VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

Teološki kružok: zašto Crkva zazire od seksa? II. dio

spika1cChristopher Westt piše da nema ništa intrinzično loše u tome da se analna penetracija koristi kao dio predigre sve dok se svršetak čina događa tamo “gdje bi trebao.” E sad stavite to u perspektivu ranijih učenja o sodomiji pa ćete shvatiti istovremeni šok i fascinaciju među konzervativnim krugovima. Pa ne sliči li to svođenju seksualnosti na onu poslovičnu “sve je dobro kad se dobro… završi?” Mario Herceg

Razgovarali: Mario Herceg, Boris Jurić, Ivan Novak i Nikola Horvat


 

Ivan Pavao II. je mnogo energije usmjeravao na govor o seksualnosti. Kako vrednovati njegov doprinos današnjoj situaciji?

Nikola Horvat: Mogu samo reći da je Ivan Pavao II. otišao toliko daleko da je potpuno zanemarujući sensus fidelium tvrdio da spolni čin, čak i u braku, prestaje biti činom ljubavi koristi li se kontracepcija.

Ivan Novak: Tvrdio je i kako nauk o kontracepciji ne spada u materiju koja je otvorena za slobodnu diskusiju između teologa. Oni su protiv takve dogmatizacije reagirali u Kelnskoj deklaraciji 1989. Time su potpisnici, dakako, izgubili nadu za napredak u Crkvenim strukturama. A posljedica takvog cementiranja stava o kontracepciji bila je sve veća indiferentnost laika spram njega. Malo koga on više zanima, a malo tko se i usudi dignuti glas protiv njega. Ljudi su se alijenizirali od nauka Crkve i žive po svome. Posljedično je Crkveni nauk i na drugim područjima postao nebitan i neefikasan.

S druge strane, na umu treba imati i postmodernističku kritiku koja bi ovakve želje i pretenzije proglasila utopističkima. Naime, možda je upravo ovakav Crkveni nauk, koji je impregniran predmodernim elementima, najefikasniji od svih mogućih. On je takav da uspijeva zadovoljiti i privući one društvene faktore koji bi se bez njega prepustili nekim mnogo radikalnijim i opasnijim idejama. Kao što svako stabilno društvo mora imati snažnu lijevu i desnu političku stranku koje će osigurati da ne ojačaju ekstremisti, tako nam je u ovom stupnju društvenog razvitka potrebna Katolička Crkva koja će privući i pripitomiti sve one koji bi inače svojim radikalizmom, neprihvaćanjem drugih i drugačijih ugrožavali mir i sigurnost. Zapravo, potrebna nam je na svakom stupnju razvitka, te je potrebno da za razvitkom lagano kaska. To je križ institucionalne Crkve koji je Ivan Pavao II., i ne znajući, uspješno nadograđivao.

Mario Herceg: Istina je da je izrekao čitav niz kateheza o ljudskoj seksualnosti. S današnjeg stajališta teško je procijeniti koliko je to utjecalo na to da se sama tematika pomakne prema teološkom centru. Koliko je meni poznato, pape prije njega nisu ni približno toliko govorili o ljudskoj seksualnosti u doista različitim dimenzijama (osobnoj, društvenoj, bračnoj, predbračnoj…) Danas tema ljudske seksualnosti, sama po sebi, nije više tabu. S druge strane, čini se da njegov pontifikat nije donio slobodu teološkog i akademskog istraživanja koja je bi se mogla spojiti s tim novim mementom govora o seksualnosti i njenoj važnosti u razvoju osobe. Kao da se ta snažna opozicija kontekstualnom radu koja se uspjela jasno artikulirati od vremena Pavla VI. nastavila. Treba se sjetiti da su mnogi visoko profilirani moralni teolozi imali problema, primjerice isusovac Josef Fuchs, René Simon, ili prijespomenuti  Häring. Ponekad mi se čini da je tome dosta doprinio strah koji se zna čuti u narodnim mudrostima kao što su “e, ako se popusti malo, sve će se srušiti, i ovako dok je sve strogo griješe, što bi tek bilo kade…” Dakle, u pozadini je strah da će se svaka kontekstualizacija shvatiti kao poziv ili poticaj na grijeh. Stoga predlagatelji tog mišljenja smatraju da je jedino crno-bijeli moral zasnovan na “jasnom” čitanju naravnog zakona jedini istinski način bavljenja moralom.

Da li bi se Teologiju tijela Ivana Pavla II. moglo nazvati dobrom kontekstualizacijom?

Nikola Horvat: Ova je teologija zanimljiv fenomen jer je odjednom zaokrenula crkvene misli o seksualnosti. Ono što je nekoć bio nezamislivi grijeh i prljavština – seks, odjednom se prometnuo u apsolutni čin svetosti, sustvarateljski čin, događaj za kojega je čovjek gotovo pa nedostojan. Upravo zato, tvrdi ova teologija, tom se činu treba podvrći u svetosti, lišeno sebičnih interesa, isključivo u svrhu prokreacije. Vjernici pri spolnom činu od sada ne trebaju osjećati strah i napuštenost od Boga, paradigma se promijenila, sada neka se osjećaju nedostojno, čak štoviše, brutalno odgovornima jer s njima u činu je Bog. Retorika iz stuboka izmijenjena, a plodovi ostali potpuno isti – porobljene savjesti i poslušnost crkvenim autoritetima. Svijetu prezentirana kao revolucija, ova je teologija zapravo ništa drugo nego dobro razrađen sustav prilagođen suvremenim strujanjima koji postiže istu stvar samo na drugi, ljudima današnjice prihvatljiviji način. Čak bi i radikalizirao zaključak – teologija tijela je teološki ćorak koji korištenjem teških i neobičnih pojmova ostavlja veliki dojam, no u suštini je, s obzirom na plodove, misaono upitna, plod slabe teologije, no kao ideološko oružje i alat za uspostavljanje moći putem krivnje i zadržavanje duhovne nadmoći nad vjernicima se pokazala i više nego dobra. Dakle, smatram da u toj teologiji kontekstualizacije nema!

Ivan Novak: Meni je zapravo kod Teologije tijela privlačna ta njena metoda promišljanja tijela kroz Božju prisutnost. Naime, vidim tu snažan panenteistički utjecaj, u kojem je Bog sve u svemu. To je zajednički stil promišljanja mnogih kršćanskih i nekršćanskih mistika, kao i religioznih filozofa poput Spinoze ili Hegela. Bog tu nije izjednačen sa svijetom kao u panteizmu, ali nije niti izoliran od njega. Sva bi se naša stvarnost mogla na taj način promišljati i takva su promišljanja prakticirana. No, pitanje je li je moguće svima drugima tumačiti stvarnost na takav način, a posebice kontroverzno pitanje je smiju li se iz takvog tumačenja stvarnosti izvoditi moralno obvezujući sudovi. Mislim da je na oba pitanja odgovor niječan. Bez specifičnog iskustva Boga čovjek nije u stanju percipirati stvarnost u Božjoj prisutnosti. To je jedan mistični put koji nije za svakoga. Kada se takvo tumačenje stvarnosti želi nametnuti kao ekskluzivno, ono stvarnost banalizira. Zamislimo samo slikara ili pjesnika koji želi da svi doživljavaju njegove motive jednako kao on. Ili fizičara koji bi tražio da se svaki predmet razumije samo kroz materijalni sastav. A posebice je problematično kada se iz takvog tumačenja žele izvesti obvezujući moralni zaključci. Oni mogu biti sasvim proizvoljni, a u slučaju Teologije tijela su kreirani tako da opravdavaju aktualni Crkveni nauk. Naravno, tu je i pitanje koliko je nečije tumačenje stvarnosti kroz teološku ili neku drugu perspektivu razumsko i uviđavno spram povijesnih, socioloških i drugih zadanosti, ili je opterećeno tradicionalnim perspektivama, što je kod Teologije tijela uvelike slučaj.

Boris Jurić: Teologija tijela kao svojevrsni projekt jednoga pape aktualnom je postala tek posljednjih godina. I kao takva predstavljala se u ruhu novog shvaćanja seksualnosti. Nikola to dobro primjećuje, riječ je o izmijenjenoj retorici koja je nakon stoljeća zataškavanja i tabuiziranja, seksualnost sada najednom predstavila kao najuzvišeniju svetost. Na takvom pokušaju treba biti zahvalan papi jer je očito uvidio stvarnu važnost ove problematike. Ono pak što smatram pretjeranim u jednom takvom razumijevanju seksualnosti jest njeno nasilje pojma, iza čega se ipak ne otkriva nikakva novost poimanja seksualnosti. Forma je preuzeta, gotovo oteta jednom sekularnom izražajnom obliku, ali sadržaj je nažalost – zatrpan spektakularnim izrazima – ostao isti, nepromijenjen. Može se možda činiti da je govor o svetosti i uzvišenosti spolnog čina ipak (!) novost, no ako pogledamo biblijske tekstove, vidjet ćemo da je teologija tijela u 20 st. otkrila ono što u Bibliji stoji napisano već više od dvije tisuće godina.

Mario Herceg: Slažem se s puno toga što je već rečeno. Shvaćanje seksualnosti kao teološkog mjesta iz kojeg se može razmišljati o Bogu ne smatram nečim negativnim. Kao što je Boris rekao, to je vrlo star biblijski motiv koji je kasnije često prisutan kod srednjovjekovnih mistika. S druge strane je također zanimljivo ovo o čemu je Nikola govorio, ta iznenadna fascinacija ljudi “teologijom tijela” koja im je konačno dala slobodu da seksualni užitak ne vide kao grijeh pa sa svojim metaforama i usporedbama nerijetko pretjeraju. To me podsjeća na trenutak kada se u Jugoslaviji konačno moglo kupiti traperice i drugu robu s dotad “trulog Zapada.” Odjednom je življenje unutar čvrstih granica postalo lakše iako su granice ostale iste. Jako je zanimljivo pratiti i debate koje se odvijaju unutar takozvanih konzervativnih krugova. Christopher West, inače jedan od najprominentnijih autora koji pišu o “teologiji tijela” u svojoj knjizi “Good News about Sex and Marriage” tako piše da nema ništa intrinzično loše u tome da se analna penetracija koristi kao dio predigre sve dok se svršetak čina događa tamo “gdje bi trebao.” E sad stavite to u perspektivu ranijih učenja o sodomiji pa ćete shvatiti istovremeni šok i fascinaciju među konzervativnim krugovima. Pa ne sliči li to svođenju seksualnosti na onu poslovičnu “sve je dobro kad se dobro… završi?” Dakle, opet ista mehanizam vlada u pozadini: sloboda DA, ali samo ako je štite čvrste granice koje nam je netko postavio.

Što je s čistoćom prije braka? Ima li ona svoju utemeljenost u Pismu i nauku, te donosi li današnjim vjernicima dobro?

Nikola Horvat: Već je kolega Herceg nešto govorio o tome. Naime, predbračna je čistoća u Izraelskom društvu imala gotovo pa političko značenje što pokazuje i činjenica da se odnosila samo na ženu. Brak s nevjernicima je bio krajnje nepoželjan, osobito nakon gorkog iskustva babilonskog sužanjstva (Neh 13, 23-28, Ezr 9, 1-44). Malobrojan i krhak narod poput Izraelaca si nije mogao olako dopustiti mješane brakove čemu su doskočili moralnim zakonodavstvom koji je navodno bio diktiran od samoga Jahve, a koji je takav brak smatrao opačinom. U takvoj situaciji jasno je da je predbračna čistoća bila glavni alat u zaštiti etnički čistih brakova, a samim time i Izrealskog naroda. Prvi kršćani su takav politički imperativ prihvatili u religijskom i strogo moralnom kontekstu, baš kako su kao Židovi to i shvaćali, potpuno nesvjesni razloga geneze takvih zakona. Upravo iz toga kuta moramo čitati novozavjetne spise. S vremenom u kršćanstvu su izrazito utjecajna postala i dualistička učenja koja su tjelesno smatrali prljavim i grešnim, i to je udarilo posljednji pečat kršćanskom zaziru od spolnosti, na čelu s križarskom bojnom za čistoću što je u potpunosti kontaminiralo vojsku crkvenih naučitelja kada je u pitanju govor o seksualnosti. Utoliko smatram da je pojam čistoće precijenjen, izvađen iz konteksta nastanka i za današnju Crkvu potpuno nepotreban u onom obliku u kojem se silom ugurava u glave vjernika.

Ivan Novak: Da, djevičanstvo i narativi vezani uz njega su u svakom slučaju uvelike odredili stav Crkve spram seksualnosti. Veličanje djevičanstva, posebice kroz lik Djevice Marije, učinilo je spolnu aktivnost nečim što degradira izvornu čovjekovu narav. Poznati stav sv. Jeronima, da je brak vrijedan samo zato jer stvara nove djevice, govori puno o sustavu vrijednosti iz prvih kršćanskih stoljeća. Općenito je kroz povijest nedostajao naglasak na djevičanstvo kao izbor, kao poziv. Ono ne bi trebalo biti svrha samome sebi, već voditi k ostvarenju cilja. Mislim stoga da predbračno djevičanstvo može određenim ljudima donijeti dobro, a jednako tako može odmoći nekim drugim ljudima. Zavisi to o mentalitetu, godinama, životnim okolnostima. Problem kod apsolutno propisane predbračne čistoće je što se njome zapravo precjenjuje važnost seksa i umanjuje važnost braka. Ispada kao da kršćanski brak nema za ponuditi neki drugi sadržaj osim slobodnog seksa, pa ako se on konzumirao već ranije brak je drugorazredan. Naravno da će to kod mnogih voditi do razočaranja. S druge strane, par koji na to osjeća poziv i samostalno odluči kako će ga suzdržavanje od seksa ili neki drugi tip askeze voditi ka otkrivanju dubljih dimenzija međusobnog odnosa i vlastite svijesti, može na taj način postići željeni cilj.

Mario Herceg: Tematika vanbračne ili predbračne seksualnosti je u Starom zavjetu vrlo kompleksna. Tu se susrećemo s dijelovima koji su šokantni čak i današnjem mentalitetu, prisjetimo se narativa o Tamari u Knjizi Postanka. Ivan je također lijepo naglasio neke apsekte koji su doveli do fascinacije binarnošću seksualnost-djevičanstvo. Osobno smatram da doista postoji jedan vrlo pozitivan aspekt u tom nečem što se tradicionalno zove “uzdržavanje.” Radi se o tome da se drugoj osobi/drugom seksualnom biću da slobodan prostor izražavanja u smislu da se ne postavljaju glupa pitanja tipa “tri tjedna sam u vezi i još nismo spavali, jesam li normalan/a?” Međutim, pitanja na suprotnom spektru u stilu: “Spavala sam sa zaručnikom tjedan dana prije vjenčanja, hoće li naš brak moći biti blagoslovljen?” su također opresivna i skreću pažnju s ljudskih odnosa na nekakvu ritualnu čistoću.

Boris Jurić: Ukazat ću na jednu novozavjetnu temu djevičanstva. Riječ je o Isusovom djevičanskom začeću. Jesu li evanđelisti imali na umu teološke ili povijesno-činjenične opise djevičanstva? Naime, iako za mnoge u Crkvi ovo pitanje ostaje beskompromisno i činjenično, u teološkim krugovima se, već ubrzo nakon Drugog Vatikanskog sabora pojavilo pitanje razumijevanja Marijinog začeća. U tome je prednjačio Nizozemski katekizam, što je u Vatikanu izazvalo zabrinutost, a onda i reakciju ispravljanja teksta Katekizma. To međutim nije utišalo ubrzo sve snažniju raspravu o ovome pitanju koje se (posebno ’70-tih) naglo proširilo i na druge zemlje. Jedni su smatrali kako je tema djevičanstva u izvještajima o Isusovu djetinjstvu naknadno proširena, s obzirom na raniju i povijesno vjerojatniju verziju. Drugi su pak smatrali kako se radi o kontekstualno sročenoj priči. Neki također misle kako je doslovno shvaćanje Marijina djevičanstva potkopavanje temeljne istine vjere, da ga mnogi teolozi shvaćaju samo simbolički, unatoč službenom stavu Crkve, i sl.

Zadaća teologije i teologa i jest u ovome: prepoznati znak vremena u kojem je određena tema aktualna te promotriti ga na svim razinama, čime bi se bez površne želje za prilagodbom, određeno pitanje pokazalo u svoj svojoj kompleksnosti.  To znači – kako je to davno primijetio R. Brown – da se uvid u objavljenu istinu može preinačiti te izraziti sasvim novim riječima koje ne brišu one ranije niti niječu sadržaje vjere. Što dakle predbračna čistoća ili djevičanstvo može ponuditi suvremenom svijetu ukoliko to pitanje ostavimo njegovim povijesno-uvjetovanim okvirima, netaknuto, muzejsko? I naposlijetku, je li to pitanje za religiju koja treba izvršenje vlastitih propisa ili pak za zrelu vjeru koja tu ne nalazi cilj vlastitog ispunjenja?

Slijedi nastavak…

Oglasi

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Information

This entry was posted on 03/11/2014 by in O pitanjima morala i spolnosti and tagged , , .

Upiši Email kako bi primao notifikacije o novim postovima

Pridruži se 40 drugih sljedbenika

Prati blog na Twitteru

Kliknuli ste

  • 47,848 puta
Follow VJETAR on WordPress.com
%d bloggers like this: