VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

Frano Prcela, OP: Crkva treba zazirati od ideoloških nastupa

frano

Mi redovnici i svećenici smo u daleko povoljnijoj poziciji iznijeti neke kritike i mišljenja nego što je to slučaj s obiteljskim ljudima (tzv. laicima) koji nekim iskoracima mogu ugroziti i čak egzistenciju svoje obitelji. Upravo kad mi crkveni službenici budemo spremniji platit cijenu za svoj stav a manje budemo naplaćivali svoje stavove moguć će bit značajniji zamašnjak obnove, pa čak i preobrazbe našeg društva.

Razgovarao: Nikola Horvat


Početkom lipnja dominikanac, svećenik Frano Prcela je javnosti predstavio svoju novu knjigu “Bogozaborav” koju je izdao sarajevski Synopsis. Tom prilikom razgovarao sam s g. Prcelom o nekim aktualnim pitanjima.

Gospodine Prcela, Vaša nova knjiga se zove Bogozaborav. Što je to bogozaborav, na što ili koga se odnosi i kakve posljedice taj bogozaborav ima na zajednicu vjernika, pojedinca, hijerarhiju Crkve?

U prvi mah se čini da je Vaše pitanje kratko, a ono je zapravo vrlo opsežan upit. Nek ovdje bude tek slijedeće rečeno. Prvo: Bogozaborav o kojem je riječ u navedenoj knjizi je prije svega dvostruki zaborav. Pojednostavljeno rečeno: mi smo zaboravili da smo Boga zaboravili. Drugo: Povratak do sadržaja (do Boga!) neće se postići samo prvim korakom – prisjećanjem odnosno spominjanjem imena Božjeg. Potreban je drugi korak – povratak pod skute ili točnije rečeno, druženje s Bogom u stvarnom životu. Nama su, naime, usta puna riječi Bog, međutim u temeljnim i ključnim životnim izazovima Boga ostavljamo pred vratima naših razmišljanja i odlučivanja. Posljedice su dalekosežne: Bog kao da nam je postao samo nešto prigodimično, dakle sporedno, a samim time suvišno. Sve je to rezultat fatalne činjenice da je Bog zapravo češće povod, a puno manje razlog pozivanja na njegovo ime i uopće pozivanja na njega.

Nedavno sam bio na predstavljanju Vaše spomenute knjige Bogozaborav – razmišljanja o aktualnim izazovima Crkve. Nisam mogao ne primjetiti da u auditoriju nije bilo Vaše subraće dominikanaca, nije bilo niti, općenito, svećenika. Kakav bi dojam neki nepristrani promatrač mogao dobiti uoči li ovakvu situaciju? Tko ste Vi i o čemu pišete kada je evidentno da Vas crkveni i vjernički mainstream pomalo ignorira? To ignoriranje je glavni mehanizam protiv neistomišljenika Crkvene hijerarhije. Zašto Crkva poseže za takvom metodom? U ostalom, zašto je u Crkvi nepoželjno imati drugačije mišljenje?

Iznijeli ste puno pitanja i sličan broj tvrdnji. Odakle započeti? Pokušat ću kratko odgovorit. No, prije svega jedna uvodna primjedba: možda će zvučat kao lažna skromnost, ali i ovdje želim naglasit kako se osobno ne opterećujem brojkama prisutnih, a još manje time tko je došao na predstavljanje knjige a tko nije. Da su došli i oni kojih nije bilo, a Vi ih izrijekom navodite, ne bi imali gdje stati jer je ionako prostorija bila dupkom puna, tako da je nekolicina morala stajati odnosno iz hodnika pratit predstavljanje knjige.
Zasigurno da me pogađa činjenica da nije bilo mojih dominikanaca. Ja nisam samo član dominikanskog Reda nego je moja pripadnost Redu propovjednika bitna sastavnica mog vjerničkog identiteta i uopće kao osobe. Predstavljanje je bilo javno, dobili su pozivnice, a zašto je odaziv izostao? – na to pitanje autentičan odgovor mogu dati samo oni, a ja mogu samo nagađati. U svakom slučaju da prvi pozvani izostaju uključit se u rasprave o aktualnim izazovima Crkve jest nadasve simptomatično. Da se razumijemo: Nije bitno što ja o tome mislim, a slično je nebitno kakav dojam mi dominikanci ili kao Crkva u cjelosti ostavljamo ignoriranjem predstavljanja neke knjige, pa zvala se ona i „Bogozaborav“. Ključno je zapravo ignoriranje primarnog sadržaja naše vjere, što je nažalost opetovana potvrda da je ova razmišljanja o aktualnim izazovima Crkve trebalo zainteresiranoj javnosti podastrijeti.

I kad se sve to u miru i staloženo analizira ne možete se oteti dojmu da smo mi ipak kršćani manifestacije, prigodni katolici, dobrim dijelom vjernici kojima je prije svega stalo do forme a ne toliko do sadržaja: pokršteni smo ali nismo još uvijek i kristijanizirani! Takav profil vjernika zazire od rasprave, traži istomišljenike, a ne provjeru i uopće teološku osiguranost svoje vjere. Dakle, nije to neko ideološko zaziranje od neistomišljenika, nego je zapravo riječ o odbijanju svake rasprave iz nesigurnosti i udobnosti. Ta i takva vjernička nepismenost u kombinaciji s crkvenom gorljivošću počesto donosi plodove teogonije čak i u vlastitim redovima.

U svojoj novoj knjizi dotičete se problema intelektualaca. Nejednom sam se susreo s katoličkim intelektualcima, čak i svećenicima koji isključivo u četiri oka imaju što reći i prilično su kritični. Susretao sam se i s ljudima koji jasno vide nepravdu nanesenu drugome, svjesni su je, ali ne žele rušiti dobre odnose s nanositeljem nepravde, pa se odlučuju na šutnju. Dakle, moj je dojam da je većina katoličkih intelektualaca laka srca odabrala potpunu šutnju. Zašto je tome tako? Govoreći o Crkvi, kako bi trebali djelovati katolički intelektualci, bilo klerici ili laici? Treba li vjernik svoju savijest zatomiti poslušnošću ili komforom ili je takvo ponašanje meni skrivena vrlina?

Svjesno šutjeti ili čak aktivno pribjeći pobožnoj vjerničkoj tišini naočigled nepravdi jest izdaja, ne u prvom redu intelektualnog poslanja, nego prije svega kapitulacija savjesti i elementarne humanosti. Tzv. šutnja zbog zauzimanja za „dobre odnose“ nanijela nam je i još uvijek nanosi veliko zlo. Zasigurno treba bit razborit kad se želi uputit u kritike nekih pojava kod pojedinaca ili društva u cjelosti. Međutim istinski razborit čovjek nije kalkulant nego prije svega odlučna (karakterna) osoba. Tim i takvim pojedincima je kod nas jako teško opstati – ne samo intelektulano nego gotovo egzistencijlano!

Mi redovnici i svećenici smo u daleko povoljnijoj poziciji iznijeti neke kritike i mišljenja nego što je to slučaj s obiteljskim ljudima (tzv. laicima) koji nekim iskoracima mogu ugroziti i čak egzistenciju svoje obitelji. Upravo kad mi crkveni službenici budemo spremniji platit cijenu za svoj stav a manje budemo naplaćivali svoje stavove moguć će bit značajniji zamašnjak obnove, pa čak i preobrazbe našeg društva. A sve će to dati i dodatno ohrabrenje laicima.

Teološki govor Crkve danas je u velikoj mjeri nesuvremen, zastario, ali prvenstveno na kvantitativnoj razini: usporedimo li pape Benedikta XVI. i Franju, nećemo naći toliko razlike u doktrinalnom govoru ili nauku koliko u pristupu, metodama komunikacije i gesta, a ta razlika čini mnogo, to je često razlika između neevanđeoskog i evanđeoskog. Ima li nade da Crkva, osobito u Hrvatskoj, promijeni svoje metode teološkog govora i što bi morala učiniti da se ta promijena dogodi?

Slažem se s Vama da je teološki govor kod nas u velikoj mjeri out of place i predvidiv, stoga ga se apriori odbacuje. Da se razumijemo, ne radi se o tome da teologija današnjem čovjeku treba podilaziti, naprotiv. Nije primarno ni pitanje neke nove metode teološkog govora. O čemu je onda zapravo riječ? U svakodnevnom životu Crkve prinos teologije se minorizira. U tumačenju naših stvarnosti nije ključan ma ne znam kako dobro stručno i odgovorno pripremljen teološki argument nego je odlučujuće što nositelj pojedine crkvene službe kaže: dakle, ne autoritet argumenta nego argument autoriteta. Razumljivo je da jedna takva klima teologe tjera ili na povlačenje u svoje „teološke dvore“ ili pak bjeg u teološki govor sviđanja, podilaženja.

Nije tajna da je hijerarhija Crkve u Hrvatskoj politički desno orijentirana. Nacionalno se usko vezuje uz vjersko, katoličko, termini poput “Crkva u Hrvata”, “Oltar Domovine” i njima slični se u crkvenim glasilima i s oltara pojavljuju na dnevnoj bazi. Nedavno smo imali prilike vidjeti viđenog hrvatskog biskupa kako kompromitira sve ono što predstavlja ljubeći ruku osuđenom haškom zločincu, ali i ranije je imao, a čini se da niti ne kani prestati imati, mnoge nacionalističke ispade. Drugi pak biskup u propovijedi redovito citira Thompsonove stihove koketirajući na taj način s nacionalizmom koji se usko vezuje uz tog pjevača. Treba li vrh Crkve mijenjati ovakve porive? Zašto? Odakle bi trebali doći početni poticaji za čišćenjem od ovakvog, blago rečeno, neprikladnog folklora? Koje su štete koje se nanose Crkvi ovakvim ponašanjem?

Iznijeli ste puno tvrdnji i prosudbi. Nije moje da ih pozitivno ili negativno sankcioniram. Ta, tko sam ja da sudim?! Jednu primjedbu ili točnije rečeno protupitanje želim iznijeti: zašto je bit lijevo orijentiran nešto dobro a desno orijentiran apriori nešto loše?

Naše društvo prolazi kroz duboku krizu, podijeljeno je i dezorijentirano, uljuljani su ključni temelji svega onoga što bi nas trebalo držati zajedno. U takvim vremenima najmanje nam mogu pomoći ideološka zaoštravanja, podijele na lijevo i desno, crveno i crno. No, pitanje ostaje: kako stvarati uporišta za novo zajedništvo? Tko su, zapravo tko smije danas bit predstavljen kao uzor? Nisam protiv dekonstrukcija pozitivnih pa tako i negativnih predrasuda o nama samima, dapače. Međutim svaka dekonstrukcija treba i novi plan građenja zajedništva.

Sve ovo do sada rečeno nije još uvijek odgovor na Vaše pitanje. Je li uopće moguć neki konačni odgovor? Nije. Postoji li naznaka nekog odgovora. Da. Gdje? Vaše spomenute primjedbe o ponašanju crkvenih službenika zaključno nazivate „neprikladnim folklorom“. Možda jedan takav dojam može dobit promatrač sa strane. Međutim, pokušajmo napustit površno gledanje, te ponastojmo razborito i staloženo doći do stvarnog razloga spomenutih gesta ili citiranja riječi nekog glazbenika. Tek tada ćemo bit u stanju objektivno razumijeti (u smislu shvaćanja ali ne i opravdanja) spomenutih ponašanja. Trud da bi se prozrijela bit problema mediji za takvo nešto nemaju ni slobode a ni sposobnosti. Sve ostaje na površnosti i konfliktnosti – dakle, zabava, folklor.

No, sve do sada izrečeno ne opravdava nas crkvene službenike inatit se, forsirati „svoju pravdu i istinitost“. Uz svu dobronamjernost svojih nakana mi, posebice crkveni službenici, moramo pazit na naše javne istupe, geste, riječi, da ne poluče suprotno!

Biskupi predstavljaju nas vjernike – mene, a naposlijetku i slika su Isusa Krista. Dakle, nije li ta desna ideologija koju vatreno proklamiraju ono što dodatno razjedinjuje i zavađa narod? Tim više što je podijeljenost kod nas Hrvata sablasno opipljiva. Ne bi li biskupi trebali biti osjetljiviji i taktičniji pri svojim nastupima? …ili smatrate da njihovo ponašanje nije ekstremno, odnosno da je zadovoljavajuće?

Bilo koja ideologija dokida istinsko zajedništvo. A posebice od ideoloških nastupa (bez obzira koje provenijencije!) treba zazirati Crkva. Ponaosob toga se trebaju čuvati crkveni službenici, a nadasve pastiri. Pri tome ne bi trebao bit središnji zahtjev (kako sami navodite) za više osjetljivosti i taktičnosti. Vrijednosna ljestvica je puno veća, a to je dobro svakog čovjeka po mjeri Evanđelja, a ne iste prilagoditi prema trenutnim potrebama jednog naroda, pa tako ni hrvatskog naroda.

U možda ponajboljem dijelu svoje knjige pišete da tradicionalni jezik kršćanske pobožnosti označava grijeh kao “uvredu Bogu”. Kao da bi netrpni Bog mogao trpjeti zbog nekih naših nesavršenosti. Božja je logika za nas ljude iritantna, nadalje pišete, i jedino što nam preostaje je vjerovati joj. Jer, kako shvatiti da nam je Bog oprostio naše grijehe prije negoli smo priznali naše grijehe, te da se s nama pomirio prije negoli smo uopće išta znali o potrebi pomirenja. U našem hodu do pomirenja mi ništa ne činimo za Boga nego za sebe, pišete u knjizi. Dakle, da parafraziram: što moram učiniti da bih se spasio, da bi mi bilo oprošteno? Ništa, već si spašen, već ti je oprošteno! Prosječnom katoličkom vjerniku i svećeniku je ovakav govor, iako se vrhunski poklapa s evanđeoskom logikom, potpuna sablazan. Štoviše, ovakav se govor podosta razlikuje čak i od jezika kršćanske liturgije i tradicije. Zašto je ova esencija Isusove poruke, izgubljena drahma gotovo iščezla iz govora Crkve? Zašto nam se od strane Crkve radost spasenja i oprosta daruje na kapaljku, a zapravo smo ga primili u preobilju?

Teško je, a i ništa manje opasno na ovo pitanje odgovorit nekom tvrdnjom ili pak sa samo dvije tri rečenice. Potrebna je opsežnija analiza. Da je teološki odnosno pastoralni govor takav kakav jest, to je činjenica. Zašto je to tako? Između ostalog odgovor možemo naći i u tome što je teološka recepcija II. vatikanskog koncila posvema izostala. Kako bih izbjegao nesporazum potrebno je objasnit ovu zadnju rečenicu. Mi smo doduše ponastojali prevesti one formalne promjene polučene spomenutim koncilom u naš svakodnevni praktični život Crkve: narodni jezik, nova liturgija i sl. Slikovito rečeno: preuzeli smo doduše novi okvir, ali nam je tumačenje i shvaćanje sadržaja (pa tako i sam teološki govor) ostao isti – uglavnom predkoncilski. No, to nas vjernike pojednice ne abolira da se sami potrudimo oko prosvjetljavanja svoje vjere, pa tako i oko teološkog opravdanja svoje vjere. Ne možemo samo čekati na promjene u okvirima institucije Crkve.

U Crkvi postoji izvjestan broj tabu tema: celibat, novac, ređenje žena, homoseksualni svećenici, kadroviranje po ključu podobnosti, ušutkavanje teologa, pedofilija, seksualni život svećenika i redovnica i sl. S druge strane, kada je riječ o pitanjima izvan Crkve, nema straha od kritiziranja i polemiziranja – Crkva suvereno dijeli lekcije i packe svima – od političara preko udruga do manjina. Kakvu poruku Crkva daje svijetu ovakvim govorom? Ne čini li si šutnjom medvjeđu uslugu?

Nije u prvom redu ključno kakav dojam Crkva ostavlja prema svijetu baveći se tzv. tuđim a zapuštajući svoje teme. To bi bio život iz obzira. A život iz obzira je, to dobro znamo iz osobnih iskustava, neautentično življenje i u konačnici promašen život. Dakle, odlučujuće je kakve posljedice to ima za primarno poslanje Crkve.

Kada i u demokratskim uvjetima života (ne samo) crkvena hijerarhija forsira nacionalne teme i govor etnosu, onda nije nikakvo čudo da izostaje kreativniji pastoralni rad i aktualna teološka analiza. Izrazito tradicionalno katoličanstvo u takvim uvjetima pospješuje sužavanje Crkve na liturgijsku zajednicu, a proročki glas svodi na socijalnu kritiku. Obraćajući se „svom narodu“ i baveći se njegovim političkim temama, Crkva nolens volens, na žalost, na određen način zapušta i napušta svoje vjernike – svoje prve adresate i svoj prvi sadržaj. Nije to samo zamjena sadržaja nego i uloga.

Živite i radite u Njemačkoj. Tamo je odnos hijerarhije prema teolozima laicima bitno drugačiji. Kod nas Crkva, kada su u pitanju teolozi laici, živi koncept volontiranja – teolog je u Crkvi dužan volontirati, a plaću će u najboljem slučaju primati od države. S tim povezano teolozi laici su potpuno izmješteni iz hijerarhije i iz lanca odgovornosti i odlučivanja. Treba li Crkva u Hrvatskoj više cijeniti teologe laike, je li realno od Crkve očekivati da zapošljava teologe u župama? Koje su prednosti a koje mane takvog koncepta?

Načelno se može reći kako nam nije potrebno imitirati neke krajevne Crkve, pa tako ni Katoličku Crkvu u Njemačkoj. No, zasigurno možemo ponešto naučiti i iz njihova iskustva. Npr. način financiranja Crkve u Njemačkoj s jedne strane olakšava Crkvi značajnije uključiti laike u pastoralni rad, a s druge strane to je ujedno u smislu primjerenog financijskog vrednovanja rada laika poprilično jasan odnos. Tako se laici ne dovode u situaciju, koju navodite u našim (ne)prilikama, da su u zavisničkom odnosu ili čak prepušteni na milost i nemilost tzv. poslodavca.

Dakle, laici su ovdje dobrodošli, i to u mnogim pastoralnim službama kao subjekt, a ne samo i jedino kao predikat. U jednom takvom odnosu lakše može doći do izražaja njihova kreativnost i njihovi talenti – a to je u konačnici, s jedne strane odgovornost, a s druge strane sloboda. No, nije u praksi sve baš tako idealno, tako da se i ovdje kod manjeg broja laika zna stvoriti atmosfera „činovničkog odnosa“, u smislu odrađivanja posla. Ne smije se zaboraviti da ima značajnijih razlika od biskupije do biskupije po pitanju odnosa crkvene hijerarhije prema laicima.

Sve u svemu za naše prilike bi bio već velik pomak: a) Kad bi se barem djelomično pokušalo ostvariti uključivanje laika u život Crkve na tragu već postojećih traženja središnjih institucija Katoličke Crkve (Vatikana); b) Crkva u Njemačkoj ne samo da cijeni laike, nego ona čezne za njima – proaktivno radi na tome da što značajnije budu uključeni u poslanje Crkve. A kad postoji čežnja za angažmanom laika onda se može naći i način za materijalne pretpostavke.

Knjigu Frane Prcele “Bogozaborav” možete kupiti kliknete li mišem OVDJE

Oglasi

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Information

This entry was posted on 17/07/2014 by in Interview and tagged , .

Upiši Email kako bi primao notifikacije o novim postovima

Pridruži se 39 drugih sljedbenika

Prati blog na Twitteru

Kliknuli ste

  • 46,575 puta
Follow VJETAR on WordPress.com
%d bloggers like this: