VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

Spasenje, I. dio: malverzacije

godislove1x

Nije li pakao neprekidno trčati za spasenjem koje nikada ne dolazi? Mnogo je toga naglavačke postavljeno u našoj Crkvi. Pitanje spasenja je osnova Isusovog navještanja, a upravo su u toj osnovi nauk i praksa Crkve teško pali na ispitu.

Piše: Nikola Horvat


 

Kvalitetan odnos s Bogom oslobađa čovjeka. Čovjek u takvom susretu prvenstveno upoznaje samoga sebe, svoja ograničenja, malenost, ali i vrijednost, jedinstvenost. Čovjek u takvom odnosu naposlijetku upoznaje i Boga – njegovu posvemašnju ljubav, drugačijost, sveobuhvatnost, milost. Taj dugotrajni i nezavršavajući proces čovjeka oslobađa lažnosti i prijetvornosti, licemjerja i egocentrizma, a sve kroz svemoćnu prizmu milosti.

S druge strane, duhovnost koja zarobljava čovjeka je duhovnost koja ne traži puno napora, puna je “učini sam” poduhvata, kreira stvarnost prema svojim ideološkim temeljima, osuđuje, ne prihvaća, a ponajviše od svega takva je duhovnost egocentrična te je prepuna lažne sigurnosti u kojoj ne treba puno misliti, dovoljno je samo prepustiti se biti zarobljen. Koliko god paradoksalno zvučalo – ljudi vole biti zarobljeni, vole biti preplašeni, štoviše paralizirani strahom, no problem je kod zarobljenosti i straha što tamničar ne donosi Boga, već samoga sebe i svoje sebične interese upakirane u blještavilo biblijskih izričaja. Kod takve duhovnosti Bog je samo alatka za postizanje određenih ciljeva. Ti ciljevi mogu biti različiti, od pridobivanja moći i novca kao sredstva za postizanje iste, preko gospodarenja nad ljudima pa do samozavaravanja o vlastitoj svetosti i dobroti nasuprot svjetskoj prljavštini prepunoj grešnika. Najveći saveznik u ovom porobljavanju i zavaravanju je strah.

Najelementarniji dio većine religija je onostrani, vječni život. Kršćanstvo je donijelo nešto novo – suprotno uvriježenim načinima gdje su se religiozni ljudi spašavali svojim djelima i tražili Boga svojim silama, u kršćanstvu se spustio Bog tražeći čovjeka i nudeći mu spasenje – besplatno! Možda ponajbolje o tome proriče prorok Izaija u 55-om poglavlju: „O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako novaca i nemate, dođite. Bez novaca i bez naplate kupite vina i mlijeka!“ To je najosobnija esencija Božje logike koja oslobađa i najzarobljenije duše i uz čiji zvon čovjek duhovno ozdravlja. Nažalost, Crkva je u svojem dvotisućljetnom mešetarenju spasenjem odjedrila jako daleko od spomenute esencije, te je ono najvrednije što nam je Bog dao postala zakračunata škrinja zakrabuljena u raznim oblicima, šiframa i tajnama; i iako ta esencija i dalje stoji potpuno nesputana i sveprisutna, božji ljudi zavariše kapke svojim vjernicima, te im napuniše uši voskom, uvjerivši ih da je njihovo spasenje u rukama svećenstva – tih istih božjih ljudi, razbacujući se svetim citatima ne bi li im to dokazali. Potom, na kapaljku doziraju to sveopće spasenje svojim vjernima uz preobilje straha u obliku premnogih uvijeta i imperativa. I zaista, prokletstvo je kada ti oni kojima vjeruješ svjesno uzmu Boga i daju ti mrvice umočene u pelin da se slučajno ne osladiš i ne nahraniš, već da skakućeš oko njihovog stola tražeći još malo.

Priprema vjernika na surovu oskudicu spasenja počinje već u vrijeme djetinjstva. Radeći kao vjeroučitelj u jednom gradu u Baniji morao sam pripremiti djecu za Prvu pričest. Jednog dana djeca su u školu došla sa papirićem koji im je dao kapelan, a na kojem su pisali uvjeti za pristupanje djece Prvoj pričesti. Jedan od uvjeta je bio: djeca koja ne pristupe svetoj ispovijedi neće moći pristupiti Prvoj pričesti. Mogu razumjeti da se inzistira na okorjelim grešnicima da se pokaju za svoje grijehe, ali nikako ne mogu pojmiti koje su to grijehe učinili devetogodišnjaci i kojom im se to psihologijom pristupa tražeći od njih da se srame pred Bogom, jer drugo ni ne znaju u svojoj nevinosti, ispovijedajući krišom popapan bombon? Iako je to standardna praksa po župama diljem katoličkog svijeta, bio sam iznenađen takvim pristupom, tim više što je kapelan studirao kada i ja na Bogoslovnom fakultetu, te bio čak i mlađi od mene pa sam očekivao barem malo više takta. Naposlijetku je došla i Prva pričest, a na propovijedi je kapelan pokazao svu čar svojeg legalizma i potpuno krivo shvaćene poruke Isusa Krista. Umjesto prigodne propovjedi uslijedilo je drvlje i kamenje po nevjernicima i po onima koji će uzaludno zvati Gospodina, ali On se neće obazirati, jer tko ne jede tijela njegova i ne pije krvi njegove taj neće ići u raj. Gledajući rigidnu, tradicionalnu katoličku pobožnost nije tu bilo ničega spornoga, nažalost. Gledao sam tu dječicu, zatim njihove roditelje i samo što nisam otišao koliko me sažaljenje i mučnina ulovila od kapelana tiranina koji je našao shodnim djeci objašnjavati tko neće, a tko hoće u raj – i to isključivo po ključu vjerske, odnosno obredne pripadnosti. Pri kraju mise je župnik dodatno stao objasniti pokoju aktualnu oko toga kako neki tamo zli ljudi hoće da djeca imaju dvije mame ili dvoje tate, te da je to jako zločesto, pritom prelijevajući još jednu kapljicu preko ruba dobrog ukusa.

Ovakvih je primjera jako puno, a uz mnogo klimavih stavki liturgije, možda najklimaviju predstavljaju lake note homiletike koje se nemilice obrušavaju u vjerničke uši omogućujući kakofoniji mješavine užegle tradicije i teološkog šlamperaja da odgoje te iste vjernike u duhovne, preplašene kriple koji potom sjede u crkvama i slušaju kako ne vrijede, tko će u pakao a tko ne, koliko je tko uplatio za popravak krova crkve. No, to je samo preslika materijalizmom i katoličkim ekskluzivizmom poharane ideološke nutrine klera. Ne sjećam se kada sam čuo dobru propovijed, a naslušao sam ih se. Jedan od najcjenjenijih propovjednika Crkve u Hrvatskoj je bio stanoviti fratar iz Samobora čije su se propovijedi temeljile na dječjem prepričavanju netom pročitanoga Evanđelja potkrijepljujući ideološke potke. Možda se čovjek samo prilagodio slušateljstvu, no to je trebao biti alarm koji zvoni na uzbunu. Suprotno tome, metode tog fratra se kopiraju i danas, a ljude se mirna srca pušta da budu duhovni invalidi, jer to, između ostalog, ne iziskuje nikakav napor – što kod vjernika, što kod duhovnika koji potom nemaju previše brige oko kvalitete onoga što će izgovarati.

Taj strah koji sam ranije spomenuo je u potpunoj oprečnosti s Bogom, a jedna od poluga za uspostavljanje straha je činjenica što se u Crkvi vrši praksa da spasenje i Boga donose Božji poslanici na zemlji – svećenici, koji nisu uvijek raspoloženi biti glasnici Božje milosti, već svoje nemilosti kojom siju opasno sjeme nedostojnosti koje vjernicima u startu lomi kosti kako ne bi sami prohodali. Nadalje, osim straha od nedostojnosti pred Bogom prosječni vjernik strahuje i od činjenice hoće li mu se oprostiti ili ne. Svećenici ne samo da su odlučili da su jedini koji će vjernicima producirati boga, već su uz to odlučili da će ga zatvoriti u kutiju i davati ga po preskripturi koju oni sami daju kada posreduju pri otpuštanju grijeha ljudima kojima su nabili bremena koja ni sami ne mogu nositi. Tu dolazi do izražaja sadistički poriv klera kojime tjeraju vjernike na neprestano propitivanje savjesti i toga da li su dovoljno očišćeni za primanje Boga. Za rezultat Crkva ima vjernike kojima kronično nedostaje duhovnog samopouzdanja, što otvara velike mogućnosti za manipulaciju vjernicima. Da, vjernik bez spoznaje vlastite vrijednosti i bez spoznaje činjenice da je spašen je duhovni i fizički rob koji s vremenom atrofira. Po crkvama je takvih robova izuzetno puno, a praksa ide u pravcu da ih još dodatno umnoži. Sjetimo se Isusovog upozorenja – “Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.” (Mt 10, 28). Nije li upravo pakao biti rob nečijih interesa, odnosno nije li pakao biti lišen prekrasne slobode spasenja koju daje Bog? Nije li pakao neprekidno trčati za spasenjem koje nikada ne dolazi? Mnogo je toga naglavačke postavljeno u našoj Crkvi. Pitanje spasenja je osnova Isusovog navještanja, a upravo su u toj osnovi nauk i praksa Crkve teško pali na ispitu. Crkva može i mora biti osloboditeljica svojih vjernika, no da bi to postala mnoge se prakse moraju mijenjati. Crkva treba obraćenje. U toj cijeloj mašineriji bitnu ulogu odigrava mehanizam ispovijedi, a o čemu više pročitajte u sljedećem nastavku članka.

Oglasi

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Information

This entry was posted on 30/09/2014 by in Inflacija duhovnosti and tagged , , .

Upiši Email kako bi primao notifikacije o novim postovima

Pridruži se 39 drugih sljedbenika

Prati blog na Twitteru

Kliknuli ste

  • 46,575 puta
Follow VJETAR on WordPress.com
%d bloggers like this: