VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

Teološki kružok: zašto Crkva zazire od seksa? III. dio

spika1c“Zbog složenosti ljudske prirode, ali i  najrazličitijih životnih okruženja, nemoguće je braniti jednu teorijsku konstrukciju, dati joj božansko opravdanje i primijeniti je na sveukupnost vjerničkih iskustava. To se onda zove ideologija.” Boris Jurić

Razgovarali: Mario Herceg, Boris Jurić, Ivan Novak i Nikola Horvat


Kakva je situacija po pitanjima seksualnosti na terenu – u pastoralu i među vjernicima i svećenicima?

Ivan Novak: Jedan se novinar pred nekoliko godina lažno predstavljao kao vjernik koji se želi ispovjediti. U nekoliko talijanskih gradova je glumio ispovijedanje grijeha iz područja seksualnosti. U članku koji je kasnije nastao opisao je kako je od svećenika dobivao vrlo različite savjete glede istih pitanja. Mnogi su ga upućivali na sud vlastite savjesti i tolerirali ponašanje koje je po službenom nauku neprihvatljivo. U Hrvatskoj i BiH je takvih svećenika sigurno bilo manje, ali ih ima. Općenito je susret vjernika i svećenika u nas opterećen različitim mentalitetom te dvije strane. Napose po pitanju seksualnosti oni često ne dijele istu logiku, način razmišljanja, argumentiranja. I onda dobivamo istu situaciju kao u totalitarnim ideologijama – narod se formalno priklanja uz vlast, a ova mu zauzvrat dopušta da u svom domu radi što želi. Tako na zaručničkim tečajevima trudnice slušaju predavanje o predbračnoj čistoći, i svi su zadovoljni kad se to „odradilo“.

Nikola Horvat: Situacija na terenu nije nimalo jednostavna, a u zadnje vrijeme je posebno popularno radikalizirati se. Kler vjernicima i samima sebi doslovnim i legalističkim življenjem crkvenog moralnog nauka nabija seksualne komplekse, a najoštećeniji ostaju mladi ljudi, osobito pripadnice nježnijeg spola. Upoznao sam mnogo djevojaka unutar raznih katoličkih udruženja koje su se priklonile svemu što ih Crkva uči, a zauzvrat ostale kronične neudavače. Demagogijom istrenirane i preopterećenih savjesti svoje su životne promašaje, poput nemogućnosti ostvarivanja normalne veze, uvrnutog poimanja ljudske spolnosti ili potpunog idealiziranja momaka do mjere Krista što uzrokuje garantirano razočaranje, prepoznale kao poziv na djevičanstvo. Potom da bi opravdale svoj život umišljaju poseban Božji poziv koji je, navodno, specijalno njima upućen. Takve djevojke često odabiru redovnički život, a Crkva to pozdravlja jer, eto, događaju se zvanja. Nikome nije ni na kraj pameti zaustaviti ovakvu suludu praksu koja uzrokuje mnoge životne potope i tragedije, ali koje ostaju skrivene u samostanima od očiju vjernika ili unutar četiri zida starih usidjelica. Ne bi li se zvanjem moglo zvati isključivo ono gdje nema prisutnosti straha i gdje strah ne uzrokuje određene posljedice i poteze? Barem ne na tako očit i direktan način na koji to čini katolička metoda utjerivanja straha u kosti od bilo kakve tjelesnosti, na čelu s teologijom tijela.

Govor o spolnosti i seksu mora biti izuzet bilo kakvog straha, osobito kada se prezentira mladim ljudima. U protivnom se javljaju mnoge patologije, a čistoća koju toliko guraju postaje čista ideološka fraza, asketski poduhvat koji ima za cilj bogatu nagradu – zdravu djecu, sretan brak, materijalnu sigurnost i pitaj boga što si sve mladi ljudi, poticani ekonomskom duhovnošću svojih svećenika, ne umisle da će dobiti tom žestokom askezom. Jasno je da je čistoća teško breme i da mnogi ne uspjevaju živjeti čistoću, lome se i trgaju, pate u svojim posrtajima gdje strada njihovo samopouzdanje. Čvrsto obećanje da će se mladi par najbolje upoznati kroz čistoću na kraju može dovesti i do sloma braka, a onda se razočaranje slomljenih obećanja i aritmetičkih teologija (2+2=4) kanalizira kako tko zna. Oni pak koji sve izguraju do kraja postaju promicatelji iste te aritmetičko-ekonomske teologije koja obećaje gomilu nerealnih darova sukladno težini askeze koju su navodno za Boga odradili ujedno se nesvjesno zatvarajući u ekskluzivistički svijet “čistih” i “boljih”. I kakvu Crkvu dobijamo? Ukratko – bolesnu!

Mario Herceg: Nisam pretjerano upoznat sa situacijom na terenu, ali sam se u više navrata uvjerio da postoji razlika između onoga što se javno propagira i osobnog rada koji svećenici vrše suočeni sa stvarnim, a ne apstrahiziranim, ljudskim sudbinama. Većina njih, čini mi se, zagovara onu rečenu frazu: “Bolje je da javno propovjedamo strogost, a kad čovjeku treba pomoć onda iskazujemo svu blagost.” Radi se tu o nekoj patrijarhalnoj slici oca koji neprestano kori, ali je spreman zagrliti kad nitko ne gleda. Ne svi, dakako. Čuo sam i priče o svećenicima koji su se u ispovijedima ili osobnim razgovorima ponijeli na taj način da je osoba ostala toliko ranjena da je potpuno izgubila smisao za vjeru. Što se tiče brakova i razočaranja, vjerujem da tome doprinosi modeliziranje očekivanja prema “životima” parova koji daju javna svjedočanstva svog kršćanskog braka. Ta svjedočanstva su, kao i svi javni istupi, očišćena od konflikata. Ako se priča o problemima onda to obično bude u stilu “Dragi mladi, moram vam reći da brak nije jednostavan. Ja i moj mužić smo vrlo brzo shvatili da brak nije bajka. Na svu sreću tu je molitva koja nas hrabri i vodi iz svake teškoće.” Još je gore kad žele biti duhoviti pa bračne konflikte svedu na to da on želi gledati utakmicu, a ona želi ići na klanjanje, pa se to riješi tako da odu na neko cjelovečernje klanjanje nakon utakmice. Bračni problemi su, bez imalo sumnje, puno teži i nije ih nimalo lako riješiti. Neki čak traju čitavog života. Mladima se, nažalost, ne govori o njima i naravno da će imati kriva očekivanja.

Boris Jurić: Mislim da u odnosu pastorala kao crkvene prakse i onoga što Crkva naučava u službenim dokumentima zjapi veliki jaz. Izazovi s kojima se vjernici svakodnevno susreću u ovom pogledu nadasve su previđeni od strane službene Crkve. Možda i nisu. Možda Crkva nastoji uvjeriti vlastite vjernike da su njihovi bračni ili seksualni problemi iluzorne naravi. Tako mi se barem katkada čini. Jer lakše je braniti status quo nego se odvažno upustiti u konkretne životne situacije.

Zbog složenosti ljudske prirode (što su na konkretnim primjerima opisali moji sugovornici), ali i  najrazličitijih životnih okruženja, nemoguće je braniti jednu teorijsku konstrukciju, dati joj božansko opravdanje i primijeniti je na sveukupnost vjerničkih iskustava. To se onda zove ideologija. I da bi stvar bila gora: ideologija koja u Božje ime previđa čovjeka i njegovo vjerničko iskustvo svakodnevnih izazova i problema.

Postoji li nada da će Crkva promijeniti smjer kada je u pitanju seksualnosti i nauk koji prati to pitanje? Očito je da smatrate da treba mijenjati smjer, a kada bi ga i promijenila u kojem bi pravcu to trebalo ići?

Ivan Novak: Definitivno je kako će Crkva promijeniti nauk. Mijenjala ga je dosada i mijenjat će ga ubuduće. Hoće li do promjena doći već u nastavku Sinode o obitelji iduće godine ili u nekom kasnijem periodu, čak niti nije odlučujuće. Vatikan ionako “pensa in secoli”. Naime, smatram kako na nauk ne treba gledati suviše plošno i legalistički, uzimajući u obzir samo slovo službeno izglasanih formulacija. Ne možemo zanemariti okolnosti kako do tih formulacija dolazi, kako su one plod konsenzusa različitih mentaliteta, te kako su ti mentaliteti plod raznoraznih okolnosti. Formalni nauk će predstavljati jedan prosjek svih tih mentaliteta u određenom vremenu, ali nitko nas ne može uvjeriti kako je Bog progovorio kroz taj prosjek. Taj će prosjek sadržavati korisne smjernice upravo zbog toga što je pomno smišljen i formuliran. No, dobro izgrađena savjest vjernika će smjernice dobivati i iz svog mentaliteta, iskustva, promišljanja vjerskih istina, itd.

Nikola Horvat: Crkveni govor o seksu bi morao isključivo biti usmjeren na odgovornost, a ne na čistoću. Tim više jer se u Crkvi čistoću uvijek veže uz strah – Bog ne želi, Bogu se gadi i sl. Seks nije prljav, grešan. Teološki to nije sporno i ozbiljno bi se moralo uzeti revidiranje trenutnog nauka izbacivanjem mehanizama straha kojime se polaže pravo na moralnu nadmoć nad vjernicima. Prava sloboda vjernika bi bila kada bi se s ljudi skinulo breme imperativa i dozvolilo im se da djeluju sukladno svojoj savjesti ustrajno ih učeći odgovornosti, suosjećajnosti i nježnosti nasuprot zastarjelim šibanjem po prstima. Nažalost, ovakvog pristupa u Crkvi ima u tragovima i vrlo je nepopularan. Moralna nadmoć i kontrola savjesti su izuzetno dobri alati za postizanje vladavine nad ljudima, a većina je svećenika potpuno nesvjesna da takvim načinom služe bezbožnoj ideologiji a ne Bogu. Zato promjene niti nema i zato se to i zove ideologija – ljudi joj svesrdno služe misleći da su beskrajno slobodni i da služe samoj istini, a istina je puno crnja. Upravo sam zbog toga jako pesimističan po pitanjima promjene u crkvenom nauku kada razgovoramo o seksualnosti.

Mario Herceg: Kada se govori o “Crkvenom nauku” treba priznati da već stoljećima postoje različite tradicije i pogledi na seksualnost. Mnoge od njih je tek potrebno otkriti. Ono što me je iznenadilo bila je činjenica da se neki čvrsti zagovaratelji teologije tijela odjednom pozivaju na nauk Alfonsa de Liguorija kada trebaju argument za, npr. opravdanje analnog seksa u braku. Naravno, pitanje je koliko daleko bi bili spremni ići s primjenom njegove opozicije legalizmu i moralnom rigorizmu, ali to nije toliko važno. Ono što je bitno je otkrivanje upravo tih različitih stajališta, shvaćanje da “Nauk” nije naslov jedne knjige u vatikanskim podrumima iz koje se onda uzimaju rješanja za svaki problem. Naprotiv, nauk, tradicija, je pluralno tijelo puno organskog života i treba mu dopustiti da se razvija. Naravno, nadam se da će što prije doći vrijeme kada će ljudi na teološki utjecajnim pozicijama početi ozbiljnije gledati oko sebe i shvatiti da im suvremeni svijet nije neprijatelj već dijaloški partner. A u tom dijalogu nismo pozvani samo upirati prstom u greške svijeta, već i otkrivati svoja vlasitita ograničenja i manjkavosti. Mislim da će to s vremenom postajati sve jasnije.

Boris Jurić: U samoj naravi Crkve kao zajednice stoji promjena. U Crkvi je ta riječ prilično zasićena jer se dovodi u vezu sa svojom novovjekovnom inačicom razvoja ili modernizacije, što se onda također krivo interpretira. Tako, sve što bi moglo biti moderno, u očima službene Crkve postaje popuštanje pred sekularnim i općeprihvaćenim. Međutim, biti moderan znači nešto posve drugo: u vremenima sveobuhvatnog kiča – čija je glavna zadaća svidjeti se što većem broju ljudi – biti originalan i nekonformistički pobunjen protiv svega uvriježenog, a posebno onoga što se uvriježilo kod nas samih. Što to konkretno znači, dijelom smo svi zajedno naznačili u ovom razgovoru.

Samo jednom rečenicom: pa zašto Crkva zazire od seksa?

Boris Jurić: Crkva zazire od seksa jer nesvjesno zazire od stvarne sebe, a to znači od kršćanstva koje je – čak ponajprije – religija tjelesnosti čiji Bog svoj ljudski život započinje golotinjom u jaslama, a završava golotinjom na križu.

Mario Herceg: Možda zato što se seks ne promatra u prvom redu kao “dobro” već kao nešto što se čini “za više dobro.”

Ivan Novak: Prevladavajuća teologija izvor zala vidi u nesputanosti emocija, a seks od te nesputanosti živi.

Nikola Horvat: U temeljima krivo postavljeni, dualistički sustav odnosa prema seksualnosti stoljećima je uspostavljao moć po ideološkim principima koji su se održali do danas, a ideološka metoda za postizanje moć podrazumjeva i zazir.

Zaključna misao za kraj…

Ivan Novak: Crkveni nauk o seksu za mnoge ljude predstavlja veliko opterećenje. Oduzima Boga mnogim ljudima koji objektivno ne čine ništa grešno, tako da ih uvjerava kako su zastranili. I u očima mnogih vjernika je seks apriori grešan i to im je samorazumljivo. Razlog je u tome što seks po svojoj prirodi uključuje snažnu emocionalnost, koju tu ne možemo do kraja kontrolirati. Kršćanstvo pak, ne samo da je sazidano na razumu kao opreci emocijama, već ima snažno naglašenu asketsku crtu. Ako čitamo spise Crkvenih otaca iznenaditi ćemo se koliko se ondje često spominje pokajanje, trapljenje i samosvladavanje, mnogo češće nego sam Krist. Nije dvojbeno kako askeza ima važnu ulogu u izgradnji osobe, čemu nam najbolje svjedoče svakodnevne nezrelosti konzumizma s kojima se posvuda i neprestano susrećemo. No, seks ne treba nužno biti suprotan askezi, jednako kao što to nije niti hrana ili vanjski izgled. Tim stvarnostima ne treba robovati, ne treba im davati preveliko značenje. Oni jesu najvažniji evolucijski impulsi koji nam osiguravaju produžetak vrste, ali Krist nas je oslobodio od animalne ljestvice vrijednosti po kojoj je život ostvaren kad se ostave potomci. Ovim impulsima nažalost i dalje robuje kako onaj koji u njima previše uživa i stavlja na njih prevelik naglasak, tako i onaj koji bespotrebno troši energiju da ih potpuno izbjegne, smatrajući ih tako važnima da će ga odvojiti od Boga.

U filmovima Češkog novog vala redatelji su se odupirali komunističkom režimu na način da su ismijavali i potkopavali sam navodni izvor njegova legitimiteta, a to je narod. Komunistički su se vođe uvijek pozivali na volju naroda kojoj su bili pozvani služiti. Narod bi dakle trebao biti onaj izvor mudrosti, istine, dobrote, čiju volju valja vršiti bez obzira na sredstva. To je nešto slično onoj „tihoj većini“ na koju se neki naši političari pozivaju. Česi u svojim filmovima ismijavaju upravo taj običan narod, pokazujući njegovu lakomislenost, egoizam, konformizam i požudu. Mislim da se osviješteni katolik na isti način treba danas seksu ismijavati. Treba pokazati da on nije uopće toliko važan i opasan, da se može živjeti bez da se sve okreće oko seksa, da smo nadišli životinje kojima seks upravlja, te konačno, da nas seks nikako ne mora odvajati od Boga.

Mario Herceg: Slažem se. Seksualnost bi valjalo osloboditi i pritiska konzumerizma i tereta kompulzivnog straha. Vjerujem da je upravo teologija u situaciji da tome da velik doprinos.

Nikola Horvat: Zanimljive su misli Richarda Sipea koji kaže da izjave Crkve nisu u skladu sa spolnom prirodom čovjeka iz nekoliko razloga:

– Crkveno je učenje bazirano na arhaičnoj antropologiji

– Ne postoji realni moralni okvir u kojem bi osoba mogla izraziti svoj seksualni potencijal

– Iskustvo (potvrđeno pastoralnom praksom) pokazuje da su mogući seksualni čini koji su lišeni grešnosti, čak i ako se prakticiraju izvan braka

– Bibličari su kroz cijelu povijest izostavili istraživanje seksualnosti Krista i apostola

– Crkva je odlučila govoriti proročkim govorom (moraš/ne smiješ) izuzevši iz govora glas objektivnosti

Složio bih se s njime i moram konstatirati da crkveni nauk o seksualnosti jednostavno nije dugoročno održiv, barem ne danas i sutra. Čovjek je intelektualno evoluirao, odrastao, prerastao bočicu i pelenu, a Crkva bi trebala tu činjenicu uzeti vrlo ozbiljno želi li (p)ostati iole relevantan čimbenik ljudima današnjice. Seksualnost je nerazdvojiva od čovjeka i krajnje je vrijeme da Crkva tu nerazdvojivost prihvati kao nešto pozitivno i dobro te da čovjeka oslobodi straha dajući mu breme odgovornosti neka ga nosi sam. Isto tako, nužno je otarasiti se balasta seksualno isfrustriranih crkvenih službenika, jer prepuštanje vjernika odgovornosti i seksualna frustracija crkvenih službenika nisu kompatibilni, prečesto dovode do nerazumijevanja i malverzacija, a zloupotreba Biblije od strane takvih pojedinaca nanosi veliku štetu vjerničkoj zajednici. Koliko je realno očekivati takve promjene teško je reći, no ono što bi vjernik trebao činiti je preuzeti odgovornost, napraviti moralnu emancipaciju od crkvenih autoriteta i jasno o njoj govoriti.

Boris Jurić: Nakon svega što je ovdje kazano, možda nije loše završiti književnošću. Šezdesetih godina 20. stoljeća, bosanskohercegovački pisac Meša Selimović u svom možda najpoznatijem romanu – »Derviš i smrt« tematizira odnos život-moral, pa kaže: »Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprečavanja grijeha nego zbog grijeha.« Zatim sam postavlja pitanje, kao da ga naslućuje u misli svoga čitatelja: »Onda da živimo u grijehu? – Ne. Ali ni zabrane ništa ne pomažu. Stvaraju licemjerje i duhovne bogalje.«

Život u svojoj konkretnosti koji se ne da svesti na jednost, ili moralizirajući okvir kao-po-šablonu za svaku ljudsku situaciju, trajni je upitnik Crkvi – nama, ljudima bitno određenima seksualnošću.

Završetak

Oglasi

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Information

This entry was posted on 05/11/2014 by in O pitanjima morala i spolnosti and tagged , , .

Upiši Email kako bi primao notifikacije o novim postovima

Pridruži se 40 drugih sljedbenika

Prati blog na Twitteru

Kliknuli ste

  • 47,848 puta
Follow VJETAR on WordPress.com
%d bloggers like this: