VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

Sindrom žrtve i fašizam u Crkvi

katedrala_pogled_zagrebCrkva može rasti i biti Kristova tek kada svaki dan iznova dokazuje svijetu svoju direktnu vezu s Kristom i njegovim naukom – doslovno, a to se može događati, čini se, samo u okruženju gdje ne posjeduje moć vladanja – osobito ne fašistoidnog vladanja.

Piše: Nikola Horvat


Ovih dana imali smo prilike vidjeti veliku sablažnjenost kardinala Bozanića časnom sestrom Teresom Forcades koja je bila gošća jedne ljevičarske konferencije u Šibeniku i koja je iznijela mnogo toga o gorućim temama u Crkvi, a koja su inače zacementirana nereformljivim crkvenim naukom, pokojom dogmom i gomilom autoriteta što su si biskupi sami sebi natovarili na pleća.

I katolički su se kolumnisti, svećenici osjetili prozvanim prorešetati po časnoj, čisto da se zna gdje je mjesto njoj i tisućama drugih koji će se sutra usuditi misliti svojom glavom. Bezosjećajno, strogo po kanonskom pravu, nabrušeno nagomilanim testosteronom i patrološkim formulama da bude taman agresivno za prosječnog čitatelja kako bi i sam osjetio golicanje mržnje prema toj ženi. Tako to radi jedan dio Crkve u Republici Hrvatskoj – barataju metodama kakvih se ne bi posramili i neki režimi. No, krenimo redom.

Crkva je još od svojih početaka vrludala u raznim interpretacijama života, riječi Isusa Krista i vjere, a možda je ponajbolji primjer za to ucijepljivanje Crkve u civilni, napose politički život društva što je Crkvu bacilo u nezavidan položaj balansiranja između neba i zemlje gdje je nebesko postalo isprika za vladanjem nad zemaljskim. U takvim se vjerskim sustavima nauk (ne)svjesno prilagođava interesima.

I tako, kroz stoljeća Crkva je odlutala u neke čudne vode stajaćice da bi se kulminacija restauratorstva i nemijenjanja dogodila u još jednom svecu koji to nije bio – Piju IX. (19 st.), koji je zazirao od modernizma do te mjere da je izdao popis modernih zabluda, njih osamdesetak, kojima je jasno dao do znanja koliko se ugrožen osjeća od svijeta. Od njegovog vremena pape nisu puno mijenjale retoriku, naprotiv, ostajali su u tom grču borbe protiv napretka izdajući razne dokumente i enciklike drhteći od modernizma.

To upumpavanje straha od svijeta u krvotok Crkve rezultiralo je Crkvenim genetskim zastranjenjem u vode samosažaljevanja i samoviktimizacije, ma što da se događalo. Koristim termin „genetski“ jer je taj pomak u crkvenom modusu operandi postao gotovo neispravljiv. Tada dolazi Drugi vatikanski sabor na kojem su teolozi preplašenu i zatvorenu Crkvu radikalno okrenuli prema jednoj novoj otvorenosti kojom se pokušalo u Crkvu, kako je rekao pokretač koncila – papa Ivan XXIII. – pustiti svježe vjetrove.

Pod tim se vjetrovima, između ostalog, podrazumijevao prelazak liturgije na narodne jezike, pripuštanje laika hijerarhiji, ekumenski i međureligijski dijalog koji je po prvi puta nakon više od tisuću godina omogućio iskreni dijalog pun poštovanja s drugim religijama. Tim su polugama teolozi lomili strah od svijeta, te ga pokušali isprati i ublažiti, i baš kada je krenulo na bolje na papinski tron došao je Pavao VI. Zupčanici su se polako počeli vraćati u staro ležište, a s Ivanom Pavlom II. čitav je sustav ponovno škljocnuo i zapekao se.

U Hrvatskoj je situacija još gora. Naime, četrdeset i pet godina komunizma i mnogih nepravdi koje je Crkva proživjela, potpomognuti spomenutom genetskom deformacijom, doveli su domaći kler gotovo do stanja psihoze kada je u pitanju autoviktimizacija. Vjernička masa za njima ne zaostaje puno, s obzirom da nekritički prate svoje svećenike. U toj cijeloj priči glavnu riječ vode već poslovično sa stvarnošću nepovezani biskupi koji grme, reže i urlaju na svaki glas koji se ne poklapa s najtvrdokornijim tradicionalističkim stavovima, pozivajući se na Boga, domovinu, mač…

Biskupe uz bok prate i vjernici laici organizirani u građanske ili crkvene udruge. Naravno, u cijeloj toj gunguli najglasniji su oni najekstremniji. Takvi pojedinci vide opasnost u svemu: od javnog ukazivanja na svećenike pedofile, pa do traženja transparentnijeg prikaza priljeva i odljeva novca u Crkvi. Sve je opasnost i na sve se ide na nož. Možda je najdegutantnija stvar što se u svakoj akciji koju pokreću takvi bojovnici mobilizira mlade ljude od kojih se radi slijepo, indoktrinirano pješaštvo nad kojim se potom zgražava ostatak javnosti.

Kada uslijedi kritika, koju prenapušu ekstremni pripadnici suprotne grupacije, katolički vjernici sami sebe počinju proglašavati žrtvama i mučenicima. Sve skupa postaje iznimno opasna situacija za ostale kršćanske vjernike jer dok se kopaju ideološki rovovi istina prestaje biti važnom. Biti žrtvom je, u očima ekstremnih vjernika, neprikosnoveni znak pripadnosti Isusu, Bogu, istini, ljubavi.  Pritom ne primjećuju činjenicu da sami sebe žrtvuju nerazboritom ratnom retorikom, vječitom kuknjavom i nemogućnošću za prilagodbom ili napretkom. Što se jače tuče po neprijatelju, smatraju, to su bliže Bogu. Što se čvršće drže isključivo svojega, vjeruju, to žarče svjedoče ime Isusovo.

No, da ne ispadne da su to neki sporadični fenomeni najbolje je provući ponašanje Crkve kroz osnovni psihološki test. Naime, u osnovnoj psihološkoj literaturi postoje ankete koje nam odgovoraju na pitanja pati li određeni subjekt od sindroma žrtve. Provučemo li ponašanje Crkve kroz takav test dobiti ćemo dijagnozu koju ne moramo uzeti zdravo za gotovo, ali svakako bi nas trebala potaknuti na promišljanje:

– Završava li svaki dijalog Crkve i svijeta koncentriran na probleme Crkve? – potrebno je samo pogledati u kojim slučajevima biskupi izlaze u javnost – najčešće kada govore o svojim problemima.

– Ima li Crkva tendenciju igrati na kartu „jadni mi“? – dovoljno je prolistati jedan od crkvenih glasila da bi se dobio dojam razmjera.

– Očekuje li Crkva često najgore? – uzmimo samo kliničku sliku prosječne svećeničke propovijedi i uvidjet ćemo veliku prisutnost pesimizma.

– Ponaša li se Crkva kao mučenik? – to je osnovni modus ponašanja Crkve i kao takav lako ga se prepoznaje u svim njenim segmentima.

– Osjeća li Crkva da joj svijet „čini nažao“ i ona ne može ništa po tom pitanju učiniti? – da, a možda je ponajbolji primjer nazadnjaštvo i zazir od suvremenosti što je izravni plod poimanja svijeta kao onoga koji nanosi i donosi štetu.

– Vjeruje li Crkva da drugi imaju lakši život? – da, počevši od drugih vjerskih zajednica za koje smatraju da su spokojnije u svojem ispovijedanju vjere, ali osobito od nevjernika za koje smatra da kreiraju Hrvatsku po načelu bezbožništva

– Koncentrira li se Crkva na negativne događaje i razočarenja? – da. Dogodi li se Crkvi neka zla stvar ona neće prestati pričati o njoj i 20, 30, 50, 250 godina nakon, kao što je primjer s Crkvom u Hrvatskoj i komunizmom, ili pak s francuskom revolucijom.

– Osjećali se Crkva neodgovornom za svoje negativno ponašanje? – pretežito, naime uzmimo samo primjer pedofilije u Crkvi i naići ćemo na tešku negaciju, ili u najboljem slučaju tvrdnju da pedofilija postoji i u drugim sferama društva što služi kao opravdanje (ovdje govorim o općem stavu Crkve, ne o pojedinačnim isprikama). A mnoge druge vidove negativnog ponašanja Crkva poriče, što se isto može protumačiti kao neodgovornost.

– Kontaminira li Crkva svojim negativnim stavovima i druge? – crkveni vrh je preslikao svoju negativnost na svoje vjernike s velikim uspjehom. To je također jedna vrsta kontaminacije, ali pogledamo li i druge kršćanske Crkve u Hrvatskoj često se povode za kuknjavom RKC.

– Je li Crkva ovisna o svojem jadu i drami? – u potpunosti. Bez kukanja i drame kao da se ništa ne može niti postići. U tu se kampanju uvlače i vjernici laici koji onda u stilu teške patetike slijede svoje pastire.

– Osjeća li se Crkva progonjenom od svijeta? – defitivno. Crkva ima tendenciju bježanja od nauka Drugog vatikanskog koncila i vraćati se u svijet katakombi, ali ovaj puta bezrazložno.

– Da li to što okrivljava druge čini Crkvu da se osjeća bolje? – Crkva sustavno okrivljava svijet za njene probleme, a ozbiljna kritika vlastitih djela u potpunosti izostaje. U takvoj je situaciji „svetost“ koju osjeća naspram „prljavog“ svijeta potpuna naslada i gorivo za daljnje okrivljavanje drugih.

– Posjeduje li Crkva talent za pronalaženje „spasitelja“ i onih koji ih žale? Čak štoviše, sama proizvodi mehanizme kojima se žali i samosažaljeva – od novina, web portala pa do istaknutih pojedinaca koji služe kao službene babe narikače.

Ta kultura kuknjave i žrtve je istinska prepreka u dijalogu sa svijetom kako ga predlaže Drugi vatikanski sabor. Time što ideološkim kvalifikacijama isključuje drugačije i druge, ona ne svjedoči Božju ljubav i Radosnu vijest, već nešto posve suprotno. Ne govori li Sabor u Lumen Gentium-u, dogmatskoj konstituciji o Crkvi, da je u svim narodima Zemlje jedan Božji narod i da svi vjernici u svijetu saobraćaju s drugima u Duhu Svetom?

Možda o dijalogu sa svijetom još jasnije progovara pastoralna konstitucija Gaudium et spes koja kaže da su radost i nada, žalost i tjeskoba, osobito patnja ljudi našega vremena ujedno i naša patnja što implicira na ekstremno suosjećanje sa svima, a što rezultira prihvaćanjem drugačijega. Konstitucija zatim govori da su mnogi segmenti društva uistinu potrebni iscjeljenja putem humanih rješenja, a onda poentira da mnoga suvremena pitanja traži odgovore po kojima će se još jasnije očitovati da Božji narod i čovječanstvo, u koje je taj narod uključen, uzajamno služe jedan drugome; te se tako poslanje Crkve ukazuje kao religiozno te tim samim duboko ljudsko. Na početku druge glave tog dokumenta, Koncil se dotiče zajedništva, duhovnog dostojanstva i društvenog života, a što danas na terenu izgleda kao karikatura.

U Hrvatskoj je, primjerice, Crkva izolirana i svjesno odijeljena, kao namjerno u potpunoj suprotnosti sa savjetima Drugog vatikanuma. Dokument kaže da se bratski dijalog ostvaruje u onom zajedništvu osoba koje traži uzajamno poštivanje njihova punog duhovnog dostojanstva. A onda u 28. točci slijedi ključ kršćanskog djelovanja kojega mnogi vjernici u ideološkom afektu najčešće smetnu s uma:

Poštivanje i ljubav moraju se protegnuti i na one koji drugačije od nas misle i rade u društvenim, političkim ili vjerskim pitanjima. Jer, sa što više čovječnosti i ljubavi prodremo u njihov način mišljenja, lakše ćemo moći s njima zapodjenuti dijalog. Naravno, ta ljubav i dobrohotnost nipošto nas ne smiju učiniti ravnodušnima prema istini i dobru. Štoviše, samo ljubav potiče Kristove učenike da svim ljudima navješćuju spasonosnu istinu. Ali treba razlikovati zabludu, koja se uvijek mora zabaciti, od zabludjeloga, koji uvijek zadržava osobno dostojanstvo, pa i kad je opterećen lažnim ili manje točnim religioznim shvaćanjem. Bog je jedini sudac i ispitivač srdaca. Stoga nam zabranjuje da sudimo o ma čijoj unutarnjoj krivnji. Kristov nauk traži da oprostimo i uvrede a zapovijed ljubavi proteže i na neprijatelje…

Nasuprot napisanome katoličke udruge, pojedinci laici i dobar dio klera najčešće udaraju po svima koji imaju drugačije mišljenje, a tu se osobito nađu kritičari Crkve, vjernici koji nisu zadovoljni trenutnim stanjem i slobodni mislitelji. Isto tako, oni poistovjećuju moralni rigorizam s voljom Božjom. Moral se u takvim slučajevima bez iznimke stavlja ispred čovjeka, pa takvi vjernici dolaze s moralnim zahtjevima i rješenjima tražeći od suprotne strane da se podloži. U tom križarskom ratu za moral koji se poistovjećuje s voljom Božjom ne biraju se sredstva građanskog djelovanja, i iako sve izgleda legitimno, što po ljudskoj logici i je, evanđeoska logika ovdje uvelike izostaje, a uvijek prvo izroni gnušanje nad grešnicima. Zazivaju se tradicionalne vrijednosti, a novi koncepti i ideje se sotoniziraju i proglašavaju fatalnim za nas i našu djecu.

Događaju se logički kratki spojevi, a dio kulture i znanosti koji nisu u pogonu glorifikacije spomenutih vrednota se stigmatiziraju kao loši. Crkveni nauk postaje magna carta istinitosti i svako dovođenje u pitanje tog nauka je savršeni pokazatelj nečije zloće. Svaka različitost u drugim segmentima života je nepoželjna novotarija. Gay lobiji, masoni i komunisti tobože predano rade na uništenju svete Crkve, a borba protiv njih je sveta zadaća. Parada drugačijih po glavnom trgu je udar na dostojanstvo. U svemu tome Papa je glavni i najsvetiji vođa čije se riječi i nauk ne smiju dovoditi u pitanje; sve što on kaže i napravi se deificira, kopira i umnaža, a ako se ne uklapa u cjelokupni koncept lako će to protumačiti na svoju ruku. Vjernici su teološki i duhovno na najnižim mogućim granama – čak i dio teologa; sustavne rasprave su nepoželjne, obrazovanje teologa je uglavnom loše, a kritički aparat Crkve je prema van rigorozan, a prema unutra nikakav.

U takvom se djelovanju vrlo lako mogu prepoznati spomenuti modusi ponašanja, kako ih nabraja Umberto Eco u svome eseju iz 1995. „Vječni fašizam“ u kojem izlaže popis karakteristika srodnih fašizmu. On tvrdi da tih 14 točaka nije potrebno organizirati u poveziv sistem, već da je dovoljna samo i jedna točka pa da se fašizam počne zgušnjavati oko sustava. Zastrašujuće je da sam od 14 točaka Umberta Eca u Crkvi pronašao njih 10. Donosim ih parafrazirane:

– elitizam odijeljenih i svetih, te gnušanje nad grešnima
– kult tradicije i ne mijenjanja
– iracionalizam koji odbacuje razum, dobar dio kulture i dobar dio znanosti
– jednoumlje nauka – pluralizam mišljenja nepoželjan
– strah od različitog
– traženje vlastitog identiteta preko neprijatelja – opsesije zavjerama raznih vrsta (gay lobiji, masoni, komunisti, unutarnji neprijatelji)
– osjećaj poniženosti tuđim načinom življenja – tuđom slobodom ili seksualnom otvorenošću
– kvalitativni populizam – obezglavljena masa žudi za svetim i nedodirljivim vođom (Papa)
– sustavno osiromašivanje teološkog govora i kritičkog mišljenja kako se stvari ne bi dovodile u pitanje (ovdje posebno valja spomenuti portale katoličke provenijencije koji sustavno zaglupljuju svojom nekvalitetom, ali i neke izdavače knjiga (iza kojih stoje neke crkvene zajednice) koji su uz preuzimanje tržišta nametnuli i ekstremno nisku kvalitetu teološke literature koja, poput šund glazbe u radijskim eterima što proizvodi nove generacije ljudi s nikakvim glazbenim ukusom, kreira čitatelje jeftine duhovnosti i teološkog jednoumlja)
– kult heroizma – traže se heroji vjere, „sveci“, srednji put je smrt

Znam, šokantno je izjaviti da je Crkva u svom djelovanju zapravo prilično fašistoidno usmjerena. Fašizam je izrazito negativna stvarnost i izaziva mučninu i pri samoj pomisli, no suočavanje s vlastitim neugodnostima je jedini put očišćenja. Moji argumenti su realni i svatko bi se trebao zapitati o prilično upitnim, neljudskim metodama koje su se kroz stoljeća razvile u sprezi s političkim oportunizmom, pohlepom, moći i izigravanjem boga. Sve je rezultiralo kastracijom Evanđelja u Crkvi, a to je problem i nas vjernika, osobito teologa. I baš stoga što ništa ne dolazi samo po sebi, niti je unaprijed predodređeno, čak ni Kristova Crkva, naša je odgovornost širom otvorenih očiju uviđati i ukazivati na pronevjeru Evanđelja, zloporabu moći i devijaciju sistema kako bi mirne savijesti rasli do punine vjere.

Upravo je zbog spomenutih problema od iznimne važnosti za Crkvu nastaviti s temeljitom sekularizacijom društva kako bi bila razriješena vlastitog mita o svojem božanskom, nepogrešivom poslanju koje apologizira preko firewalla mnoštva biblijskih i teoloških poštapalica, poput “ni vrata je paklena neće nadvladati”. Crkva može rasti i biti Kristova tek kada svaki dan iznova dokazuje svijetu svoju direktnu vezu s Kristom i njegovim naukom – doslovno, a to se može događati, čini se, samo u okruženju gdje ne posjeduje moć vladanja – osobito ne fašistoidnog vladanja.

A što je sa sestrom Forcades i njoj sličnim teolozima i laicima koji s pravom traže pravo na mišljenje, pravo na drugačijost, pravo na slobodu vjerovanja i djelovanja u Crkvi? Čini se da će sinovi Crkve, barem oni koji imaju moć vladanja, fašističkim metodama i dalje nastojati zgaziti ih, diskreditirati, nabaciti svu silu laži na njih kunući se da sve što čine čine u ime Boga, pa taman im zarili i nož u njedra. Dokle su god mete locirane fašist će ih željeti pročistiti atomskom bombom svoga “pravovjerja”. Poništava li ta atomska bomba principe Isusa Krista posve je nebitno jer neprijatelj mora biti ušutkan, a sustav i ideologija sačuvani  pod svaku cijenu.

Oglasi

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Upiši Email kako bi primao notifikacije o novim postovima

Pridruži se 39 drugih sljedbenika

Prati blog na Twitteru

Kliknuli ste

  • 46,575 puta
Follow VJETAR on WordPress.com
%d bloggers like this: