VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

Žene svećenice – sablazan ili nužnost?

sestra2

Osvještena vjernica malo kopka po Crkvi, traži svoje mjesto, ali, ne nalazeći ga, na kraju ipak odlazi – zauvijek. S takvom praksom Crkva gubi kičmu svoga postojanja u svijetu. Prelama se preko same sebe i pomalo nestaje, a sve to po tobožnjem Isusovu nalogu. Kakvog li paradoksa.

Piše: Nikola Horvat


Nedvojbeno je da su se muškarci kroz povijest nametnuli prvenstveno zbog svoje fizičke nadmoći nad ženom. Svaka dominacija muškarca nad ženom, pa i ona u Crkvi, ima svoje korijene u fizičkoj nadmoći. Kao odgovor muškarcima u Crkvi žene su se kroz povijest ugledale u redovničke zajednice i osnovale svoje redove, no i tu je bilo izvjesnih problema. Potpuno ovisne o svećenicima i činjenici da im samo oni mogu donijeti euharistijski kruh, odnosno boga, od samoga su početka časne sestre, kako ih popularno kod nas nazivamo, bile vruće željezo za kovanje koje su muškarci oblikovali kako im se prohtjelo. Moć koju je svećenicima davala činjenica da su donositelji boga zajednicama žena koje su obezglavljene bez tog istoga boga je bila moguća poluga za zlostavljanje. Zamislite kakav se potencijal krije u zajednici pobožnih i poniznih žena koje žive odijeljene od društva, koje su u smrtnom strahu od Boga i koje vjeruju da je svećenik alter Christus, a sve to u svijetu u kojem je žena ipak malo manje vrijedna i u kojem je okrutnost i nasilje bilo svakodnevica. Od tih se žena moglo raditi maltene što se htijelo. Štoviše, određena srednjovjekovna svjedočanstva govore o skrivenim podzemnim tunelima što su spajali muške i ženske opatije. S druge strane, svjedočanstva od tada mahom nepismenih redovnica ne možemo ni očekivati.

Žene u svijetu su pak bivale priča za sebe. Naime, ozakonjivanjem celibata u Crkvi nadošli su novi do danas neprevaziđeni problemi. Nerijetko su svećenici ljubovali s laikinjama, ali crkveni zakoni nisu bili ni približno rigidni prema svećenicima koliko prema ženama, pa su tako sinode u Valladolidu (1322.), Valenciji (1388.), Kolnu (1415.) i Parizu (1429.) zabranile kršćanski pogreb ženama koje su imale odnose sa svećenicima. Gorka je ironija što je muška strana ovakvih veza, koje su u 14. i 15. stoljeću kulminirale, uredno napredovala u hijerarhiji i moći unutar Crkve, dok su involvirane žene bivale progonjene.

Zapravo, kada bolje razmotrimo, kodificiranjem celibata unutar Crkve žrtvovani su ženska moć i razvoj kršćanske teologije seksualnosti. Ta žrtva je tolika da se u nekim slučajevima seksualnost izjednačava s herezom, osobito ako je u pitanju homoseksualni odnos. Žene su duhom te kodifikacije neraskidivo povezane s grijehom. Lako je uočljiva važnost antifeminizma pri formaciji celibatarske svijesti i pri razvoju svećenika u ta prva dva stoljeća nastajanja, u kojima se celibat stvrdnjavao.

Ipak, pitanje nad svim pitanjima kod položaja žena u Crkvi je ređenje. Još jedna tabu tema o kojoj se premalo govori i koja uvijek uzrokuje žuč i nepotrebno negodovanje. Ta tema, ukoliko se pokrene u vjerničkim krugovima, izaziva podsmijeh, nevjericu, šok, a radoznalog se sugovornika prekriži kao čudaka koji navodno u potpunosti ne razumije Crkvu, teologiju, Bibliju i naposlijetku Isusa Krista. Zapravo, katolička teologija za ovu temu ima trivijalne argumente i nije ni čudno što se svaka rasprava sasiječe u korijenu.

Argumenti kazuju da se žene ne mogu rediti jer je jasno da je Isus izabrao muškarce za svoje apostole, a iz apostolskog zbora je izuzeo čak i svoju majku. Tu se još ubaci govor o prikladnosti u kojem svećenik treba predstavljati Krista, a koje se po sakramentalnoj znakovitosti mora ostvariti po muškarcu (u protivnom ne bi postojala prirodna sličnost koja treba postojati između Krista i njegova službenika), i zadnje – utjelovljena je Riječ prema spolu bila muško (baš nezgodno što je u hrvatskom jeziku imenica „riječ“ ženskog roda). Ako se mene pita ovo je vrlo klimavo i vrlo lako se svaka stavka može srušiti.

Naime, Isus Krist je rođen u prostoru i vremenu, točnije oko 5-7 godina prije Krista u Palestini. Isus je rođen kao Židov, od majke i oca Židova, te je upio židovsku kulturu kao svoju. Bio je itekako svjestan društvenih, političkih i kulturoloških normi naroda čiji je pripadnik i sam bio. Židovstvo onoga vremena ne poznaje spolnu ravnopravnost, a o čemu sam već pisao u prvom nastavku članka. Bilo kakva vjerska, politička ili kulturna zajednica nije mogla priuštiti si skandal imanja žene u svojemu vrhu. Žena je mogla kuhati, prati i rintati za zajednicu, ali pritom ne imati nikakvu upravljačku funkciju. U tom kontekstu Isus izabire svoje apostole. Da je kojim slučajem izabrao dvije – tri žene u apostolski zbor to bi za njegovo poslanje značilo kulturološko, političko i društveno samoubojstvo, te kao takvo čini se da bi ispalo da je gadno pogriješio.

Nadalje, ni u jednom trenutku Isus ne favorizira muškarce, a delegira ih po ključu spola isključivo zbog zajednice koja drugačiji način tada nije bila sposobna shvatiti. Isus je donašao svoje odluke kompromitiran krivim i nepravednim ljudskim zakonima i običajima. No, Isus ženama daje mnoga privilegirana mjesta uz sebe, ali i kompromitira svoj ugled i status dopuštajući grešnicama i preljubnicama da ga dotiču, što je u ono vrijeme bio skandal, što dovoljno govori o njegovom mišljenju o ženi u zajednici.

Govor o prikladnosti u kojem svećenik treba predstavljati Krista, a koje se po sakramentalnoj znakovitosti mora ostvariti po muškarcu (u protivnom ne bi postojala prirodna sličnost koja treba postojati između Krista i njegova službenika) je krajnje upitan. Naime, tko i gdje tvrdi da u svećeničkom životopisu mora postojati prirodna sličnost između Krista i njegova službenika? Ta prirodna sličnost je vrlo subjektivan pojam. Primjerice, meni je prirodna sličnost s Kristom više život i djelo majke Tereze nego don Nedjeljko Ivanov – evidentirani i osuđeni pedofil. Prirodnije mi je reći za Terezu – vidi Isusa, nego za don Ivanova (usprkos tituli “don”). Prirodna sličnost kao argument za udaljavanje žena od ređenja i to u zajednici koju je navodno osnovao Isus Krist – prvi svjetski univerzalist po mnogim pitanjima, pa tako i po pitanju jednakosti spolova – je toliko trivijalan i mizogin argument da zahtjeva temeljnu reviziju. Ovakav kako danas stoji nanosi veliku sramotu zajednici koja svojom glavom smatra Isusa Krista.

Zadnji argument govori da je utjelovljena Riječ prema spolu bila muško. Naravno da je. U protivnom bi mesijanka pala u vrlo kratkom roku, a kršćanstvo danas ne bi postojalo. I opet govorim, Bog je učinio sve da ljude spasi, do te mjere da se utjelovio u šovinističkom, mizoginom društvu u cipelama onih koji su se svojom snagom nametnuli i postali oni koji vladaju. Nevjerojatno je za povjerovati da se Bog zgodno naslonio na tu navadu i odlučio muškarcima svećenstvom nadograditi dio kolača koji su sami ispekli iz brašna nepravde i fizičke nadmoći, a nauštrb slabijeg spola.

Kako se ova paradigma ne bi mijenjala Crkva je oštroumno postavila stvari pa tako kreiranje mizoginije kreće u samome startu. Odgoj svećenika koji podrazumijeva, u najmanju ruku, potpunu netoleranciju prema ženama počinje već u sjemeništima. Žena je eliminirana kao socijalno jednaka, a time se uspostavlja homosocijalni sistem. Žene se prihvaća samo kao pastoralnu pripomoć ili u službi podložnica poput kuharica, domaćica ili tajnica. Svećenička mogućnost za politički napredak unutar Crkve u potpunosti ovisi o prislanjanju na strukture koje nisu samo socijalno odijeljene od žena, nego univerzalno isključuju ženski spol. U hijerarhiji nema mjesta za žene, kao što ste mogli pročitati i u intervjuu Regine Amicht Quinn što ga je dala za ovaj blog.

S druge strane i Biblija je korištena da se ženama pokaže gdje im je mjesto. Hans Kung u knjizi “Biti kršćanin” piše da je Biblija, ukoliko se doslovno i ograničeno tumači, jasno govorila da je Bog muškog roda. Ipak, bitno je naglasiti da naziv otac za Boga nije određen isključivo time što je Jahve jedan jedini. On se javlja društveno uvjetovan, obilježen društvom orijentiranim na muškarce. U svakom slučaju, Bog nije isto što i muškarac. Već u Starom zavjetu, kod proroka, Bog očituje i ženske, majčinske crte. Iz današnje perspektive to se, međutim, mora još jasnije uočiti. Naziv otac jedino onda nije krivo shvaćen, kada se shvati ne kao suprotnost „majci“, već simbolički (analogno): „otac“ kao patrijarhalni simbol — s također matrijarhalnim crtama — za trans-humanu, trans-seksualnu posljednju zbilju.

Taj jedan Bog danas se manje no ikada smije gledati kroz raster muževno-očinskoga, kako je to činila onodobna, ali i naslijeđena do danas, odviše muška teologija. U njemu se mora prepoznati također ženski i majčinski moment, osobito u današnjem katolicizmu koje vojuje bitku protiv izjednačavanja spolova. Tako shvaćeno oslovljavanje ocem onda više ne može pridonositi religioznom utemeljenju društvenog paternalizma na štetu žene, a pogotovo ne permanentnom ugnjetavanju ženskoga elementa u Crkvi (službi), piše Kung. prodigal-sonTu majčinsko-očinsku figuru Boga je možda ponajbolje prikazao Rembrandt u svojoj slici Povratak razmetnoga sina gdje se očeve ruke jasno razlikuju – jedna je muška i gruba, a druga nježna, ženska. Iako muškoga lika, Otac je i muško snažan i žensko nježan, dakle savršen. Nasuprot, dakle, muškarcu žena je nježnija, osjećajnija, intuitivnija, blaža od muškaraca i kao takva je možda čak i sposobnija od muškaraca za odgovorne službe kao što je svećenstvo kakvo je izgradila Crkva do danas. Žena je, uz sve to, i majka i prosto je nevjerojatno tvrditi da Bog ravnopravnu i jednako ili čak više sposobnu ženu nije delegirao za tu službu. Upravo bi taj očinsko-majčinski moment Boga – kao savršenstvo – trebali preslikati na crkvenu hijerarhiju ne bi li postigli balans i Crkvu unaprijedili.

Nadalje, u modernom društvu postoje stereotipi prema kojima se muškarci koji pokazuju moć doživljavaju kao snalažljiv i kao vođe; s druge strane, takve žene se percipira kao negativne, loše. Muškarci koji pokazuju bijes doživljavani su kao moćni, a takve žene se naziva vrlo vulgarno – kujama. Prema crkvenoj tradiciji dobra žena je šutljiva, aseksualna i podložna. Richard Sipe kaže da je u svom istraživanju došao do nedvojbenog zaključka da se ovakav stav i danas drži u kleričkim krugovima.

Pozicija žena u Crkvi danas u odnosu na poziciju žene u svijetu je prilično nezavidan. U Hrvatskoj je situacija još tvrđa. Dok se u zapadnom svijetu mogu čuti glasovi osvještenih žena i muškaraca u borbi za izjednačavanje spolova u Crkvi, kod nas je na snazi potpuna šutnja. Žene kod nas kao da su zadovoljne situacijom u kojoj igraju uloge podređenih, tihih, submisivnih rodilja koje imaju samo jedan splet ciljeva – odgojiti brojno potomstvo, usmjeriti djecu na tvrd katolicizam i po mogućnosti Crkvi podariti jednoga sina. Takva je žena apsolutni ideal današnjih crkvenjaka. Sve ostalo je zlo. Crkva u takvoj slici žene nesvjesno odbacuje zalog za budućnost. Oduvijek su žene bile te koje nose vjeru i Crkvu na svojim leđima. Kako bilo, vremena se mijenjaju. Žene sve više osjećaju svoju važnost, svoju odgovornost i sve ih je manje koje će se zadovoljiti crkvenim idealima koji u korijenu omalovažavaju i ograničavaju ženu i njenu slobodu. Osvještena vjernica malo kopka po Crkvi, traži svoje mjesto, ali, ne nalazeći ga, na kraju ipak odlazi – zauvijek. S takvom praksom Crkva gubi kičmu svoga postojanja u svijetu. Prelama se preko same sebe i pomalo nestaje, a sve to po tobožnjem Isusovu nalogu. Kakvog li paradoksa.

Prema tome, ponovimo – iščitavamo li Bibliju na povijesno – kritički način nigdje nećemo naći Isusove izričite riječi kojima se opredjeljuje isključivo za muškarce, a muško spolovilo, iako ga je posjedovao i naš Spasitelj, ne može i nije mjerilo po kojem će se nekoga pripuštati ređenju. A što se tiče dvije kuglice između nogu, da se izrazim figurativno, što simboliziraju hrabrost, ionako mnoge žene imaju tu osobinu u puno većem obujmu od mnogih muškaraca.

Oglasi

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Upiši Email kako bi primao notifikacije o novim postovima

Pridruži se 40 drugih sljedbenika

Prati blog na Twitteru

Kliknuli ste

  • 47,848 puta
Follow VJETAR on WordPress.com
%d bloggers like this: