VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

Svećenik – alter Christus? 2. dio

collar222

Svećenik bi trebao biti onaj koji moli za zajednicu i koji im daje kruh nebeski. Točka. Svećenik ne smije biti vladalački kadar, uhljeb. Tek kao takav bi svoja stremljenja usmjeravao prema sebi sličnima – najmanjima, nevladajućima i kao takav bi mogao biti za čovjeka, a ne za sustav

Piše: Nikola Horvat


 

Crkva je dugo tvrdila da je podjela između klerika i laika samog božanskog podrijetla. Crkva kao slojevito i nejednako društvo je služilo za zaštitu uvjerenja da su svećenici posebni, uklonjeni, te izuzeti od većine socijalnih i pravnih odgovornosti koje se očekuju od laika. Slojevitost crkvenog društva je sastavni dio katoličkog učenja već stoljećima, što se dobro vidi u izvatku iz enciklike iz 1906. koju je izdao papa Pio X., fanatični anti modernist (kasnije proglašen svecem):

„…Crkva je u suštini neravnopravno društvo, tj. društvo koje obuhvaća dvije kategorije osoba: pastire i stado, one koji zauzimaju rangove u različitim stupnjevima hijerarhije i mnoštvo vjernika. Tako su različite ove kategorije da pastoralno tijelo posjeduje potrebno pravo i autoritet za promicanje kraja društva i usmjeruje sve svoje članove prema tom cilju; a jedna je dužnost vjernika – omogućiti da se vodi i, kao poslušno stado, da slijede pastira.“

Thomas P. Doyle piše da je prihvaćeno razumijevanje hijerarhije, kao što je vidljivo iz teoloških i katehetskih spisa, crkvenog prava, i liturgijske prakse, da su biskupi izravni potomci apostola, te da se biskupi i svećenici ontološki razlikuju od laika, jer oni su odabrani od Boga preuzeti mjesto Isusa Krista na Zemlji. I unatoč nedostatku konkretnih povijesnih dokaza koji podupiru tu tvrdnju, ova se teologija razvila u Crkvi kako bi popunila praznine u spisima i to tvrdnjama kao što je „stalna je tradicija koja …“. Ova preobrazba klerika u posebnu kastu unutar crkve izgradila je temelj za klerikalizam – uvjerenje da klerici formiraju posebnu elitnu jedinicu, a zbog svoje ovlasti kao sakramentalnih poslužitelj/posvetitelja, te da su stoga superiorniji u odnosu na laike i da ih treba tako tretirati. Svećenici su oduvijek imali posebne privilegije u društvu, a to je neminovno dovelo do korupcije i zloporaba. Iskrivljeni pojam moći i ugleda klerika nije nov. Poznati katolički pisac Russell Shaw kaže:

„Ipak klerikalno poimanje stvarnosti iz temelja narušava, ometa i truje živote članova crkve, klerika i laika podjednako, te slabi Crkvu u svojoj misiji prema svijetu. Klerikalizam nije uzrok svih problema u Crkvi, ali uzrokuje mnoge, te je čimbenik u mnogo toga. Uvijek iznova… klerikalizam igra ulogu u zamagljivanju kontroverzi koje i danas pogađaju katoličke zajednice u Sjedinjenim Državama i drugim zemljama.“

Nakon Drugog vatikanskog koncila, mnogi su se svećenici i laici Katoličke Crkve nadali da će čvrstina klerikalizma oslabjeti, pogotovo u svjetlu govora o ulozi laika u crkvenom životu. Ipak, nedavna istraživanja, a koja je podastrao svećenik Thomas P. Doyle u knjizi Sex, priests and secret codes, pokazuju da sadašnja generacija mladih svećenika sebe vide kao bitno različite od laika. Čini se iz ovih i drugih pokazatelja da je katolički klerikalizam ne samo živ, nego s vremena na vrijeme čak i maligan. Klerikalizam prošlosti i njegovi današnji izrazi imaju zajednički cilj – zadržavanje vlasti, prestiža i slike članova elitnih, osobito biskupa. Trenutno se manifestira u ne priznavanju nikakve slabosti klera, potiskujući skandale i ušutkujući žrtve zlostavljanja svećenstva, što je još jedan vrišteći problem kada govorimo o svećenstvu, a koji je u vjerničkim krugovima tabu.

Ipak, unatoč potpuno neravnopravnom ustroju, klerikalizam podržava značajan broj laika. Takvo crkveno ustrojstvo koje moćno projicira svoj autoritet, snagu i moć klera vrlo lako može onemogućiti vjernicima da ikada ostvare zrelo sudioništvo u životu Crkve. Ukratko, nastavlja Doyle, od katoličkih se vjernika očekuje da budu pokorni i poslušni i da prihvate kao apsolutnu istinu sve stavove svećenika, biskupa i papa. Iako je sveti Pavao molio kršćane u Korintu da ne budu djeca pameću, nego nejačad pakošću, a zreli pameću katoličko vodstvo promovira suprotno stajalište.

S druge strane, tragična noćna mora svećeničkog zlostavljanja maloljetnika je probudila vjernike iz duhovne kome izazvane klerikalizmom. Neki shvaćaju da konačno mogu biti odrasle osobe u Crkvi, kao i u svojim domovima, svojim radnim mjestima, i društvu. Rezultati su, međutim, bili predvidljivi. Muškarci i žene koji su govorili s biskupima i ispitivali ih su optuženi za cijeli spektar grijeha, od arogancije, nerazumijevanja, i nelojalnosti, do hereze. Neki vjernici, kada su tražili raspravu i dijalog im je rečeno da toga neće biti, osim ako se ne poklone sveprisutnom autoritetu hijerarhije, kao da sva istina prebiva u njima. Drugim riječima: oblači se kao odrastao za poslovni sastanak, ali djeluju kao poslušno, udivljeno dijete. Tradicionalna teologija i kanonski zakon osiguravaju da je ravnopravna komunikacija s biskupima gotovo nemoguća. Dok ne shvati značenje jednakosti u dijalogu, Crkva nikada stvarno neće biti Kristovo tijelo. Njezini čelnici nikada neće biti priznati kao pravi pastiri, već samo kao činovnici u srednjovjekovnom ruhu. Katolički laici trebaju prepoznati iracionalni strah koji ih tjera da se poklone iz poštovanja pred „ocem“ ili „Njegovom ekscelencijom“. Potrebno je priznati vjerom inducirane strahove i nadići ih. Previše je na kocki za budućnost religije i čovječanstva da bi se omogućilo da se dijalog zdrobi pokornošću.

Upravo je u ovom trenutku dobro podastrijeti citat Hansa Kunga: “Krivo shvaćena vlast u Crkvi čini ogromnu štetu, a kao najpokvareniji kvaziargument te vlasti je krivo tumačenje biblijskog/novozavjetnog poimanja vladanja prvih učenika. Učeništvo je suprotnost hijerarhiji: hijerarhija znači „sveta vlast“, učeništvo znači posve ne sakralnu službu. Nesretna riječ „hijerarhija“ potječe od nekog anonimusa koji je dobrih pola tisućljeća nakon novozavjetnog doba pisao pod krinkom Pavlova učenika Dionizija Areopagita, a tu riječ nije shvaćao kao riječ samo za obnašatelje službi, nego još uvijek za cijelu Crkvu sa svim njezinim staležima (kao odraz nebeske hijerarhije). Novozavjetne zajednice, međutim, za Isusove učenike dosljedno izbjegavaju svaki izraz koji označuje civilna ili religiozna nadleštva. Zašto? Svi ti izrazi označuju neki odnos vlasti. A baš to učeništvo nije. Učeništvo se ne konstituira pravom i vlašću; nema ništa zajedničko s položajem državnih moćnika. Učeništvo se dakako ne konstituira ni znanjem i čašću. Ono ne odgovara položaju pismoznanaca svjesnih svoga znanja. Ne, učeništvo nije poziv na vlast već poziv na služenje.”

Na kraju je dobro zapitati se treba li današnjem kršćanstvu svećeništvo, može li Crkva opstati bez svećenika? Kako je prva kršćanska zajednica opstala bez njih? Crkva je sve podredila teoriji da bez svećenika svijet staje, kugla zemaljska se prestaje vrtjeti, a ljudi propadaju bez sakramenata. No, je li to baš tako? Da sutra nestane svećenika svijet bi nastavio, Crkva bi nastavila…moglo bi se. Bolje je pitanje želimo li to? Kako uskladiti katolicizam sa svećeništvom? Nakon tisućljeća tradicije teško je uopće razmišljati o reformi koja bi podrazumijevala ukidanje svećeničkog staleža, a da se ne dogodi potpuni slom. Smatram da to ne bi bilo produktivno. Koliko god se svećeništvo pokazalo kao prikladno za pronevjere i igre taštine svećeništvo u svojoj biti nije negativna stvarnost, naprotiv, svećeništvo može vjerničkoj zajednici biti dobar podstrek za duhovni rast, a to što danas najčešće nije to je drugi par rukava. Ono što je negativno su reperkusije proizašle iz klerikalizma – bolesnoj potrebi da se bude početak i kraj svakog govora, pokreta i mišljenja kada je riječ o transcendentalnoj stvarnosti – Bogu i svemu vezano za spasenje, bolesnoj potrebi da se zavlada drugim čovjekom na najperfidnijoj razini – na razini savjesti.

Ono što bi za početak valjalo napraviti je ukloniti sakramentalnu grandioznost sa svećenika, sukladno biblijskoj pozadini, a to bi zatim omogućilo i preinake u obnašanju službe. Svećenika bi se trebalo pojmiti kao poslužitelja, onoga koji služi zajednici. Nasuprot ovom današnjem prividu služenja svećenike bi trebalo razriješiti svih funkcija vodstva, financija i upravljanja te im ostaviti kao temeljnu zadaću predsjedanje misnim slavljima. Svećenik bi trebao biti onaj koji moli za zajednicu i koji im daje kruh nebeski. Točka. Svećenik ne smije biti vladalački kadar, uhljeb. Tek kao takav bi svoja stremljenja usmjeravao prema sebi sličnima – najmanjima, nevladajućima i kao takav bi mogao biti za čovjeka, a ne za sustav. Naravno, svećenika se ne smije cijepiti protiv svakodnevice. Ženidba i stalan posao, ukoliko zajednica nema sredstava da financira svoga svećenika, su imperativi koji bi osiguravali konstantnu prizemljenost. Takav svećenik, duhovnik je ono što smatram potrebnim i zdravim, a hijerarhija bi se u potpunosti morala laicizirati i demokratizirati. Naravno, to podrazumijeva potpunu decentralizaciju Crkve i razvlašćenje svećeništva od moći, pa prema tome ovi su redci moja potpuna utopija. To, dakako, ne bi trebalo sprječavati da se o ovakvim temama govori i piše jer prva i temeljna utopija u kršćanstvu je bila utopija Isusa Krista, pa ako si je on dozvolio sablažnjivu utopiju spasenja u koju ni danas ne vjeruju njegovi vjernici kojima je draže robovati zakonima i ljudima, utopiju si možemo priuštiti i mi teolozi.

Oglasi

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Information

This entry was posted on 21/10/2014 by in Crkvena politika and tagged , , .

Upiši Email kako bi primao notifikacije o novim postovima

Pridruži se 39 drugih sljedbenika

Prati blog na Twitteru

Kliknuli ste

  • 46,575 puta
Follow VJETAR on WordPress.com
%d bloggers like this: