VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

Spasenje, III. dio: pakao

godislove3x

S kolikim je Hitlerima i Staljinima Isus blagovao za života u Palestini i ponudio im bezuvjetno spasenje? Čak štoviše, to druženje s izbljuvcima ljudskog društva ga je koštalo i glave, a to je druženje bilo, kako vrlo dobro zaključuje Hans Küng, apsolutno neoprostivo

Piše: Nikola Horvat


O temi pakla je vrlo nezahvalno i teško pisati. Svatko ima mišljenje o njemu, iako ga nitko nije vidio, a Crkva ima iskristaliziran, dogmatski nauk kada je u pitanju pakao. Dogme su nereformljive, ali se itekako daju prericati, nanovo objašnjavati, a osobito je korisno o njima razmišljati. Dogma govori da je ljudski život ugrožen realnom mogućnošću vječne propasti koja se sastoji u tome što čovjek može slobodno raspolagati sam sa sobom i tako se slobodno uskratiti Bogu. Svako skretanje od srednjovjekovne slike ognjenog jezera u koje idu zločesti, drugačiji, nevjerni nije poželjno. Ipak, svatko od nas ima svoje osobno iskustvo pakla, patnje koje je teškom mukom vario u želucu gorčine i beznađa uzrokovanu potpunim izostankom Božje ljubavi, slobode…Boga općenito. Taj pakao je svakodnevan, danas je ovdje, sutra je ondje i nitko nije cijepljen protiv tog zemaljskog pakla. U njemu sam danas sotona ja, sutra ti, a prekosutra netko treći. Ljudski se životi često vrte oko bijega od pakla ni ne sluteći da upravo u njemu bivaju kušani kao zlato u vatri. U toj se vatri, ispravno li joj se pristupi, rađa mudrost, vjera. Danas je ta vatra siromaštvo, sutra je rat, prekosutra smrt bliske osobe ili bolest. Sva ta okruženost osamljenošću od Boga predstavlja sliku pakla i kako god okrenemo okruženi smo paklom – bilo svojim, bilo tuđim. Pakao je oko nas, u našim svijestima, i on traje, baš kao i Kraljevstvo nebesko. To je neprestana mjena plime i oseke Božje prisutnosti često odalečene grijehom, neslobodom, ili fizičkim zlom i kontingencijom. Tome paklu bi se više morali posvetiti i ne priređivati ga drugome, a manje zastrašivati onostranim paklom. Ipak, Crkva je svoje snage fokusirala na onostrani pakao pa je red da o njemu nešto i napišem.

Dakle, to škakljivo mjesto iz kojega se nitko nikada nije vratio od pamtivijeka golica maštu ljudima svih uzrasta i intelektualnih kapaciteta. Mjesto vječne muke i ispaštanja za grijehe i loš život je genijalno oružje za manipulaciju, osobito u vremenima kada su ljudi mahom bili neuki. Nekada ranije se jednom dobrom propovijeđu o paklu moglo ljude motivirati na odlazak u križarski rat. Danas je situacija, srećom, kudikamo bolja, ali malverzacije zapravo nikada nisu prestale; samo im se smanjio obujam.

Katoličko poimanje pakla vuče iz židovske tradicije, a podrazumijeva pobunjenog anđela svijetla koji se u svojoj želji da postane kao Bog sunovratio u ništavilo zajedno s tisućama anđela što su ga slijedili. Novi Zavjet razlikuje Had i Gehenu. Gehena je Grčki oblik Hebrejskog imena za Wadi er-Rababi, a to ime nosi loše konotacije s obzirom da su se tamo prinosile žrtve Molohu (2 Kr 16,3). Na nj je bačeno prokletstvo (Jer 7,32) i zbog toga je poistovjećeno s paklom posljednjeg suda. Gehena je preegzistentno mjesto za đavla i anđele njegove (Mt 25,41). Ono je mjesto gdje se podrazumijevalo da će otići i tijelo i duša, po uskrsnuću tijela, dok je Had predstavljao mjesto gdje je odlazila samo duša. Prema teološkom rječniku Novog zavjeta G. Kittela opasno mjesto poput Gehene je u novom Zavjetu služilo kao odgojna mjera kojom se pokazivalo da je grijeh ozbiljna stvar koje se treba bojati.

Što se tiče đavla, u crkvenoj se tradiciji poima kao duhovno biće koje se, baš kao što Knjiga postanka piše, pokušava osvetiti Božjim miljenicima – ljudima, i zavesti ih na put zla i oholosti što će im osigurati mjesto odijeljenosti od Boga. Domišljati Bog je poslao svoga Sina da njegovom smrću nadigra đavolski plan, te krvlju svoga Sina otkupi grešne ljude. Krv za krv – glava za glavu. Nakon smrti na križu Isus je sašao nad pakao i iz njega izvukao pravednike, prema predaji. Potom je uskrsnuo i dokinuo zakon smrti.

Ono što se u ovom trenutku moramo pitati je da li je Isus Krist umro za sve ljude, ili samo za one koji vjeruju u njega, ili možda za one koji vjeruju u njega i čine izvrsna djela? Spašava li se čovjek sam po svojim djelima, po vjeri ili po vjeri i djelima? Teološki koncepti prošlosti su ekskluzivistički tvrdili da izvan Crkve nema spasenja? Zar zaista? Ne jedu li i psići ispod stola mrvica dječjih (Mk 7, 28), kako je upitala Grkinja, Sirofeničanka, ortodoksna poganka Isusa?

Svaki čovjek, pa i onaj najgori, je uvjetovan sredinom u kojoj je odrastao, odgojem koji je primio, događajima koji su ga kovali; Bog reagira na uvjete koji su gradili svakog pojedinog čovjeka, može li prepustiti pojedinca vječnoj propasti ukoliko je ta propast zapravo samo evoluirano zlo koje je popio negdje u životu pritom postajući slijep za bilo kakvu analošku ili direktnu spoznaju dobrote Stvoritelja? Dopustiti čovjeku koji je slijep i ne vidi ništa ispred sebe da se sam osudi, kako tvrdi dogma, a na temelju nepoznavanja Dobrote je krajnja nepravda i kao takva, smatram, nepoveziva s dobrim Bogom.

Promotrimo ratne zločince našeg domovinskog rata – mnogi su od njih bili obični civili, brižni obiteljski ljudi, profesionalci u svojim strukama: psihijatri, učitelji… Da su kojim slučajem rođeni na drugom mjestu i u drugo vrijeme ti bi ljudi bili zapamćeni kao dobri, štoviše izvrsni ljudi, ugledni u svojoj okolini, kao što su bili i prije rata. No, dogodio se rat, došle su neke nove okolnosti. Zaslijepljeni počeše ubijati svoje donedavne susjede, okrvaviše ruke do laktova. Koliko je takvih ljudi odraslo na svijetu, ali igrom slučaja im se nije dogodilo zlo rata, pa su počinuli u pravednosti? Koliko Hitlera, Staljina ili Miloševića živi oko nas, a da nismo ni svjesni? Koliko je takvih diktatora i ubojica među prosječnim ljudima kojima je život, srećom, osigurao da ne skreću s puta dobra i koji će po svim pravilima religija biti spašeni? S kolikim je Hitlerima i Staljinima Isus blagovao za života u Palestini i ponudio im bezuvjetno spasenje? Čak štoviše, to druženje s izbljuvcima ljudskog društva ga je koštalo i glave, a to je druženje bilo, kako vrlo dobro zaključuje Hans Kung, apsolutno neoprostivo: ne to što se brinuo za bolesne, sakate, gubave, opsjednute? Ne to što je oko sebe trpio žene i djecu te se k tomu još postavio na stranu siromašnih, malih ljudi. Ne, već to što se upuštao s moralno zakazalima, s očigledno nepobožnima, nemoralnima: s moralno i politički nipošto besprijekornim ljudima, s nekim sumnjivim, mutnim, izgubljenim, beznadnim egzistencijama, koje kao neiskorjenjivo nužno zlo postoje na rubu svakoga društva, te svako toliko isplivaju u vidu tiranina, diktatora. To je bila zbiljska sablazan. Zar doista treba ići tako daleko? Zar to nije usud čovjeka: većinom je uvjetovan okolinom, na rubu slobode, koja kopne kada skrene s puta dobra? Tko određuje kome će se dogoditi taj put dobra? Tko određuje dobre roditelje jednom djetetu, a paklene onom drugom? Može li se njima suditi po istim kriterijima?

    Uzmimo djeda i unuka. Jedan je bio heroj u svome ratu, a drugi zločinac pedeset godina kasnije. Dvoje krvno povezanih i genetski sličnih ljudi odraslih u dvije različite sredine i vremenima, s tako različitim životnim ishodima. Odbijam vjerovati da Bog koji je ljubav i dobrota odbija čovjeka koji je donio puno previše krivih odluka, ali koje su bile uvjetovane životnom patnjom. Život mnogog zločinca je bio paklen i on je djelovao iz svoga pakla čineći pakao sebi i drugima. U starozavjetno vrijeme takav bi čovjek bio proklet, no Bog koji je ljubav na domišljat je način doskočio i smrću Isusa Krista otkupio upravo ovakve jadnike, bijednike, lupeži, probisvijete, silovatelje i ubojice. Neki je drugi čovjek, nasuprot nesretniku, živio sretnim životom, širio je oko sebe ljubav i dobrotu i na kraju odvojevao dobar boj. Treba li tom čovjeku spasenje? Treba, ali on je pravednik. I sam Isus govori da nije došao radi pravednika već radi grešnika, no ako grešnik nema prilike uvidjeti, a najveća većina ih nema prilike uvidjeti kakvo zlo rade, kako će odbaciti zlo? Ta tko uopće čini zlo znajući da čini zlo?

Isus i na križu prihvaća lopova, grešnika dok drugog ignorira poštujući njegovo sljepilo, no ignorira li ga nakon smrti? Tvrdimo li da Bog traži priznavanje grijeha i njega kao Boga da bi se čovjek spasio onda vrlo lako možemo dovesti u pitanje spasenje mnogih nekršćana, ali i kršćana. Ipak, spoznaja Boga kontingentnih bića je izrazito ograničena i tražiti vrhunske životne plodove i savršeni kraj od čovjeka kojemu je spoznaja bila na razini malo višoj od animalne nije pravedno, štoviše to nije ljubav. To kao da bi od djeteta zahtijevali da prije nego završi osnovnu školu završi fakultet. I sam Isus govori o radnicima posljednjeg sata (Mt 20,1). Ta genijalna prispodoba možda ponajbolje govori o logici spasenja. Prispodoba zapravo pršti od nelogičnosti, ali milost spasenja je upravo takva – nelogična, po ljudski i nepravedna.

Drugi izvrstan primjer je svevremenska prispodoba o razmetnom sinu (Lk 15,11). Hans Küng za tu prispodobu govori da je moralno subverzivna i destruktivna, uvreda svakom poštenom Izraelcu onog doba, ali i kršćanima današnjice koji očito ne shvaćaju ovu prispodobu, ali s obzirom da ju je izrekao Isus, podrazumijevaju, zacijelo mora biti dobra. Netko će reći da je otac sina u prispodobi prihvatio tek kada se vratio. Da, tada ga je zagrlio, ali prihvaćen je bio oduvijek. Vjerujem da Bog tu osobnu odluku povratka prihvaća kada čovjeku omogući da ga spozna točno u tolikoj mjeri da mu postaje nemoguće odbaciti ga, otići od njega, uputiti se u pakao i ništavilo. Dovodim li u pitanje čovjekovu slobodu? Nipošto. Čovjek je pozvan u slobodu samim rođenjem i ostvaruje ju odlukama koje ga vode do spasenja koje mu je pripravio Bog otac po žrtvi svoga Sina. Koliko će svojom slobodom ostvariti Kraljevstvo nebesko na zemlji ili pakao odluka je uvjetovana životnim okolnostima na koje često nemamo puno utjecaja. Slobodni smo isto onoliko koliko nismo uvjetovani. Sloboda je u čovjekovom životu relativna, pa je prema tome relativna i odgovornost, odnosno vječna propast. Spasenje ostvareno po žrtvi Isusa Krista, s druge strane, nije relativno, već sveopće, apsolutno. U trenutku smrti čovjek biva doveden do apsolutne slobode – spasenja i života vječnoga, jer bi odabiranje pakla i ništavila na temelju loših odluka uzrokovanim nikakvom ili slabom spoznajom Dobra, odnosno uvjetovani odabir bi bila odluka u neslobodi  i kao takva čin nespojiv s logikom Božjeg spasenja. Jedina sloboda koja je čovjeku pripravljena i koja je sigurna je život vječni i spasenje. I kao što su mnoge odluke u našem životu neslobodne tako je odluka koja nas čeka s one strane odluka slobode koju nećemo moći niti željeti promijeniti. To je esencija poruke Evanđelja – svi ljudi su spašeni nesebičnom žrtvom Isusa Krista – bez iznimke, bez posrednika, bez kalkulacija. Kao što Izaija u 55. poglavlju piše: “O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako novaca i nemate, dođite. Bez novaca i bez naplate kupite vina i mlijeka!“ Nađite mi čovjeka koji kada se sve zbroji nije žedan ljubavi!

Sukladno napisanome, svaki čovjek snagom milosti, koju je Bog ostvario po Isusu Kristu i nesebično darovao svim ljudima, ali tek po savršenoj spoznaji Njega samoga koju na meni skriven način Bog očituje umirućem čovjeku, biva spašen žrtvom Isusa Krista i svojom slobodnom odlukom koju nije sposoban promijeniti zbog te iste slobode koja mu je rođenjem dana i koja ne može prigrliti neslobodu zvanu pakao nakon što spozna Ljubav koju u vremenitom životu nije ni približno spoznao, te prema tome tvrdim da je izvjesno da u onostranom paklu nema ljudskih duša. Čovjek je stvoren sa svim predispozicijama da bi bio spašen, a Božja domišljata ljubav je prevelika i prečista da se ne bi dosjetila kako spasiti svakog čovjeka, te mu istodobno ne ukinuti od najvrednijeg dara – slobode.

U ovom opasnom trenutku možemo postaviti i pitanje čemu sav trud, nastojanja, patnja i bol oko življenja Evanđelja ako je spasenje zagarantirano i ovako i onako? Odgovoriti ću protupitanjem: ta tko vjeruje u ovako dobre vijesti? Ipak, jednom kada spozna da je spašen milošću Božjom čovjek se iz stuboka mijenja i u njemu počinje živjeti Krist u kojem više nema mjesta za staro, čak i ako posrne: “Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče: „Evo, sve činim novo!“ (Otk 21,5). Da li je ovakav nauk opasan za institualiziranu Crkvu u kojoj vlada masovnost i mediokriteti? Do kostiju, do smrti!

Unatoč ovako dobrim vijestima, u kršćanstvu prevladava jedna drugačija slika Boga. Poznati katolički psiholog i svećenik Mihaly Szentmartoni je jednom zgodom rekao da u svijetu prevladava slika predobroga Boga. Šokantna izjava koja želi vratiti ljude u pakao neslobode. Slično je tome studentski kapelan zagrebačke nadbiskupije don Damir Stojić izjavio da mnogi misle da je Isus bio samo ljubav i dobrota,  a onda uz otrovni smiješak rastočio: „Ne, ne, prijatelju!“. Takva retorika Boga i Božju ljubav prikazuje u previše antropomorfiziranom obliku u kojem je on pravedni sudac koji sudi prema ljudskim mjerilima. Već je Konfucije u jednom obliku poznavao zlatno pravilo: ne čini drugima ono što ne želiš da drugi čine tebi, međutim ljubav prema neprijateljima izrijekom odbija kao nepravednu: dobrotu treba uzvratiti dobrotom, ali nepravdu ne dobrotom, već pravednošću. I zaista, to je ljudska logika koju potom duhovnici pokušavaju preslikati na Boga ne bi li vjernike zadržali u svojim rukama. Isus Krist nasuprot ovoj ljudskoj logici kao svoj temeljni program uzima onu: „…ljubite neprijatelje….“ (Mt 5, 44). Ta ako je Isus na Zemlji, ograničene spoznaje i svijesti, zastupao ovako sablažnjive, ali spasonosne tvrdnje, koliko je tek čišće njegovo prihvaćanje vlastitih neprijatelja u njegovom Kraljevstvu?

Legalistička duhovnost koja nudi drugačijeg Boga od dobroga Oca Isusa Krista zahtjeva prizemnu, ljudsku logiku koja olako šikanira ljude i poigrava se spasenjem, sudom, paklom i rajem. Bog Isusa Krista nije legalistički, hladni i indiferentni sudac – zlopamtilo koji slonovskim pamćenjem, blokom i olovkom dočekuje bijedne ljude. Božja je logika spasenja oprečna ljudskom smislu pravednosti. Biblija ponajbolje tome svjedoči i to još od Starog zavjeta: „Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.“ (Iz 55,9). Ipak, Isusove prispodobe su najbolji dokaz u prilog Božje lude logike: „Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar? Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.“ (Mt 20, 13-16).

U posljednje vrijeme ljudi često sami traže Boga i u toj potrazi nailaze na šokantno dobre vijesti. Svećenstvo u tome vidi veliku opasnost za institualiziranu Crkvu i otuda ovakve izjave klera kakve sam vam podastro. Ipak, većina vjernika poslušno sluša i trpi neugodne vijesti – žalosno evanđelje kada je u pitanju spasenje, pa prema tim neugodnim vijestima kreiraju sliku boga. Taj bog je okrutan, stran, često hirovit i ima neutažnu glad za ljudskom patnjom. Takav kršćanin ne može svjedočiti Isusovo Evanđelje, a to se uvelike osijeti u našem društvu. Zapravo, toliko se smeća nagomilalo u crkvenom i kleričkom govoru o Bogu da ovako dobra vijest Isusa Krista, koju sam maločas iznio, ispada kao statistička pogreška. Nasuprot tim ispervertiranim slikama Boga, on je nešto posve drugačije.

Ponovno ću parafrazirati Hansa Künga gdje govori da taj Bog otac ne želi biti Bog od kakvog su strahovali Marx, Nietzsche i Freud, koji čovjeku odmalena utjeruje strahove i osjećaje krivice, stalno ga moralizatorski progoni i koji je tako odista tek projekcija odgojem stečenih strahova, ljudske vladavine, pohlepe za vlasti, pravdašenja i osvetoljubivosti. Taj Bog otac ne želi biti teokratski Bog, koji bi makar samo i neizravno mogao poslužiti kao opravdanje onim reprezentantima totalitarnih sustava koji, bilo pobožno-crkveno ili nepobožno-ateistički, pokušavaju zauzeti njegovo mjesto i vršiti njegovu suverenu vlast: kao pobožni ili nepobožni bogovi pravovjernog učenja i bezuvjetne discipline, zakona i reda, diktature i planiranja što preziru čovjeka. Ne, taj Bog otac želi biti Bog koji čovjeka susreće kao Bog spasonosne ljubavi. Ne odviše muževni Bog samovolje ili zakona.

Oglasi

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Information

This entry was posted on 02/10/2014 by in Inflacija duhovnosti and tagged , , , , .

Upiši Email kako bi primao notifikacije o novim postovima

Pridruži se 40 drugih sljedbenika

Prati blog na Twitteru

Kliknuli ste

  • 47,848 puta
Follow VJETAR on WordPress.com
%d bloggers like this: