VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

Spasenje, IV. dio: zaključna misao

fish

Preispituj autoritete, grebi po okamenjenim formulama jer samo svojim osobnim nastojanjima možeš uspostaviti odnos prema odgovorima koji ti stoje ispred nosa, ali su skriveni nalijepljenim katekizmom na tvoje oči

Piše: Nikola Horvat


 

Mislim da je vrlo lako uočljivo da je prosječni vjernik u potpunosti preopterećen svojim, a svećenstvo tuđim grijehom. Katoličko je tradicionalno ponašanje sramiti se samoga sebe i Boga zbog grijeha, a zaštitni znak katoličanstva je “nisam dostojan” modus operiranja, s čime se uvelike zbijaju šale na globalnoj razini. Ta kolektivna grižnja savjesti kao da rastače duhovno samopouzdanje. Takvo življenje rastače istinsku duhovnost, unatoč uvriježenom mišljenju katoličkih duhovnika. Ali, nije li rečeno da Bog sve okreće na dobro, pa i grijeh? U toj poplavi straha od grijeha spasenje se toliko dovodi u pitanje da se s oltara često može čuti pitanje: tko će od nas u raj? A zatim kreće navala djela zadovoljštine: ispovjedi se, moli se, kleči, klanjaj se, pričesti se, ponizi se, pokloni, odreci se, pokaj se….. Tisuće imperativa koji opet ne donose sigurno spasenje. I što na kraju ostane od toliko djela kojima se kupuje pravednost? Paranoična duhovnost lovljenja spasenja koje nikada ne dolazi; vječito udaranje glavom o zid nedostojnosti, kajanja i obezvređivanja samoga sebe uz poznate mantre: nisam dostojan, nisam dobar, sagriješio sam. To rezultira duhovnom anemijom i svojevrsnom vrtnjom u krug preokupacije samim sobom i svojim grijesima. Mogli bi to nazvati i egocentričnom duhovnošću. To je istinski paklena duhovnost koja ne dopušta duhovno sazrijevanje, a Rimokatolička Crkva u potpunosti inzistira na njoj. Vrhunske li prevare; ta kome još trebaju zreli, samosvjesni vjernici koji su svjesni vlastite vrijednosti i spasenja koje im je besplatno darovao Bog? Nema kompletnijeg čovjeka od onoga koji je uvjeren u svoje spasenje i sukladno toj simbiozi Bog – čovjek živi odgovnornost, slobodu i radosnu vijest, ali kompletan čovjek najčešće nije slijepi poslušnik, kod njega najčešće ne prolaze jeftini govori, ne boji se autoriteta i samozvanih autoriteta. Splet je to vrlo nezgodnih karakteristika.

    No, vratimo se na grijeh; gdje je krenulo krivim smjerom? To je vrlo sofisticirano pitanje. Problem bi mogao biti u dogmi o Istočnom grijehu. Prema interpretaciji te teološke crtice grijeh je naslijeđen od Adama i Eve i praktički se spolnim putem ili palom naravi, ovisi o interpretaciji, prenosi s generacije na generaciju. Taj nauk je izveden na svjetlo dana u vremenima kada je doslovno shvaćanje bio jedini legitimni način shvaćanja Biblije, što ga opravdava, ali ne opravdava mnogom spoznajom bogatiju Crkvu dvadesetog i dvadesetprvog stoljeća da i dalje grize hrđavo željezo kuneći se da joj ne lomi zube i ne truje krv. Ta dogma se uhvatila toliko duboko u katoličkom nauku da je čak kompromitirala Vatikan u pitanjima evolucije pa je poligenizam olako odbačen kao nemoguć, te se vjernicima ne preporuča da zastupaju takav vid evolucijske teorije, jer se ne poklapa s biblijskim Adamom i Evom (a istraživanje evolucije bez poligenističkog poimanja je krnje, što ponovno baca katolike laike u nezavidan položaj).

Prema toj dogmi grijeh je nastao u određenom povijesnom trenutku, te zarazio čovječanstvo. Problem je taj što se ovim naukom grijeh ne shvaća kao temeljno ljudsko stanje uzrokovano nesavršenošću – osnovnim plodom evolucije, već se, naprotiv, grijeh kao najgnjusnija moguća pojava transcendentalnog podrijetla, što je naslijeđeno od isto tako grijehom preopterećenih Židova, smješta izvan čovjeka, a time se otklanja sablazan mogućnosti da je savršeni Bog stvorio moralno nesavršenog čovjeka, što je činjenica. Ja ću drugačije zaključiti: čovjek nikada nije ni bio zamišljen kao moralno savršeno biće. Krist je došao, držim, završiti stvaranje otkupljenjem nesavršenog čovjeka. Otkupljenjem čovjeka grijeh je postao spona, papir na kojem je potpisan sporazum otkupljenja. Pobožanstvenjeni smo grešni i preko grijeha uvijek iznova spoznajemo Božju bezgraničnu milost i potpuno je krivo sramiti ga se pred Bogom, već naprotiv, ponosno možemo ustvrditi da smo grešnici – robovi istog onog grijeha koji je u svom činu stvaranja/otkupljenja Bog posvetio i učinio razlogom otkupljenja – svih i zauvijek. Zajedno s mističarkom Julian od Norwicha klikćem: „Grijeh nas neće posramiti, njime ćemo se ponositi!“ I isto tako, zajedno s tom mističarkom, nasuprot Katoličkom pesimizmu spasenja, optimistično tvrdim: „Sve će biti dobro, i sve će biti dobro, i svakojake stvari će biti dobro!“, a sa Johnom Bennetom konstatiram: „Potpuna odsutnost zla bila bi pogubna za nas ljude. Počeli bismo vjerovati da, i bez Boga, možemo živjeti.“ Možda i možemo bez spoznaje Boga, ali pitanje je, ukoliko On postoji, bi li se čovjek zadovoljio nepotpunom spoznajom stvarnosti i uopće pristao na to?

Crkva je doslovnim tumačenjem Knjige postanka na vrlo bezbolan način protumačila grijeh. Ipak, čini se da je to lakonsko rješenje uzrokovalo degenerički fazni pomak kompletne Crkve kada je u pitanju grijeh i otkupljenje. Dogma o istočnom grijehu, odnosno nauk koji joj je prethodio, je udario temelje crkvenoj opsesivnoj opterećenosti grijesima i konceptu u kojem grešnost biva proglašena kategorijom vanzemaljskog podrijetla, što sam ranio spomenuo. Takvim poimanjem grijeha on se krivo shvaća i na krive se načine pokušava ispraviti, a breme koje uzrokuje vanzemaljski, nepredvidivi, bogoudaljivački faktor neprestance baca klipove u noge ispravne duhovnosti i zdravog suživota s Bogom.

U tu priču ubacite još splet priča o obiteljskom prokletstvu, đavlu koji kumuje pri griješenju i svećenicima kao jedinim posrednicima u čišćenju od svega toga i eto nam bajkovitog pazara punog magije i straha. Takva duhovnost zakapa čovjeka u grob teške askeze napose straha, nastojanja bježanja od samoga sebe, neprihvaćanja svojih ograničenja, osuđivanja drugih. Kulminacija takve duhovnosti se dogodila u farizejsko – kazuističkoj perverziji katalogiziranja grijeha koja na ovaj ili onaj način i danas veže noge vjernicima, a svoj vrhunac ima u sakramentu ispovijedi, a o čemu sam već pisao u drugom nastavku serijala o spasenju. Takvo poimanje stvarnosti je u potpunoj suprotnosti sa svime onime što je bio i predstavljao Isus Krist.

Hans Küng ovako zaključuje: Zasluge kojima se pokušavaju dokinuti kazne za grijehe i učiniti zadovoljština Isus Krist nije spominjao niti tražio. Kada Isus govori o „nagradi“ pod tim ne podrazumijeva „zaslugu“: ne nagradu za učinjeno na koju čovjek pretendira i na koju se pretplatio svojom zaslugom, već nagradu milosti darovanu od Boga na temelju Božje vlastite volje bez ikakvih pretenzija. Prema tome, čovjek neka mirna srca zaboravi što je dobra učinio: Kad ti daješ milostinju, neka ti ne zna ljevica što ti čini desnica, kako bi tvoja milostinja bila tajna (Mt 6, 3).

Nasuprot izrečenome, Rimokatolička crkva predragocjeno i slobodarsko spasenje dozira na kapaljku, po strogo prepisanoj preskripturi, i onda, kao iz vedra neba proglasi 2013. godinom vjere otvarajući šmrkove milosti u preobilju. Naime, uz određena djela pobožnosti u toj se godini moglo postići sveopće oproštenje, pa čak i za vremenite kazne. U svojoj su „milosrdnoj dobroti“ odlučili odlomiti komadić od one istinske Radosne vijesti i dati malo sirotom narodu, ali ne da im se sviđa da ih oslobodi, nego da se gizdavo nametne kao velikodušna i pažljiva i tako još čvršće stisne taj isti narod uz svoje jalove grudi. Pa pobogu, ako ima moć i vlast učiniti takvo izlijevanje Božje milosti zašto ne prospe beskonačnu milost jednom za sva vremena, baš kao što je učinio Isus Krist, i oslobodi svoj narod dajući mu čistu, nepatvorenu jezgru nauka i djela Isusa Krista? Ovako, škrtareći poput kakvog strica tvrdice, unatoč činjenici što su Isusova milost i spasenje odavno proliveni u svijet i što odavno izvlače ljude iz vlastite propasti i grijeha, Crkva svojim vjernicima – koji su itekako spašeni – svjesno oduzima spoznaju koja bi ih učinila istinski slobodnima – prvenstveno od nje same, ali i od samih sebe, svijeta, đavla, i nameće im legalističke torture, kao nauk Isusa Krista, kojim će zavrijediti spasenje. Takav nauk je obmanjujuć.

I što na kraju ovog serijala članaka zaključiti? Čovjek nikada ne smije zdravo za gotovo prihvatiti ono što mu se nudi, pa taman i taj netko bio autoritet poput nekog svetog Pape, smirenog duhovnika ili skupa regula i pravila neke Crkve. Institucije te ne trebaju spašenog nego podložnog i poniznog pa će sukladno tome skrivati to spasenje što više mogu. Spasenje je tvoja osobna stvar koju moraš razriješiti sa svojim Bogom i svaki savjet uzimaj sa zrnom soli. Nikoga se ne tiče više tvoj duhovni mir i pouzdanje od tebe samoga. Preispituj autoritete, grebi po okamenjenim formulama jer samo svojim osobnim nastojanjima možeš uspostaviti odnos prema odgovorima koji ti stoje ispred nosa, ali su skriveni nalijepljenim katekizmom na tvoje oči. U kolikoj ćeš mjeri očvrsnuti taj odnos u toj ćeš mjeri i duhovno rasti. Tek kada oboružan znanjem, godinama traženja i neprekidnim preispitivanjem gotovih rješenja shvatiš da je sve što si pročitao, vidio naučio i osjetio samo kap u moru i da tek sada ništa ne znaš – tek tada, dakle kada se razvlastiš mitova i legendi, počinje tvoje upoznavanje s vlastitim spasenjem koje ti je besplatno i ničim potaknuta dala tanscendentna, bezgranična i mudra Egzistencija koju mi zgodno nazivamo Bog…i tek tada postaje zanimljivo i produktivno. Sretno.

Oglasi

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Information

This entry was posted on 05/10/2014 by in Inflacija duhovnosti and tagged , , .
%d bloggers like this: