnosti. No, to kao da, unatoč modernim znanstvenim saznanjima, nikome u Crkvi nije važno, dokle se god postiže da mladi žive tobožnju čistoću. Čini se da su mehanizmi za postizanje moći puno jači nego mehanizmi kojima bi na prvom mjestu bila dobrobit čovjeka, bilo duhovna, bilo tjelesna.

Percipirajući masturbaciju kao bilo što drugo osim grijeha predstavlja prijetnju kompletnoj strukturi crkvenog nauka o spolnosti. Ako sav seks izvan bračnog kreveta i striktno u svrhu razmnožavanja proglase ogavno grešnim; čisti, očigledni moral ostaje stabilan i nedvosmislen, piše Sipe i nastavlja – dakle, moralna kontrola je osigurana. Bilo kakve varijacije – osobito one utemeljene u muškoj psihologiji, gdje je ejakulacija fizički definirana, pa čak i noćna polucija – predstavljaju ozbiljnu prijetnju tradicionalnom poretku i kontroli.

Nasuprot očekivanjima, a prema istraživanjima američkih psihologa, svećenici mnogo masturbiraju. Celibat je teško breme obavijeno mnogim tajnama, a jedna od najskrivenijih i dobro čuvanijih je upravo činjenica da svećenici uredno i u najvećoj većini masturbiraju. Štoviše, mnogi su vlasnici pozamašnih pornografskih kolekcija, a neki su otišli i korak dalje i postali dijelom webcamsex zajednice gdje u okrilju tajnosti masturbiraju gledajući žive erotske performanse žena i muškaraca sa raznih dijelova svijeta. No, ne pišem to da ih ocrnim, ta tko ne masturbira? Problem je licemjerja u kojem žive: jedno rade, a drugo grme na vjeronaucima.

Valjalo bi maknuti tu mrenu tajnosti sa svećeničkih života i pristupiti im kao ljudima, ali i oni bi trebali pristupati kao ljudi. Odreći se rigidnog, priglupog moralizma bi bio sasvim dobar početak. Naime, masturbaciju bi prvo u svom životu, a onda i u životima drugih trebali prihvatiti kao najnormalniju stvar, bez prevelikih drama, jer kao što je u braku spolni odnos, primijetio je jedan svećenik, tako je u celibatu masturbacija. Kaže nadalje: „Spolni odnos u braku proslavlja ljubav, oproštenje, uzajamnost, zabavu, zajedništvo, jedinstvo i posvećenost moga tijela drugome tijelu. Masturbacija u celibatu nije toliko proslava nego je više podsjetnik moje ljudskosti, ovisnosti o Bogu, poniznosti, usamljenosti i posvećenosti moga tijela Bogu – nije to toliko konkretno kao druga osoba, ali vjerujem da bi ta posvećenost mogla biti temelj za moj rast u naslanjanju na Boga. Kao kada bih rekao: „Bože, ovdje sam samo ja, ali to je sve što imam i to je sve što dajem Tebi i ljudima.““

S druge strane, takav bi stav valjalo preslikati na vjernike i otvorenom im reći da Bog nije perverznjak s nebesa koji sunovraća u pakao zbog nečega poput masturbacije. Moderna je znanost masturbaciju odavno izbacila s popisa bolesnog ponašanja, štoviše uvrstila ju je među zdrave ljudske čine. Ne smetnimo s uma i broj oboljelih svećenika od bolesti prostate. Slab protok sjemene tekućine očito uzrokuje probleme s prostatom. Teško je za povjerovati da se Bogu sviđa žrtva koja je potencijalno smrtni problem. Slično kao i s postom do mjere uništavanja želuca; treba li Bogu takva ludost? Vratimo se na masturbaciju; otišao bih i korak dalje, naime Richard Sipe je nakon razgovora sa stotinama svećenika donio zaključak da masturbacija ponekad može biti i izraz zrelosti u bilo kojoj dobi je činili.

Dakle, vrlo je jednostavno – pod određenim okolnostima masturbacija može biti prirodan, zdrav čin koji se može očekivati u bilo kojoj životnoj dobi kao dio procesa sazrijevanja, samodefiniranja i kao normalna seksualna funkcija. Tko je u Crkvi o tome sposoban govoriti? Da li je ikome uopće stalo osloboditi vjernike, ali i svećenike paklene grižnje savjesti zbog takve prirodne stvari kao što je masturbacija? Koliki se psihički problemi kriju u glavama svećenika, ali i vjernika, zbog svih ovih mehanizama represija nad savješću i spolnošću? Krajnje je vrijeme je da se tome stane na kraj.

Crkva se mora odgovorno postaviti prema svojim vjernicima i revidirati pitanje masturbacije i ostalih pitanja spolnosti i konačno se uskladiti s mnogim znanstvenim činjenicama na koje hladno odmahuje rukom već desetljećima. Interdisciplinarnost je temelj napretka koju i sama Crkva zagovara u mnogim segmentima. Crkva osobito spočitava nedostatak interdisciplinarnosti znanstvenicima i znanstvenim strujanjima koji diskreditiraju Crkvu i teologiju zanemarujući dobar dio spektra znanstvenih disciplina pri svojim opservacijama. Naravno, kada to isto čini Crkva, i to nauštrb svojih vjernika i svećenika, onda se takva praksa nekim čudom ne primjećuje. Pitanja interesa su često preglasna i zdravoj logici tu onda nema mjesta, kao što se može vidjeti po župskim i školskim vjeronaucima gdje se sversdno demonizira masturbacija uopće ne vodeći se briga o psihičkom zdravlju djece i učincima koje na njihov život ostavljaju strah, grižnja savjesti i zaziranje od spolnosti i svojih genitalija. No zapitajmo se kao odgojitelji ili oni koji ideološki hranimo odgojitelje što je zapravo grijeh: masturbacija ili interesom vođena politika čiji je krajnji cilj zadržavanje moći?

Literatura: Richard SIPE, A secret world, Sexuality and the search for celibacy, New York, 1990.

Oglasi

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Upiši Email kako bi primao notifikacije o novim postovima

Pridruži se 40 drugih sljedbenika

Prati blog na Twitteru

Kliknuli ste

  • 47,848 puta
Follow VJETAR on WordPress.com
%d bloggers like this: