VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

Svećenik – alter Christus? 1. dio

collar111

“Svećenik, kako ga shvaća Rimo-katolička crkva (u svojem pojavnom, institucionalnom obliku), uvevši ga u funkciji posrednika, opet podiže zid između Božjeg i ljudskog svijeta. On je zapravo odveć često samo jaram koji u duhovni svijet, po Isusu oslobođen, ponovno uvodi osjećaj krivnje i razdor, sputanost i skrupule.” J. Brnčić

Piše: Nikola Horvat


 

Kada danas spomenemo pojam Katolička Crkva prvo što nam padne na pamet je papa, župnik, biskup ili općenito svećenik. Svećenik je postao istoznačnica s pojmom Crkva. U Hrvatskoj se osobito jako osjeti klerička moć na formiranje javnog mnijenja, a prosječni je vjernik moralno i savješću gotovo potpuno ovisan o “uslugama” svećenstva. Vjernici svećeništvo uzimaju zdravo za gotovo i bilo kakvo propitivanje autoriteta klera ili same uloge svećenika unutar Crkve je gotovo pa zabranjena tema – tabu. Kada je nešto tabu onda je to dodatni poziv da o tome raspravljamo, pogotovo ljudi struke. Ovo će biti samo mali doprinos toj ideji i poticaj na promišljanje i nove članke kolega teologa.

U svojemu Evanđelju Isus riječ „svećenik“ ne spominje često, a jedan od najzornijih prikaza Isusovog poimanja te riječi je iz sljedećeg retka: „Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe.“ Riječ je o prispodobi o dobrom Samarijancu u kojem se svećenik upotrebljava u krajnje nezavidnoj ulozi nemilosrdnog samodostatnika. Od te je prispodobe prošlo cca. 2000 godina, i pitam se da li se je i koliko situacija promjenila? Čini se da spoznaja pripadnosti kasti „Božjih“ miljenika od pamtivijeka čini istu stvar.

Hans Küng u svojoj knjizi Biti kršćanin piše da sukladno njegovome životu, moramo znati, Isus povijesti nije bio svećenik. Ne zavaravajmo se naknadnim, poslije uskrsnim tumačenjem poslanice Hebrejima o Isusu kao „vječnom velikom svećeniku“. Isus je bio laik i to svećenstvu izuzetno sumnjiv laik – vođa pokreta od kojeg su se svećenici držali podalje. Razmatrajući Isusove govore, isto je tako vrlo uočljivo da je građu za njih uzimao iz svakodnevnog, a ne sakralnog područja, što je vrlo indikativno i ukazuje na posvemašnju laičnost Isusa Krista, piše Küng.

O ovoj temi i Adolf Holl slično govori. Riječ svećenik (hiereus = službenik kulta) nalazi se jedanaest puta u evanđeljima, to je sve. Ovu je vrst svećenika Isus u najboljem slučaju tolerirao, nikad pak pozitivno vrednovao, a kamoli preuzeo u svoje vlastite predodžbe; Isusovi učenici nikad se nisu nazivali svećenicima u opisanom smislu, oni nisu imali ikakve veze s kultom i hramom, piše Holl.

Kako bilo, slatki plodovi kaste odijeljenih, svetih i bližih Bogu oduvijek su golicali prosječne ljude da se samopobožanstvene, ali na onaj oholi način. Tome nije odoljelo ni mlado kršćanstvo. Poput svojih povijesnih kolega iz pretkršćanskih društava, katolički svećenici i biskupi su obavijeni aurom misterija i moći. Već tradicionalno žive odvojeno od laika. Oni su obučeni drugačije i dobivaju, u jedinstvenom obliku, poštovanje vjerskog i svjetovnog društva, piše Richard Sipe i nastavlja: Nema sumnje da je institucionalna crkva stvorila i zadržala ovu svećeničku mističnost svojim službenim naukom, u okviru svog zakonskog ili pravnog sustava, kao i pomoću zamršene zbirke mitskih priča, legendi i tradicija o biskupima i svećenicima. Obvezni celibat je služio za jačanje mističnosti koja katoličke svećenike nekako izdiže iznad laika. Kad čovjeka zaređuje za svećenika, Crkva uči da se on pridružio Kristu na takav način da se bitno razlikuje od drugih muškaraca:
„Sakrament reda posebnom milošću Duha Svetoga suobličuje ređenika s Kristom i čini ga Kristovim sredstvom u cilju služenja njegovoj Crkvi. Ređenje ga osposobljava da djeluje kao predstavnik Krista, Glave Crkve, u njegovoj trostrukoj službi svećenika, proroka, kralja.“ (KKC 1581)

Zapravo, problemi nastaju već u sjemeništima. Naime, tamo se primaju neodrasle osobe, djeca koja ulaze u taj, recimo, vojnički sustav i na čijim se psihama uvelike prakticira tortura, ideološko lomljenje jedinstvenosti stvarajući od njih mini kastu koja žustro i nestrpljivo čeka da postanu dio odijeljenih, koja želi biti „elitom“ i kojoj je ideološko ratovanje osnovni modus rada. Stoga u crkvenoj hijerarhiji, piše Jadranka Brnčić u intervjuu koji dala za ovaj blog, teško opstaju ne samo ljudi koji misle svojom glavom, nego i zreli ljudi koji svoju vjeru žive u poniznosti traganja.

No, vratimo se u povijest. Naime, Crkva tvrdi da su svi sakramenti ustanovljeni od Isusa Krista. Tridentski sabor je to jasno izrekao, a katekizam potvrdio: „Držeći se učenja Svetoga pisma, apostolskih predaja (…) i jednodušnog mišljenja Otaca, ispovijedamo da su sakramenti Novoga zakona svi ustanovljeni od Gospodina našega Isusa Krista“ (KKC 1114). U ovom opasnom trenutku moramo konstatirati da to jednostavno nije istina. Čak se i osnovna tri sakramenta jednostavno dovedu u pitanje kada govorimo o Isusovoj ustanovi sakramenata. Krštenje se, primjerice, temelji na Isusovu nalogu iz Mt, 28, 19 – 20, no ne smijemo ispustiti iz vida da su crkvene vlasti sakramente povezivale s Evanđeljem na temelju doslovne vjere. Naime, Isusov nalog iz spomenutog retka Evanđelja je po uskrsna tvorenica. Povijesni Isus nikada nije poticao na širenje Radosne vijesti izvan Židovstva, a ponajmanje na cijeli svijet. Štoviše, Isus je propovijedao skori dolazak Kraljevstva nebeskog, što je po njegovoj smrti i uzrokovalo potpunu pomutnju prvih judeokršćana. Tek kada su shvatili da su Isusov život i riječi krivo shvaćeni, Evanđelisti, s vremenskim odmakom od četrdesetak i više godina, stavljaju Isusu u usta riječi koje su objašnjavale paraliziranoj zajednici da im valja nastaviti sa životom. Isto tako, krštenje nije Isusov „izum“. I sam je bio kršten, a povijest krštavanja seže duboko u Stari Zavjet.

S ispovijedi je slična situacija, a temelji se na Iv 20, 23. To je također po uskrsna tvorenica, a tome ponajbolje ide u prilog činjenica da je ispovijed kao sakrament u Crkvi počeo funkcionirati tek sporadično od 8. stoljeća, a o tome sam već pisao ovdje. Sakrament Euharistije se pak bazire na izvješću s posljednje večere. Indikativno je što ivanovska tradicija uopće ne govori o kruhu i vinu niti spominje bilo kakve riječi ustanove sakramenta kakvog mi poznajemo. Čini se da zajednica koju je vodio Ivan, a koja je odgovorna za Ivanovo Evanđelje nije poznavala sakrament Euharistije. Jedan dio teologa tvrde da je posljednja večera bila samo jedan u nizu objeda koje je Isus jako volio i koristio za direktan kontakt sa ljudima. Otuda mu i nadimak pijanice i izjelice. Štoviše, ništa o osnivanju Crkve, zapovijedi krštenja, svjetskoj misiji i službenoj hijerarhiji i jednoj velikoj religijskoj tvorevini koju treba stvoriti – u Ivanovom se evanđelju uzalud traga za svakim od ovih sadržaja, piše Adolf Holl, a Hans Küng tvrdi da prema tome bez grižnje savjesti možemo konstatirati: Isus za svoga života nije osnovao čak ni Crkvu.

Pa kada se osnovna tri sakramenta i osnivanje Crkve od Isusa mogu dovesti u pitanje što je tek sa ostalima, poput Svetog reda koji nema apsolutno nikakvo utemeljenje u Evanđelju? Čitajući retke Novoga Zavjeta, osobito ako ga se pročešlja povijesno – kritičkom metodom, piše Adolf Holl, Isus se ne doima kao neki crkveni tip. Naprotiv, on je bio kriminalac: „Isusovo ponašanje je bilo kriminalno i za to ga se kaznilo.“
Nasuprot tome, Isus je u današnjoj Crkvi postao ideološko oružje i što god se želi postići postiže se Isusovim imenom. Ne suspreže se niti posegnuti za doslovnim tumačenjem Biblije, zatvaranjem očiju pred egzegetskim otkrićima, a ako treba postaju relevantne i riječi crkvenih otaca koji su živjeli i 800 godina nakon Krista. Adolf Holl nadalje govori da se o današnjem crkvenom Isusu mora steći dojam da je on imao neki svjetonazor – takav da je na svako pitanje već imao spreman ispravan odgovor; da su njegova učenja predstavljala uređeni sustav tumačenja svijeta. To što je takva slika o Isusu mogla nastati ne ide samo na račun svećeničke službene interpretacije Isusa; pritom se probija upravo jedan smisao za poredak, smisao za mjesto, Isus se topološki prerađuje, dobiva svoje mjesto, zove se Sin Božji, utemeljitelj religije, sjedi s desna Bogu Ocu. Postiglo se to da se svi razumiju u Isusa: on je postao pouzdan, postigao karijeru, dogurao do nečega. Nasuprot tome, realni je Isus bio vrlo nepouzdan, poticatelj nezadovoljstva i provokator, kamen spoticanja i majstor skandala. On izmiče svakom pokušaju određenja pozicije, ne da se lokalizirati.
Unatoč tome, netko se dosjetio da je Isus došao na zamisao da organizira istu onakvu nakaradu od sustava koji je dnevno provocirao i koji ga je na kraju i ubio. Prema nekim su pretpostavkama, naprotiv, Isus i neki učenici htjeli ukinuti ne samo specifično židovsku, već svaku hramsku službu, onda iz toga proizlaze iznenađujuće konzekvencije. Jer tada se pokazuje da je židovski razvoj nakon 70. godine doista realizirao ono što je Isusu možda lebdjelo pred očima: religija bez svećenika, zaključuje Holl.

Jadranka Brnčić u svojoj knjizi „Biti katolik, još“ izvrsno poentira: „Crkva svoju građevinu temelji na ulozi koju svećenik ima u vjeri kršćana. Smatra je neupitnom, neophodnom i svetom. I na tome gradi svoj autoritet. No, građevina je upravo tu najslabija. Isus je htio ponovno pomiriti Božji i ljudski svijet. Svećenik, kako ga shvaća Rimo-katolička crkva (u svojem pojavnom, institucionalnom obliku), uvevši ga u funkciji posrednika, opet podiže zid između ta dva svijeta. On je zapravo odveć često samo jaram koji u duhovni svijet, po Isusu oslobođen, ponovno uvodi osjećaj krivnje i razdor, sputanost i skrupule. Kao u vrijeme starozavjetnih proroka: ponovno se uspostavlja proturječnost između onoga što se govori i onoga što se čini i živi u ime Svetog Pisma. Samo: odsad više nitko neće biti prorokom jer tu ulogu uzima crkvena hijerarhija kao predstavnica Crkve, prisvojivši pravo na tumačenje istine. Da njezin autoritet ne bi bio doveden u pitanje, svoju slabost skriva iza zahtjeva za disciplinom koju proglašava poslušnošću Duhu Svetom. Svećenicima se i redovnicima, da se ne bi slučajno prepustili vlastitoj savjesti, „umiranje sebi“ stoga vrlo često ne tumači kao mrtvljenje ega nego kao nužno žrtvovanje individualnosti i osobnosti. Živjeti u nekoj vrsti straha od istine jamačno nije dobar put da se protumači Istina koja će nas osloboditi. Crkveni autoritet kao da je postao nova forma idolatrije, gotovo supstitut za Duha Svetog.“

Oglasi

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Information

This entry was posted on 19/10/2014 by in Crkvena politika and tagged , , .

Upiši Email kako bi primao notifikacije o novim postovima

Pridruži se 40 drugih sljedbenika

Prati blog na Twitteru

Kliknuli ste

  • 47,848 puta
Follow VJETAR on WordPress.com
%d bloggers like this: