VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

Spasenje, II. dio: ispovijed

godislove2x

Sakrament ispovijedi, sa svim svojim pravnim zavrzlama, ograničenjima i imperativnošću, šalje uvelike zbunjujuću poruku vjernicima da božanski oprost ne dopire nužno do njih. Spasenje nam je dano besplatno i nezasluženo je, a vjernicima se podastire poruka da se moraju zadovoljiti određeni koraci i djela kako bi Božji oprost „profunkcionirao“

Piše: Nikola Horvat


 

U prvoj Crkvi je od samih početaka, sukladno nasljeđu iz židovstva, postojala određena preopterećenost grijesima. Prema teološkom riječniku Novog zavjeta Gerharda Kittela Zakon je u židovstvu predstavljao Božju volju pa je prema tome svaki prijestup bivao grijeh. Dakle, u židovstvu grijeh ima svoje korijene u zlom impulsu koji je usađen od Boga te koji potiče na grijeh, a koji može i mora biti odbačen življenjem Zakona. Ako se to ne dogodi grijeh donosi posljedice poput opetovanog griješenja, odvojenosti od Boga, odbacivanje Božjih milosnih namjera, bolesti, smrti i vječne propasti. U kulturi koja je bila tako jako opečaćena religioznošću grijeh, odnosno strašenje grijehom je bilo temelj političke i religiozne kontrole nad nestašnim narodom, kao što je danas strah od kazne zatvora. Kroz stotine godina ta se praksa uvukla duboko u biće svakog Židova, pa tako i Isusovih suvremenika.

Taj je strah bio neraskidivo povezan i s prvom kršćanskom zajednicom koja se, unatoč Isusovom neprestanom govoru o pobjedi nad grijehom, formirala u sjeni od tog istog straha. I kao što su Židovi imali svoje načine čišćenja od grijeha kršćani su po odustajanju od žrtvovanja u hramu morali doskočiti novom praksom kako bi umirili svoj strah, nevjeru i doveli u red nestašne, novopridošle pomodarski raspoložene vjernike. Prva kršćanska vremena su poznavala praksu javne pokore koja je, osim što je bila javna, bila moguća samo jednom u životu, te je bila dugotrajna i zahtjevna. Javna pokora je bila na snazi do VI. stoljeća. Kada bi netko sagriješio znalo se dogoditi da je odgađao svoj oprosni joker do kraja života, pa bi na samrti iskoristio svoje pravo da bude spašen.

Početkom VII. stoljeća su irsko – škotski misionari donijeli u Europu privatnu pokoru. Ovoj se praksi Crkva oštro usprotivila tvrdeći da se radi o drskoj preuzetnosti – što je i bila. Potom su uslijedili pokušaji kompromisa u kojem su se nudile privatne pokore za privatne grijehe, a javne pokore za javne grijehe. Oko 800. godine privatna ili tarifna praksa pokore se nametnula kao jedina. U ovom je trenutku ispovijed dobila i neke novine, pa su se tako sada počeli ispovijedati i laki grijesi, što ranije nikome nije bilo ni na kraj pameti. Drugo, postala je ponovljiva i treće, tajna. Tek oko 1000. godine ova je praksa postala redovita, a pokora isključenja postala je pokora odrješenja i to u legalističko – juridičkom izdanju u kojem se po ključu najelementarnije ekonomije priskrbljuje oprost nakon što su se prikupili uvijeti.

Kako je vrijeme prolazilo pojavile su se i neke malverzacije poput indulgencije – klerici su počeli prodavati oproste, a sve je kulminiralo reformacijom i protureformacijom u 16. stoljeću. Ipak, Crkva tada ne odustaje od sakramenta ispovijedi uvjerena da se nalog za taj sakrament nalazi u Ivanovom Evanđelju gdje Isus nakon uskrsnuća govori učenicima: „“Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.“ To rekavši, dahne u njih i kaže im: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.“ Do danas obrazloženja za ovaj sakrament su ostala na razini Tridentskog sabora.
Problem s ovim tekstom je taj što je teško ili nemoguće dokazati da ga je izrekao Isus Krist. Dakle, bibličari tvrde da ovaj dio svetog teksta nije izrečen od Isusa Krista već je pouskrsna tvorenica – umetak s ciljem navještaja vjere. Nadalje, tekst nigdje ne spominje kajanje grešnika kao preduvijet oprosta – što sakrament ispovijedi traži kao uvijet, a apostoli i prva Crkva nisu prakticirali opraštanje grijeha u formi koju danas koristi Crkva, čak ni približno.

Ključ razumijevanja teksta bi se mogao skrivati u prvom dijelu teksta gdje Isus govori o poslanju – kao što je njega poslao Otac, tako i on šalje učenike. Prema tome, nalog širenja Radosne vijesti koju im je govorio ostavlja njima da je prenesu ljudima, te da tko uzvjeruje Evanđelju postat će svjestan oproštenja koje mu je darovano, a tko ne uzvjeruje neće. U ivanovskoj teologiji oslobođenje od grijeha se događa u zajednici vjernika koja je rođena u Bogu, koja je primila vjeru i znanje (spomenutu spoznaju) i koja sve čini u ljubavi. Problem nastaje što unatoč tome vjernici griješe, no ostaju bezgrešni kroz zagovorništvo Krista (1 Iv 2, 1). Ivanovska teologija ne poznaje ispovijed i temeljiti jedan sakrament na riječima Ivanovog Evanđelja jednostavno ne može stajati. Otpuštanje grijeha se dogodilo po žrtvi na križu, a sloboda od grijeha po spoznaji spasenja, baš kao i nesloboda/zadržavanje grijeha po ne spoznaji.

Uzmemo li sve ove argumente biblijsko utemeljenje ovog sakramenta postaje upitno. Isto tako, uzmemo li činjenicu da se kršćani nisu ispovijedali otprilike prvih 800 godina kršćanstva, uključujući apostole, crkvene oce, crkvene naučitelje i cijelu vojsku svetaca, jer je javna ispovijed bila privilegij teških otpadnika od vjere, s pravom postavljam pitanje da li su ti svi kršćani blasfemično primali euharistijski kruh, da li su bili spašeni s obzirom da nisu primili odriješenje grijeha po svećeničkim rukama, i s pravom pitam pitanje nad svim pitanjima – da li je Duh Sveti zaboravio nadahnuti prvu Crkvu pa su, sudeći prema današnjem nauku Crkve, svi od reda bili manji kršćani od nas danas koji imamo veš mašine savjesti u obliku drvenog crkvenog inventara?

Naravno, Crkva duhovno i intelektualno evoluira, no čini se da je sakrament ispovijedi bio zakašnjela reakcija s prekinutim kontinuitetom. Primjerice, zajedničko blagovanje kruha ima neprekidni kontinuitet gdje se raspravljalo o raznim modalitetima prisutnosti Isusa Krista u kruhu. Krštenje također ima kontinuitet. Sakrament koji je navodno uspostavio Isus Krist ne može biti u diskontinuitetu, odnosno, još gore, sakrament se ne može stvoriti niotkuda nakon 800 godina. Dakle, kod sakramenta ispovijedi je problem što u prvoj Crkvi taj sakrament uopće nije postojao već se pojavio sa zakašnjenjem od gotovo 1000 godina, ovisi kako gdje, što su teolozi objasnili prilagođavajući riječi Novoga zavjeta na bazi doslovnog shvaćanja i nekorištenja povijesno-kritičke metode tumačenja Biblije, a sve s jednim, već poznatim ciljem – porobljavanje savjesti i malverzacija spasenjem. Da li je povod bilo puko neznanje ili neki interesi teško je znati.

No dobro, teologija je spekulativna znanstvena disciplina i najčešće se „može“ dokazati sve što se želi dokazati. Najbolji primjer tome je Rimokatolička Crkva koja je dosta voda umjetnim putem navela na svoj mlin. Kako bilo, plodovi ipak najbolje govore o konkretnoj stvarnosti, pa je tako dovoljno samo malo razgrnuti površinu i doći ćemo do podosta truleži kada je u pitanju sakrament ispovijedi. Malo je onih koji su sjeli u ispovjedaonicu da se očiste grijeha a da nisu naišli na perverznog ispovjednika koji se oblizivao na odgovore na pomno isplanirana pitanja najčešće vezana uz seksualnost; ili se susreli s legalističkim zagriženjakom koji im je pokušao utuviti u glavu da je izostavljena nedjeljna misa jednaka višestrukom ubojstvu s predumišljajem. Ipak, možda je najgori plod ispovijedi to što vjernike tjera na opsesivno i opetovano čišćenje od samih sebe, na bijeg od vlastitih nesavršenosti. Ispovijed ih uvjerava da spasenje još nije ostvareno, da nikada nismo dovoljno dobri i da oni koji se ne ispovijedaju ne participiraju na Isusovoj spasenjskoj žrtvi. To su istinski pakleni plodovi i malo ih je koji im se othrvaju i u zdravom duhu pristupe tom duhovnom razgovoru.

Sakrament ispovijedi, sa svim svojim pravnim zavrzlama, ograničenjima i imperativnošću, šalje uvelike zbunjujuću poruku vjernicima da božanski oprost ne dopire nužno do njih. Spasenje nam je dano besplatno i nezasluženo je, a vjernicima se podastire poruka da se moraju zadovoljiti određeni koraci i djela kako bi Božji oprost „profunkcionirao“. Takvo poimanje Božje ljubavi i praštanja je naprosto neistinito. Čovjeku je oprošteno Kristovom žrtvom i tu svaka priča završava. Nakon te žrtve čovjek postaje uistinu slobodan, i to slobodan bez onog famoznog „ali“ koji se po crkvama stalno ponavlja. „Moraš ovo, moraš ono, ako ne ovo…, ako ne ono…“! Ne moraš ništa učiniti da bi ti Bog oprostio. Sve što je trebalo učiniti učinio je za nas Isus Krist. I iako je ovakav govor apsolutni šok za svakog katolika, za zdravu je duhovnost i rast neophodno spoznati da se svojim nastojanjima ne možemo spasiti, a niti moramo.

Cijenjeni švicarski teolog Hans Kung je ovako rekao: „Od čovjeka koji se želi promijeniti Isus ne očekuje ni priznavanje grijeha ni ispovijed. Isusa malo zanima čovjekova problematična prošlost od koje se treba odvratiti. Jedino bolja budućnost, kojoj se međutim neopozivo i bez pridržaja – bez gledanja unazad s rukom na plugu – treba okrenuti, a koju mu Bog obećaje i dariva.“ Dakle, oslobođeni smo od grijeha, a repetitivna obredna čišćenja u obliku ispovijedanja su samo još jedan povratak u totemističku povijest Starog zavjeta gdje je vladao strašni, neutaživi, daleki Bog. Iako je Isus donio revoluciju ljubavi i potpunu slobodu, crkvene su se vođe po inerciji nerazumijevanja Evanđelja strmoglavile, zajedno sa svojim vjernicima, u stare forme, šablone i okove klasičnih religijskih koncepata lišenih logike Isusa Krista. Takvi koncepti zarobljuju ljude tovareći im palete cigala na leđa i sprečavaju u istinskom rastu prema Bogu.

Jasno mi je koliko bi bilo teško otpisati sakrament ispovijedi iz crkvene prakse. To je gotovo nemoguće. O svećeničkom mentorstvu prosječni je vjernik u potpunosti ovisan; baš kao što svaka zemna religija ima taj poriv da zarobljuje, tako je i zemnošću zatrovana kršćanska Crkva krenula tim putem i umjesto da ljudima daje krila slobode, ona ih podvezuje i reže. U takvoj su situaciji vjernici poput duhovne nejači koja, iako je frižider prepun hrane, neutješno plaču u svojoj sjedalici tražeći da im se ubaci koja žlica kašice u usta. A Crkva umjesto da nauči vjernike da se posluže sami i pošteno najedu, ona ih pothranjuje.

Kako bilo, neki bi se pomaci po pitanjima sakramenta ispovijedi trebali učiniti. U tu svrhu valjalo bi hijerarhijski postaviti sakramente. U prvom redu tu su krst i euharistija kao dva temeljna nosiva stupa na kojima se sve bazire. Ta dva sakramenta bi trebala biti prvi u hijerarhiji sakramenata i kao takvi biti najviše i rangirani. Ostale bi se sakramente trebalo staviti u drugi ili treći red sakramenata koji bi potom mogli biti fakultativne prirode. Ovdje posebno mislim na sakrament ispovijedi kojeg bi se trebalo prereći u sakrament pomoći pri pomirenju. Budimo istiniti i priznajmo si da je Isus odavno pomirio Boga i čovjeka, obredna čišćenja više nisu potrebna za slobodu i zdravu vjeru. Ipak, poneki vjernik nije sposoban sam spoznati dobrotu Boga, svoju vrijednost u Božjim očima i činjenicu da mu je oprošteno. Poneki vjernik želi razgovorom spoznati svoje oproštenje i oprosnom formulom potvrditi Božju dobrotu u svojem životu. Takvim vjernicima je uistinu koristan ovaj sakrament, no definitivno ne svima. Prema tome, sakrament ispovijedi bi trebao biti sakrament izbornog karaktera, ni u kom slučaju na istoj hijerarhijskoj ljestvici kao sakrament krsta i euharistije.

Oglasi

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Information

This entry was posted on 01/10/2014 by in Inflacija duhovnosti and tagged , , , .

Upiši Email kako bi primao notifikacije o novim postovima

Pridruži se 39 drugih sljedbenika

Prati blog na Twitteru

Kliknuli ste

  • 46,575 puta
Follow VJETAR on WordPress.com
%d bloggers like this: