VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

U ime Katekizma, neznanja i tradicije svete. Amen?

rodin

Koliko je teologije dopušteno u našem radu i ne čini li se kako je u Katoličkoj Crkvi još uvijek zabranjeno pitati i metodički dvojiti o onome što je predmet naše vjere? O nekim stvarima u Crkvi ni danas nema govora… a zašto? Je li Katekizam Katoličke Crkve krajnja instanca u teološkom istraživanju, pri čemu se nipošto ne smije dalje i mora li svaka teologija pronaći smiraj u Katekizamskih formulacijama?

Piše: Boris Jurić


 

Vjera uvijek novoga

Što je vjera i gdje nastaje? – Je li ona odgovor na religiozno iskustvo transcendencije koje nastaje u izvjesnosti čovjekovih pitanja ili pak radikalna otvorenosti koja pretpostavlja i nesigurnost, dapače dvojbu? Drukčije kazano, ne pojavljuje li se danas vjera, ona religiozna, upravo u onome što je dokida? – u opsesivnoj težnji da se umrtvi dokazivanjima, jednoznačnostima života, nesposobnosti za širinu duha, dokazivanjem vlastite snage koja se nipošto ne smije prometnuti u slabašnost ili nedajbože! nesigurnost. Otkad je novovjekovna paradigma donijela promjenu na području vrednota, stavivši na prvo mjesto ljudski um, Crkva se praktično više-manje teško nosi kad je u pitanju istraživanje i osuvremenjivanje vlastitog nauka. Teoretski je to pak već odavno dopušteno i poželjno.

Postoje riječi koje se u Crkvi nikako ne smiju čuti i koje su predmet najrazličitijih osuda te su opterećene toliko da ih je vrlo teško osloboditi iole njihovih stalnih crkvenih demona. Jedna od takvih je svakako riječ novo, novost. Crkva se identificira s onim što je drevno, već i stoga što je najstarija zajednica ljudi u povijesti pa je to zasigurno jedan od razloga zašto bi sve novo apriori trebalo biti ne-crkveno. Drugi je razlog novovjekovna paradigma koja je Crkvu lišila njezinih ranijih oblika društveno-duhovne vladavine. Odatle se stvorio strah za sve novo i drukčije koje bi – kako se to činilo – moglo posve denuncirati i ono što je ostalo.

Drugim vatikanskim koncilom Crkva se ipak otvorila svijetu spremna da i sama krene ususret „drugima“. Koncilska obnova u sebi je smjela i imala hrabrosti biti „nova“. To se i pokazalo različitim dekretima i dokumentima koje je sabor donio. No kako to onda da se i danas pojavljuju oni oblici crkvenosti koji žele koračati unazad ne dopuštajući ništa „novo“?!

Vjera nikad novoga

Izazvan upravo jednim takvim događajem u našoj lokalnoj Crkvi odlučio sam progovoriti o načinu na koji se u Crkvi i danas – pedeset godina nakon Drugog Vatikanuma – postupa prema onoj stvarnosti vjere koja nastoji biti živa i – ako tako hoćete – „nova“ u svojoj uvijek aktualnoj poruci.
Konkretnije, riječ je o teološkoj knjižici dr. Herberta Haaga (1915-2001) pod naslovom Oproštaj od đavla koja je 2011. prevedena u nakladi Franjevačkog medijskog centra „Svjetlo riječi“ iz Sarajeva. Otkad je izdana, ta je knjižica uzburkala mnoge duhove među katolicima, napose klerom. Otada se nesmiljeno teži pisanom ili usmenom riječju oduzeti svaki kredibilitet kako knjizi, tako autoru, ali i svima onima koji su sudjelovali u izdavanju ove knjige u nas.
U nekoliko tekstova koji su lako dostupni na internetu, moguće je vidjeti kako se tretira teološko mišljenje i istraživanje u našem vjerničkom mikrokozmosu. No, najprije valja ukratko pojasniti zašto je knjiga profesora Haaga izazvala tako burne reakcije.

Riječ je o knjizi koja govori o kršćanskom ophođenju sa zlom i to polazeći od biblijskih pripovijesti. Naime, autor promatra pojam zla kroz samu biblijsku povijest pri čemu kritički propitkuje i one oblike zla koje Crkva i danas naučava. Riječ je naravno o vjeri koja zlo ne prepoznaje samo u apstraktnosti nego i u liku đavla, osobe, Zloga koji se kao anđeo odmetnuo od Boga. Haag dovodi u pitanje ovakvo poimanje upravo polazeći od biblijske slike zla te odatle nastoji iznova promišljati o pitanjima koja čovjeka zaokupljaju od njegovih početaka, a tiču se zla koje mu se događa i kojemu je sklon. Autor istraživa kako se pisci biblijskih knjiga nose s pitanjima zla i grijeha te se jasno postavlja pitanje čovjekove odgovornosti za njih. Time Haag pred nas nanovo iznosi pitanje kako se kao kršćani ophoditi prema ovim tako bitnim pitanjima.

Članci i homilije koji su nastali na temelju sadržaja ove knjige do kraja su zaoštrili tezu kako „đavla nema“. Vjerojatno bi se tako nekako dalo opisati temeljnu Haagovu poruku knjige iz perspektive ovih refleksija. Smatram da je teološki pluralizam nepobitno važan kad je u pitanju kršćanska vjera. Odatle sam očekivao da će članci koji analiziraju „Oproštaj od đavla“ imati zdrav kritički osvrt. No ipak, nisam siguran da sam ga pronašao. A evo i zašto:
U članku koji se ironično naziva „Oproštaj od pameti“, autor Marko Glogović donosi prilično nerazumljiv tekst u kojem nastoji biti duhovit, sarkastičan, teološki potkovan, poznavatelj sarajevske kulture, a sve kako bi pokazao svoj – prilično loš – pripovjedački stil. Što se tiče samog sadržaja u kojem autor govori o vjeri u đavla, nije vidljivo nikakvo poznavanje povijesno-teoloških i misaonih strujanja u Crkvi, ali zato se koristi mnoštvo semantičkih vratolomija, od kojih je najpoznatija i najčešće korištena (koriste je i drugi autori) ona o tome kako „može biti da se ljudi rastaju od đavla; nažalost, đavao se nije rastao od njih“. Članak je to koji se ni uz najbolju namjeru ne može razumjeti dovoljno ozbiljno još i zato što je snažno obilježen pathosom koji je posve neprirodan te stoga neznanstven. Ovdje, kao i u nekoliko homilija koje spominju Haagovu knjigu ništa se ne može pročitati o sadržaju ovoga djela, a oni koji to pak čine, čine na vrlo specifičan, tendenciozan i neznanstven način.

Tako primjerice u članku pod naslovom Oproštaj od đavla ili pak ne?, autor koji se potpisuje kao fra Dario tendenciozno započinje vlastiti tekst pišući o krivovjercima koji stvaraju podjele i razdore te krivim naučavanjem prolijevaju nedužnu krv; oni ubijaju vjeru u ljudima i u njihove duše unose kolebljivost i nesigurnost. Autor emotivno odbacuje Haagovo djelo za „krivo tumačenje objave“ te mu i samom zamjera „subjektivnost“ te „biblijsku neutemeljenost“. Sve te optužbe na račun Haagove objektivnosti i egzegeze nastoje se pak i utemeljiti: naime, autor članka Haagu predbacuje da njegov „autoritet u proučavanju nije sadržaj poruke nego vrijeme nastanka te biblijske poruke“, očito nedovoljno upućen u biblijsku ili barem filozofsku hermeneutiku i njezina načela. Sasvim je jasno da sadržaj određene poruke ima svoju vremensku, ali i prostornu uvjetovanost koja je određuje zajedno s kategorijama slušatelja, odnosno čitatelja. U nastavku članka nastoji se direktnim biblijskim citatima pokazati svu pogrešnost tvrdnji profesora H. Haaga pa se pritom obilno navodi literatura, napose ona J. Ratzingera. Zatim se sve nastoji ovjenčati Kristovim križem koji se potom resi ružama pri čemu od Isusove patnje ostaje samo pjesma uskrsnuća koja pjeva o prerano završenoj muci. Tekst donekle odiše određenom arogancijom koja diskreditira rad Herberta Haaga te ga iz područja znanstvene egzegeze smiješta u područje neznanstvene proizvoljnosti. Ostaje pitanje nije li presmiono ili barem intelektualno nepošteno neargumentiranim govorom diskreditirati teološki rad s kojim se ne slažemo?!

Pored navedenih, posljednji u nizu nastao je i tekst mostarsko-duvanjskog biskupa Ratka Perića. Pod senzacionalnim naslovom „Zašto je prof. Jelečević preveo Haagov ‘Oproštaj od đavla’“?“ biskup je nastojao izreći svu problematiku Haagove knjige, ali i šire. U članku se kroz sedam točaka nastoji izreći problematične stavke Haagova djela. Način na koji biskup izlaže svoju kritiku nipošto nije samo ad rem. Dapače, članak je duboko obilježen zlonamjernošću i željom da se one drukčije markira jarkim bojama „krivog mišljenja“, „krivovjerja“, da ih se označi onima koji su „zašli s ravnala vjere“, a sve sudskim tonom svisoka. Biskup se svojski trudi da djelu „Oproštaj od đavla“ oduzme svaku biblijsku, dogmatsku i praktično-teološku vjerodostojnost. Sadržajno se biskup – kako sam to pripomenuo – s Haagovom knjigom obračunava kroz sedam točaka koje on vidi kao suprotnost službenom nauku Crkve. Zato će nakon imenovanja svake Haagove „zablude“ jednostavno i bez znanstvenog diskursa prilijepiti kratki odlomak iz Katekizma Katoličke Crkve. Kao da iza katekizamskih formulacija ne stoji nikakva povijest koja je k tome još i ambivalentna. Sedam spomenutih tvrdnji uglavnom se logički izvode jedna iz drugih. Tako je prva, sada već tipična i tendenciozno protumačena izjava: „nema đavla“, a kao floskulu za Haagovo knjigu koriste je i svi drugi autori članaka i homilija. Odatle se formulira i ona druga točka, a glasi: „nema ni đavlova grijeha“. Protutvrdnju biskup Perić izvodi iz Katekizma, ali ona nipošto nije biblijski utemeljena. Treća točka tiče se „iskonskog grijeha praroditelja“, čiju teološku podlogu biskup Ratko Perić, kako se to čini, posve previđa ili ne poznaje uopće. Naime, to što Haag tvrdi kako Biblija ne govori o ‘pragrijehu’ nije nikakva novost. Dapače, ideja istočnog grijeha nije ni postojala u današnjem obliku sve do Augustina koji je krivo interpretirajući Poslanicu Rimljanima 5,12 zaključio kako „u“ Adamu, umjesto „po čijem primjeru – svi ljudi griješe“. Time je na temelju krive interpretacije stvorio pretpostavku za tzv. „iskonski grijeh praroditelja“. Peta i šesta točka usko su vezane uz ovu, a tiču se nasljednog grijeha i oslobađanju grijeha u krštenju. Četvrta se točka tiče zla koje dolazi izvana ili iznutra, a sedma o smrti kao posljedici grijeha.

Neprestano se tijekom izlaganja ovih točaka ubacuje vidljivo ironičan i osuđujući ton. Nakon prvog dijela članka, biskup Ratko Perić nastavlja u istom stilu i ad hominem. Napominje kako je Herbert Haag 1985. ustanovio nagradu (a zapravo zakladu) „Za slobodu u Crkvi“ koja se kako biskup veli: „dijeli onima koji reformiraju Crkvu“. Zatim navodi nekoliko imena, očito pak onih koje on smatra krajnje problematičnim teolozima i kršćanima, kao što su H. Küng, koji za biskupa Perića „nije katolički teolog“ (?), L. Boff i E. Drewermann a koji su nagrađeni ovom zakladom za svoj rad na području teologije i vjere. Neobično je jasna tendencija podataka koje biskup u članku navodi. Ne propušta se dakako spomenuti ni to kako je BK Švicarske 2001. uskratila povjerenje profesoru Haagu za njegovo „krivovjerje“. U svakom slučaju, čini se kako je Ratko Perić skupio sve mu dostupne informacije ne bi li što zornije diskvalificirao Haaga i njegovo djelo.

U zaključku se obrušava na prevoditelja, izdavača pa i cijelu Provincijalnu upravu Franjevačkog reda. Jer zašto se to „dopušta?“; „komu se izdaje?“ ta knjižica „zasijana kukoljem“; te naposlijetku „hoće li se na tome stati?“. Sve su to bojazni biskupa. On je čak „čuo i čitao“ da su na Susretu mladih teologa (5. studenog 2013.) u Sarajevu studenti Franjevačke teologije pošli i korak dalje dovodeći u pitanje opstojnost anđela. Tako biskup na koncu posve nedvojbeno i krajnje cinično završava: „Crkva dva tisućljeća čeka premićenih ruku da ‘liberalnija teologija’ o tome iznese svoja zastranjenja i besmislice…“ Za biskupa je to „škandal“ o kojem ne treba šutjeti jer neće valjda „takvi sutra reformirati Crkvu u ovoj zemlji“.

Primjeri ovakvog govora i odnosa biskupa prema teolozima u Crkvi ni danas nisu nimalo novi. Intenzivirana napetost prisutna je od vremena kad je Drugim vatikanskim koncilom studij teologije otvoren i laicima te je postao akademskom disciplinom na sveučilištima koja više nisu mogla biti strogo nadzirana od strane Crkve. Nije naravno nepoznanica ni to da su te napetosti prisutne još od početaka Crkve, a čak i neki veliki crkveni naučitelji i teolozi kao što su Origen ili Toma Akvinski bivali su osuđeni zbog svog teološkog razmišljanja, a među njima čak i Terezija Avilska koja je stajala pred inkvizicijom. Njihovi primjeri ipak imaju sretan i uspješan završetak, no što je s onima koji su ostali žrtve Kongregacije za nauk vjere?

Sveobuhvatna vjera

Činjenica je da u našem kršćanskom mikroprostoru ne postoji težnja za konstruktivnim sučeljavanjem mišljenja, kako prema vani tako ni prema unutra. Ipak teološki otvoren i raznolik govor u Crkvi je prijeko potreban. U člancima koje smo ovdje ukratko predstavili ne postoji upravo takva dimenzija razgovora, a i tamo gdje se ona pojavljuje, događa se na krajnje neprimjeren način jer ne postoji intelektualna težnja čak ni za provjerom vlastitih stavova. Samim time, pluralnog govora ne može biti.

Čini mi se kako je glavna tendencija u navedenim člancima bila krajnje zaoštrena diskreditacija bez iole znanstvenog karaktera i poštenja prema teologu Herbertu Haagu – i to samo zato što se usudio promišljati temu iz života vjere koja se smatra nedodirljivom i zauvijek zapečaćenom. Stoga, važno je pitanje koliko je teologije dopušteno u našem radu i ne čini li se kako je u Katoličkoj Crkvi još uvijek zabranjeno pitati i metodički dvojiti o onome što je predmet naše vjere? O nekim stvarima u Crkvi ni danas nema govora… a zašto? Je li Katekizam Katoličke Crkve krajnja instanca u teološkom istraživanju, pri čemu se nipošto ne smije dalje i mora li svaka teologija pronaći smiraj u Katekizamskih formulacijama? Sve to pokazuje koliko čak i u današnjem vremenu teologija može vrijediti malo. Prema onome što vidimo na ovim primjerima, teolog se mora prilagoditi sustavu koji točno određuje što se ima vjerovati i kako, a sve što se in bona fide želi istraživati i dalje promišljati nužno se proglašava krivovjernim ili besmislenim. Ovdje svakako treba istaknuti i crkveni dokument Donum Veritatis (1990.) koji o napetosti službene Crkve i teologa kaže sljedeće: „Ako napetosti ne nastaju iz neprijateljskih i suparničkih osjećaja, mogu postati dinamična sila, poticaj i učiteljstvu i teolozima da ispune svoje uloge pri prakticiranju dijaloga“ (br. 25). Zatim se u dokumentu predlaže dvojako pravilo glede dijaloga: u pitanjima zajedništva vjere da se primjenjuje načelo „jedinstva istine“, a ako su u pitanju razlike koje ne ugrožavaju zajedništvo – načelo „jedinstva ljubavi“ (Donum Veritatis 26). U kojoj se mjeri spomenuti članci oslanjaju na ovaj poticaj Učiteljstva, čitatelj ovoga članka može zaključiti i sam.
Nadalje, ne pokazuje li upravo povijest koliko je Crkva semper reformanda? Mnogi teolozi su u vrijeme modernizma bili osuđivani zbog svojih teoloških stavova, a koji su na Drugom vatikanskom koncilu prihvaćeni od tog istog Učiteljstva. Ipak, trajno ostaje pitanje: hoćemo li u ovome vremenu ipak napustiti vlastitu povijest zaustavljajući svaki pokušaj daljnjeg otkrivanja religioznog postojanja, nakon čega nam ostaje jedino vrijeme reproduciranja svog duhovno ispražnjenog oblika?

Poruka Isusa iz Nazareta nastala je upravo kao radikalna, revolucionarna novost u svijetu koji odavno nije bio sposoban za novo i drukčije. Upravo je to razlog zašto je Isus došao u sukob sa židovskim establišmentom. Njegovo naučavanje bilo je posve laičko, izravno, blisko ljudima jer je bilo konkretno. Isusov govor se nije sastojao od pukih formulacija ili dogmi jer čovjek je u njegovu središtu. I u susretima s ljudima Isus se daje „pogoditi“ njihovim sudbinama, ali se kroz susret i sam mijenjati, posve otvoren njihovoj vjeri. U kojoj će mjeri naš današnji govor vjere biti autentično kršćanski, ovisi samo o jednome – koliko smo spremni učiti od Isusa kao središnjeg normativa našeg vjerovanja. Tako se Učiteljstvo, svakog oblika u kršćanstvu, može razviti jedino kroz neprestano učeništvo.

Oglasi

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Information

This entry was posted on 08/09/2014 by in Gost komentator and tagged , , .

Upiši Email kako bi primao notifikacije o novim postovima

Pridruži se 40 drugih sljedbenika

Prati blog na Twitteru

Kliknuli ste

  • 47,848 puta
Follow VJETAR on WordPress.com
%d bloggers like this: