VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

O liturgiji: simboli ili magija?

oltar2

Trebalo bi se poraditi na opismenjavanju vjernika katolika i klera kada je u pitanju jezik simbola. Magijska praksa po župnim liturgijama se mora istjerati iz Crkve i iz glava vjernika i klera. I iako to zvuči zdravorazumski i nadasve poželjno taj zadatak je jako težak.

Piše: Nikola Horvat


 

Problem koji me često preokupira je potpuno krivo shvaćanje bogoštovlja, kao i mrtva točka shvaćanja simboličkog govora na kojoj se nalaze vjernici i većina svećenika, kao što se vrlo dobro može vidjeti iz prakse. O skretanju s ispravnih putova je 1960-ih potvrdilo i pravokutno zakretanje Drugog vatikanskog sabora od tradicionalno poimane liturgije koja je kroz povijest uvelike odjedrila u vode idolopoklonstva i mimike. Nažalost, i nakon Sabora situacija se nije promijenila, barem kada je u pitanju vjerničko poimanje liturgije i svih točaka koje idu uz nju. Dogodile su se neke preinake arhitektonske prirode, ali u glavama se nismo odmakli od Tridentskog sabora.

Nedavno mi je pod ruke dospjela fotografija iz Svete zemlje gdje su hodočastili svećenici, đakoni i vjernici Sisačke biskupije. Naravno, nalazeći se usred pustinje morali su slaviti misu. Problem je bio što su bili pod vedrim nebom pa su umjesto oltara, kojeg nije bilo ni za lijeka, u pijesak prikladno instalirali dasku za peglanje i na njoj – dasci za peglanje – tom istinskom simbolu Isusa Krista odradili misu.

Ovakva bagatelizacija simbola kakav je oltar je naprosto sramotna. Čini se da je svećenička prisega da svaki svećenik obavezno na dnevnoj bazi drži misu, u kompanjonstvu s praktičnošću – za što su katolici veliki stručnjaci – kumovala ovakvoj razočaravajućoj egzibiciji, no ovakvi slučajevi nisu iznimke. Kuhinjski stolovi, piknik rasklopnici i đačke klupe se odavno koriste kao oltari. Kako bilo, daska za peglanje je jedan novi i nenadmašan moment u magijskom isprđivanju s liturgijom.

Ipak, da bi razumjeli krimen takvih čina valjalo bi napisati i pokoju riječ o oltaru, s obzirom da je simbolički govor Crkve tabu tema čak i za svećenike. Rimski pontifikal, Red posvete oltara govori sljedeće: „Svaka crkva treba imati nepomični oltar… U novim crkvama dolikuje da se podigne samo jedan oltar, da u jednome skupu vjernika jedan oltar označuje jednog Spasitelja našega Isusa Krista i jednu euharistiju Crkve.“ To dovoljno govori o ulozi simbolizma oltara unutar kršćanske zajednice. Prema tome i ukoliko se misa drži na nekom neprikladnom mjestu, ukoliko bi se poznavalo značenje simbola, postavlja se pitanje bi li protagonisti spomenutog događaja držali misu na dasci za peglanje? Nadalje, biskup Ivan Šaško ovako govori o oltaru u svojoj knjizi „Liturgijski simbolički govor“: „Kao što je euharistija središte svih sakramenata, tako je oltar središte i temelj svih ostalih liturgijskih prostora. Može se reći da je crkva – građevina sagrađena oko oltara, kao što se oko oltara gradi Crkva – Božji narod.“ I dalje kaže: „Liturgijska je obnova Drugog vatikanskog sabora oltar vratila u središte liturgijskog čina i dala mu mjesto žarišta cijelog liturgijskog prostora. I kada nema slavlja, oltar uvijek pred očima vjernika (i ne samo pred njima) treba biti istodobno i šutljiv i rječit svjedok vazmenog otajstva koje izgrađuje Crkvu, jedan narod oko jednoga Pastira.“

I sada se s pravom pitam kakav je svjedok vazmenog otajstva daska za peglanje? Možda nas upućuje u misterij opeglanog Torinskog platna. U ovom se primjeru krije vrhunska paradigma katoličke posvemašnje izgubljenosti u vlastitim svetinjama i paradigma idolopoklonističkog pristupa svojoj kršćanskoj vjeri gdje se simbol olako zamjenjuje bezvrijednim predmetima ne bi li se odradilo prinošenje žrtve, ali u najpoganijem mogućem smislu koji možemo zamisliti. I tako se oni koji su najveći zagovaratelji vjere promeću u protuhe poganštine. Nažalost, ovo nije jedini primjer.

Moglo bi se reći da su katoličke mise presimboljene – prekrcane simbolima o kojima se ništa ne govori, osim u liturgijsko – znanstvenim tomovima koje niti kler ne čita. Svaki pokret, predmet, element, sve je simbol ili znak nečega. U toj šumi simbola i znakova se malo tko snalazi. Za rezultat imamo bogoštovlje prepuno simbola/znakova koje kler i vjernici shvaćaju doslovno, rekao bih čak i magijski. Tako voda na ulazu u crkvu više ne služi kao podsjetnik na krštenje, već kao nekakva čudotvorna tekućinu za čišćenje od zla. Kruh i vino ne simboliziraju tijelo i krv Isusovu već su pretvoreni u nekakav daleki, neshvatljivi totem kojem se valja puno klanjati da ga se umilostivi. Oltar nije simbol stijene i Krista već je stol za držanje popratnog instrumentarija za taj magijski čin žrtvovanja kojim ćemo postati bolji, sačuvati se od pakla i umiriti savijest. Dovoljno je samo pogledati što se sve za vrijeme mise može naći na njemu: cvijeće, knjige, naočale, vrč s vinom, stolnjak, voda…

Većina svećenstva, barem oni koji su netragom izgubili vezu s visokim obrazovanjem, vole vrlo konkretan i doslovan govor kada je riječ o svetinjama vjere, a bilo kakvo dovođenje u pitanje, primjerice, prisutnosti Isusa Krista u presvetom oltarskom sakramentu je znak hereza. Ipak, unatoč tim teološkim kočijama na nizbrdici, svaki bi vjernik trebao naći hrabrosti i zapitati se na glas pitanja koja svakom čovjeku padnu na pamet po pitanju stvarne prisutnosti Isusa Krista u komadiću kruha – nismo li negdje promašili, da li je On zaista u kruhu?

Vjerujem da već ove riječi koje čitate, ukoliko ste katolički vjernik, u vama uzrokuju unaprijed isprogramiranu mučninu. Usprkos mučnini legitimno je dovesti pred kritički zid ovakva poimanja. Osobnog sam uvjerenja da je, kada govorimo o stvarnoj prisutnosti Isusa Krista u komadiću kruha i kapljici vina, ispravnije govoriti o transignifikaciji nasuprot transupstancijaciji. Da previše ne ulazim u teološke dubioze – razlika je što transupstancijacija govori da kruh i vino mijenjaju svoju unutarnju bit (supstancu) i pretvaraju se u tijelo i krv Isusa Krista – doslovce. Nasuprot tome, transignifikacija je pojam koji možda najbolje mogu pojasniti školskim primjerom zaručničkog prstena – iako je i dalje metal, on zarukama dobiva neprocjenjivu vrijednost za zaručnicu, te postaje mnogo više od težine pomnožene s vrijednošću plemenitog metala.

Upravo se ovako može pojmiti i euharistija – posvećenjem službenika, a uz blagoslov sudjelovanja cijele zajednice, ali i Svevišnjeg, kruh dobiva na vrijednosti – i ne, ne postaje Isus Krist, već ga vrhunski simbolizira. Upravo je to simbol: čin koji nadilazi stvarnost do mjere u kojoj mu daje novu vrijednost. Zamislimo da spomenutoj zaručnici umre ljubljeni zaručnik i jedino što joj je preostalo je prsten. Ona će ga izložiti na svoj dlan i u njemu vidjeti svoga zaručnika, ali taj prsten neće nikada biti zaručnik, iako će imati neprocjenjivu vrijednost – postat će simbolom ljubavi njenog zaručnika, zalog budućeg ponovnog susreta. Jedan je biskup to ovako izrekao: posvećenu hostiju možemo shvatiti kao novčanicu – inače bezvrijedan papir dogovorom ljudi dobiva vrijednost koja ga nadilazi. Kruh dogovorom Boga i čovjeka također biva oplemenjen novom vrijednošću koja ga beskrajno nadilazi.

Za još bolje razumijevanje pojma simbol možda bi bilo najbolje nadograditi današnje poimanje riječi simbol i objasniti ga u povijesnom kontekstu i to kako objašnjava biskup Šaško u svojoj knjizi: “U Staroj Grčkoj se pod pojmom symballo (u prijevodu – stavljam zajedno) podrazumijevala slomljena pločica ili neki drugi predmet koji se savršeno spajao s drugim dijelom, te je tako omogućavao prepoznavanje poslanika ili glasnika, prepoznajući drugi dio pločice koji je odgovarao onom dijelu koji je posjedovao primatelj.”

Pitam se, što je s vjernicima kojima ekstremno poimanje doslovne prisutnosti Isusa Krista u hostiji, koje je sada na snazi, nije ono što vjeruju? Crkva teoretizira da vjeru u dogme treba prepustiti pojedincu da sam prosudi što će vjerovati, ali potom to mora zadržati kao osobnu vjeru o kojoj ne smije govoriti u ime bilo kojeg autoriteta ili u ime Crkve, a sama će zadržati pravo na „autentičnu“ interpretaciju od prije, ponekad, i tisuću i petsto godina. No, može li se osviješteni katolik time zadovoljiti kada zna da bilo kakvo uzbibavanje voda dogmi stvara golemi pritisak, a i s razlogom, jer ukoliko bi varijeteti interpretacija bili javno ponuđeni kao nešto što se može vjerovati, ali samo u svoja četiri zida, kao što Crkva teoretizira, ne bi li tada mnogi osjetili novi moment u svojoj vjeri, koji bi sada mogli i logički poduprijeti?

Dr. Norbert Reck je u intervjuu koji je dao za ovaj blog zgodno rekao: „Po prvi puta nakon mnogo stoljeća ljudi su počeli sami donositi odluke o tome što će vjerovati, a što neće. To nije kraj – to je početak zrele vjere.“ Nasuprot tome, Crkva to kritičko propitivanje čini tabuom, gotovo sramotom. Ukoliko bi se stvorila kritična masa vjernika koji otvoreno, ali i osobno, propituju dogme svoje Crkve bez da ih se automatski getoizira i utrpava u ladice hereza, bi li bilo moguće da bi tvrde crkvene šije s vrha hijerarhije počeli topiti oštre kristale crkvenog poimanja dogmi i pretvoriti ih u mekane, obradive gline teoloških rasprava kojima je u spilje dogmatike već odavno pristup strogo zabranjen? Bi li tada Crkva slušala sensus fidelium?

Mnogo je klimavih stavki u dogmatici Katoličke Crkve i mnogo je suvremenih teologa koji ulažu ogromne napore da se probije led nepovjerenja prema novim saznanjima teoloških znanosti. Jedan od školskih primjera, a koji vjernici ne smiju niti zamisliti da dovedu u pitanje je Isusovo djevičansko rođenje. Nije li djevičansko rođenje neizostavni simbolizam potpuno neraskidiv od poimanja božanskog utjelovljenja ondašnjeg čovjeka?

Švicarski teolog Hans Kung je dobro zaključio kada je rekao da Isusovo Božje sinovstvo nije ovisno o djevičanskom rođenju. On je Sin Božji ne zato što je izostao spolni čin i zato što je pri njegovom nastanku umjesto muškarca na djelu bio Bog već zato što je on od početka, od vječnosti bio izabran i određen za sina. Kao ni Božje očinstvo ni Isusovo se sinovstvo ne smije biološki pogrešno shvaćati kao porijeklo. Rođenje od Boga i ljudsko začeće jedno drugome ne konkuriraju. Prema tome, Isusa se itekako može poimati u vjerničkom kontekstu unatoč mogućnosti da je začet Josipovim sjemenom, spolnim putem. Ljudska spolnost je sustvarateljski čin i kao takvo savršeno prianja uz Božje naume o čovjeku kao partneru i prijatelju.

Odbacivanjem tog mehanizma pri slanju Sina svoga na Zemlju ispalo bi da je Bog prilično kratkovidan i licemjeran, štoviše dosljedan starozavjetnom ili poganskom odalečenom Bogu, suprotan Isusovim ustima navještenom dobrom Ocu koji ljudsko uzima kao svoje, kao dobro, savršeno. Prema tome, nastavlja Kung, nikoga se ne može obvezati da vjeruje u biološku činjenicu djevičanskog začeća ni rođenja, tim više što taj termin ne poznaju niti Pavao, niti ivanovska tradicija. Kršćanska se vjera, i to bez djevičanskog rođenja, odnosi na raspetoga, a ipak živoga Isusa koji se očitovao u svojoj nezamjenjivosti i neizvedivosti.

No, vratimo se simbolima. Kada se bogoštovlje prenatrpa simbolima, a te iste simbole nitko ne razumije, ili se ne trudi razumjeti, takvo bogoštovlje u potpunosti gubi smisao jer postaje nerazumljivo ili se krivo shvaća. Osim što je katolički obred puno odlutao od izvornog, novozavjetnog bogoštovlja i time se osudio na pusto simboliziranje – što ne mora nužno biti negativno, čini se da masovno kršćanstvo – kakvo prakticira Rimokatolička Crkva, jednostavno nije sposobno ispravno participirati u njemu i razumjeti ga.

Jezik simbola podrazumijeva raskoš, grandioznost i mističnost, s obzirom da udaljuje konkretnu stvarnost na jednu gotovo metafizičku razinu, a takvo je bogoštovlje u raskoraku sa Evanđeljem, osobito ukoliko se ne razumije govor simbola. Kršćanska bi služba prvenstveno trebala biti onakva kakvu možemo naći na samome izvoru – Evanđelju. To podrazumijeva svakodnevnost, prisnost, intimnost, emotivnost i jednakost. U rimokatoličkom se bogoštovlju toga ne nalazi.

Svakodnevnost, karakteristiku koja označava jednostavnost, skromnost i nadasve kompatibilnost s čovjekom ovog trenutka je zamijenila kompliciranost, raskoš i zastarjelost. Prisnost podrazumijeva poznanstvo zajednice, što je Crkva zamijenila jednim oblikom duhovnog globalizma, otuđenosti i masovnosti koja zaprečuje prisnost. Intimnost se stvara malim zajednicama i malim crkvama, a Crkva teži, vjerojatno zbog manjka klera, masovnosti i ogromnim hladnim halama od građevina. Emotivnost se rađa unutar grupe u kojem postoji povjerenje. Tek u okruženju povjerenja čovjek može emotivno slaviti Boga. U Crkvi toga nema zbog već spomenute masovnosti i nepoznavanja vjernika, ali i zbog mehanizama represije nad neistomišljenicima. Jednakost se postiže tek kada svi vjernici imaju ista prava i kada ne postoje staleži. Crkva već preko tisuću godina brižno gradi staleško društvo unutar Crkve. U takvom okruženju ne postoji jednakost.

Svakako da bi nova reforma liturgije i više nego dobro došla, no realno to nije za očekivati. No, ako je već reforma nešto nemoguće svakako bi se trebalo poraditi na opismenjavanju vjernika katolika i klera kada je u pitanju jezik simbola. Magijska praksa po župnim liturgijama se mora istjerati iz Crkve i iz glava vjernika i klera. I iako to zvuči zdravorazumski i nadasve poželjno taj zadatak je jako težak. Magija je do kostiju ukorijenjena u vjernicima i kleru i svaki dodir te magije se doživljava kao velika bol. Nažalost, ova reforma može doći samo od vrha Crkve, a poznato je koliko često vrh osjeti potrebu za reformama.

Oglasi

7 comments on “O liturgiji: simboli ili magija?

  1. Tomislav Marjanović
    12/06/2014

    Dobra analiza, dotiče se bitnih stvari i potiče na razmišljanje. Jedino mi nije jasno zašto bi inzistiranje na simbolici oltara bilo tako presudno za euharistiju. Gdje je i dvoje u Isusovo ime, tu je i on. Pa i s daskom za peglanje, ili bez nje, nevažno. Shvaćam da želiš time slikovito reći kako ni kler većinom ne razumije simbole, nekada do te mjere da se upotrebljavaju ne samo profani već, dobro primjećuješ, i magijski supstituti. Sancta simplicitas, ili kako bi danas rekli – Ignorance is bliss.

    • Nikola Horvat
      12/06/2014

      Hvala na komentaru. Problem je što je liturgija otišla toliko daleko da je bez simbola i razumijevanja simbola postala bezvrijedna, štoviše – štetna. Zato sam u članku i spomenuo presimboljenost mise. Utoliko je problem daska za peglanje. Prvotno shvaćanje blagovanja kruha je potpuno izmjenjeno, pa čak bih se usudio reći i zabranjeno od strane Crkve. Stoga ona “gdje su dvoje ili troje…” ne možemo u današnjem kontekstu tumačiti liturgijski. U ostalom, u tom slučaju bi se trebala učiniti redakcija svetog teksta: gdje su dvojica ili trojica u Isusovo ime, a između kojih je barem jedan svećenik,tu je i on.

  2. Denis
    12/06/2014

    Slažem se s gospodinom Nikolom. Naime, svjedok sam kako je liturgija postala svrha samoj sebi. Svaki dan ju slavim i često me meštar uvjetuje da moram doći inače… Ljudi i općenito kad-tad počnu služiti onome što je njima služilo. Ondje gdje se izgubi svaka dimenzija bezazlenosti, ostaje sparena obveza koju “obavljamo”. Sve što se pretvori u “obavljanje”, daleko je od odnosa kojeg nam Isus iz Nazareta nudi. Sjetimo se Samaritanke na zdencu….

  3. Karlo
    03/07/2014

    Na koji način tumačiti onda Isusove riječi “ovo je moje tijelo” i “ovo je moja krv”? Štoviše, u aramejskom jeziku ne koristi se pomoćni glagol (je), što još jače podcrtava Isusov govor. U doslovnom prijevodu, što mi na hrvatski ne možemo prevesti jer logika jezika zahtijeva pomoćni glagol ‘biti’, Isusove riječi bi bile krajnje egzistencijalno poistovjećenje s kruhom i vinom – “ovaj kruh (sam) ja”. Uz to, dobro su nam poznati Isusovi “Ja sam” (kruh, dobri pastir…). Prema logici samoga jezika (aramejski) i mentaliteta ondašnjeg vremena, teško da bi se moglo govoriti o simbolizmu, ili, kako autor teksta spominje – transignifikaciji. Doduše, bilo je teološki pokušaja za nadomještanjem starog termina ‘transupstancijacija’ s: transfinalizacija, transsocijalizacija, transkreacija… Naravno, ni ‘transupstancijacija’ nije u pojmovniku Pisma, ali možda ipak najspretnije zadržava okvire onoga na što Isus ukazuje. Što mislite?

  4. Anica
    15/07/2014

    Toliko gluposti i nepoznavanja vjere ne vidjeh već dugo…evo gdje vas je dovelo to vaše filozofiranje o vjeri,silna mudrovanja, svi se danas mogu zvati teolozima (katoličkim?) strašno! Dok sam čitala ovaj tekst shvatih da vi nemate pojma o osnovama naše vjere….i ne, ne služite Bogu i jako, jako ste daleko od ” Života”! Jednostavno mi vas je došlo žao zbog zatvorenosti vašeg srca! Vjerujem da Isus i dalje kuca na vrata vašeg srca i da ćete Ga jednom čuti! Ako ne sami, pomoći će vam naša i vaša Majka kojoj nas je Isus ostavio s križa! I ja vas predajem njoj! A svatko tko ima i malo mudrosti zna čitati znakove vremena i prepoznavati plodove svih događaja, posebno Međugorja, ali i ostalih događaja u Crkvi koje , naravno, pokreće Duh Sveti sa svojom silom! A oni drugi, nestat će kao pljeva na vjetru…I za kraj od srca vam želim da osjetite moć i snagu posvećene hostije u kojoj je doista uvijek i zauvijek prisutan živi Krist! Otvorite svoje srce toj ljubavi!

  5. Robert Farkaš
    03/01/2015

    Ne vidim samo razloga zašto bi nam Hans Kung bio mjerodavan za pitanje Isusovog djevičanskog začeća (ne rođenja nego začeća!), a mnoštvo drugih uvaženih teologa koji stoje na službenom dogmatskom tumačenju Crkve nisu mjerodavni? Katoličke mise su presimboljene? Pa ogoljene su do granica protestantizma! Toliko je malo simbolike za razliku od npr. časnih liturgija Istoka! Kakvo presimboljenje? Hoćemo li pretvoriti misu u protestantsko zborovanje oko ambona na sredini nekog podija gdje ćemo malo pjevati, malo pričati i malo mahati rukama? Liturgijska simbolika je krasna kad se razumije! Slažem se da je mnogi ne razumiju, ali to nije razlog da se dokida, nego tumači i pojašnjava sudionicima liturgije. Ja sam to redovito činio!

    • Nikola Horvat
      05/01/2015

      Hans Kung je jedan od teologa koji je imao znanja vrhunski uobličiti misli mnogih vjernika i teologa. Nije on jedini teolog i vjernik koji tako razmišlja. Drugo, ovo je razmišljanje teologa (moje malenkosti) koji je u riječima Kunga našao i svoja razmišljanja, odnosno koji je čitajući Kunga samo potvrdio ono kako je i sam rezonirao.
      Ovo o presimboljavanju je vrlo škakljivo pitanje. Smatram da je RKC na jednom srednjem putu, što samtram dobrim, no ono što zamjeram je potpuna nepismenost kada je u pitanju jezik simbola. Prvenstveno govorim o vjernicima, ali i kler slabo stoji, što sam se uvjerio i iz prve ruke. Sve se shvaća ili doslovno ili nikako. Smatram da to nije ispravan put.
      Treće, nije lijepo omalovažavati protestantsku liturgiju na način na koji Vi to činite. Netrpeljivost vam viri iz Vaših riječi. Kao što istočna liturgija ima svoju ljepotu, smatram da i minimalistička liturgija ima svojih prednosti, no ako se protestantizam i reformacija općenito promatraju kao otpad od vjere, otpad od Boga i zastranjenje od istine, onda teško da možemo govoriti o ekumenizmu, suživotu i poštovanju.
      Ako ste jedan od onih koji pojašnjavaju liturgijsku simboliku, ali na ispravan način gdje je simbol simbol, a ne doslovnost, onda čestitam.

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Information

This entry was posted on 03/06/2014 by in Inflacija duhovnosti and tagged , , , , , .

Upiši Email kako bi primao notifikacije o novim postovima

Pridruži se 40 drugih sljedbenika

Prati blog na Twitteru

Kliknuli ste

  • 47,848 puta
Follow VJETAR on WordPress.com
%d bloggers like this: