VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

Teološki kružok: Što Crkva poručuje misama za Antu Pavelića?

kruzokslika

“Danas pak Crkva u Hrvata priželjkuje dolazak nekog umivenog Pavelića, vođe koji će imati tendenciju ka teokraciji i učinkovito se obračunati sa svima onima koji nisu na toj liniji. Mislim da je takva molitva na srcu onih koji prikazuju te mise za Pavelićevu dušu.  Za njih istinski Bog nije Isus Krist već hrvatski bog Mars. On ih vodi u vječnom ratu protiv uvijek novih neprijatelja.” Ivan Novak


28. prosinca je već tradicionalno u Palmotićevoj ulici u Zagrebu, kod otaca isusovaca, održana misa zadušnica za Antu Pavelića, poglavnika NDH – satelita nacističke Njemačke za vrijeme Drugog svjetskog rata. Svake godine ta zadušnica izazove nove prijepore i podjele, a prosvjednici svake godine postaju sve odlučniji u osudi takvoga čina. S druge strane, ustaško znakovlje i nacionalistički folklor uredno prati tu misu iz godine u godinu.

Ima li Crkva pravo držati takvu misu zadušnicu, što održavanjem mise Crkva govori o samom Anti Paveliću, kakav je odnos Crkve prema okorjelim zločincima poput Pavelića, je li uopće spašen takav čovjek ili “gori u paklu”, te kako bi se Crkva trebala odnositi prema javno osuđenim ljudima s obzirom da je i Isus svakodnevno drugovao sa šljamom ljudskog društva, ali istovremeno i s prijezirom gledao na farizeje i saduceje – vjerski i politički etablišment onoga doba, pitali smo četvoricu teologa.


Mario Herceg: Teološki gledano, Crkva nijednu osobu iz povijesti ne smiješta bezrezervno u pakao. I to je sasvim u redu, jer je djelovanje Božje milosti doista nama nedokučivo. U skladu s tim, ništa nam ne brani upućivati molitve (pa tako i mise) za bilo koga, uključujući najveće zločince povijesti, a među njima i Antu Pavelića. Međutim, jako sumnjam da su tu misu u Palmotićevoj zatražili preostali članovi Pavelićeve obitelji. Izvjesno je da se radi o događaju kojeg namjerno, iz godine u godinu, nameće grupa poklonika zločinačke i genocidne ustaške ideologije i da žele zloupotrijebiti religijske simbole u svrhu njena veličanja. Dakle, nemam ništa protiv toga da Crkva stavlja u svoje molitve bilo koga i imamo se pravo nadati da su i najgori zločinci na nama nepoznate načine “ušli u vinograd” u najzadnjoj uri. Crkva zapravo ne može tu raditi kompromise i ako bi počela birati tko su oni podobni, a tko nepodobni za njene molitve, potpuno bi se kompromitirala. Međutim, ono što ona može i treba činiti je ograditi se od zlouporabe religijskih simbola. Prvo, vrlo jasno i nedvojbeno treba reći da ni na koji način ne podržava projekt, idologiju i zločine počinjene za vrijeme NDH niti veličanje istih. Osim toga, nijedan crkveni kanon (koliko je meni poznato) ne traži da se na početku mise pokojnici čitaju poimenice. Čak i ako su od vjernika zaprimili molbu za misu zadušnicu za Antu Pavelića (koji ne bi trebali niti smjeli odbiti), svećenici su u svrhu zaštite svetosti mjesta trebali izbjeći spominjanje Pavelićeva imena kako na misi tako i u crkvenim glasilila. Jednostavno su mogli reći da se misa služi “na nakanu” što je svojevrsni sakristanski terminus technicus. Ako pak inzistiraju na tome da uvijek čitaju imena pokojnika, onda bi netko trebao provjeriti istinitost njihovih namjera i uplatiti misu za Staljina ili Tita. Nekako sam uvjeren da potonju dvojicu ne bi pročitali. Ono najmanje što su mogli učiniti je razjasniti činjenicu da Crkva ne odbacuje ni najveće grešnike, ali da misna slavlja nisu i ne mogu biti apologija njihovih čina. Mise zadušnice zapravo ne govore ništa o osobama, osim da spadaju u ljudski rod za koji je Isus Krist umro, da su za života bili grešnici/grešnice i da kao takvi potrebuju naše molitve. Što se tiče odnosa Katoličke Crkve u Hrvatskoj prema NDH, to je puno šire pitanje. Postoje formalne osude tog režima od strane visokih Crkvenih službenika, međutim moj je dojam da je ta osuda nedovoljno jasna i još manje vidljiva. Žalosno je vidjeti da još uvijek postoje oni koji pokušavaju zločine tog vremena negirati ili umanjiti, kao što je bilo vidljivo iz skandala koji je relativno nedavno pokrenuo Stjepan Razum, pročelnik odjela Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu, svojim revizionističkim tvrdnjama o koncentracijskom logoru Jasenovac i ustaškim zločinima. Što se tiče niže-pozicioniranog klera osobno sam se uvjerio da još uvijek postoje simpatizeri tog vremena. Teško mi je govoriti o postocima, ali nedvojbeno je potrebna puno temeljitija edukacija o tom tamnom vremenu i neprestano ukazivanje na protukršćanski karakter fašizma i NDH.

Nikola Horvat: Crkva ima apsolutno pravo držati mise za koga i kada hoće. Ipak, problem nastaje kada se mise održavaju s prikrivenim nakanama, odnosno kao politički skupovi s političkom porukom. Kao što je i Mario primjetio sumnjam da bi držali misu za Draža Mihajlovića i pompozno se uzdizali kako drže misu za spas njegove duše te da vrše svoju svećeničku službu, kao što pompozno govore kada je u pitanju Pavelić. Ante Pavelić je simbol zločinačkog režima i njegovo ime sa sobom nosi mnoge negativne konotacije. Svatko pametan i svatko tko je oslobođen ideologije će to razumijeti i poštedjeti ljude zahvaćene zlom toga simbola, te ih pokušati sačuvati nove patnje pod svaku cijenu, pa taman to značilo držanje mise u tajnosti.

Dobro je napomenuti kako Crkva nikada nikoga nije osudila na pakao. Crkva nema ingerencije nad besplatnom i sveopćom Božjom milošću. Tko je spašen a tko nije, i ako nije, Crkvi je posve skriveno. Iz toga razloga misa za grešnike je legitiman čin, a Crkveni nauk naučava da tim činom Crkva može ljude spasiti muka čistilišta. Misenje za Pavelića u svojoj bi suštini moglo ukazivati na vjeru u veliku Božju milost i mogućnost da je takav zločinac zapravo spašen, što i meni govori logika Evanđelja, no samo i isključivo ukoliko se iz tog čina izuzme ideološka pozadina, politikanstvo, a uključi briga za pogođenog zlom tog čovjeka kojemu je iz opravdanih razloga nespojivo spasenje i takvo zlo.

I u ovom slučaju se valja vratiti Evanđelju i pogledati kako je Isus komunicirao sa svojom okolinom. Uvijek na strani potlačenog i nemoćnog, potrebnog, Isus je bio i ostao protuteža moći i snazi, korupciji i zlu. Živimo li Evanđelje misu koju bi trebali održati je misa za žrtve moći i zla koji su se na njih obrušili poput kakvog podivljalog stršljena, a Pavelićev onostrani život jednom za svagda ostaviti Božjoj milosti i činjenici da molitvom za njegove žrtve ponajprije molimo i za nasilnika, baš prema onoj “oprosti im jer ne znaju što čine”.

Nažalost, protagonisti tih misa nisu ni blizu Evanđelja u koje se kunu. Štoviše, plodovi ponajbolje pokazuju da se zapravo radi o đavoljoj raboti. Ono što još više žalosti je potpuna šutnja lokalnog nadbiskupa i njegove birokratske mašinerije, na što smo već navikli kad god je u pitanju pronevjera Evanđelja na štetu same Crkve i njenih vjernika i evanđeoskog ugleda.

A što Crkva poručuje ovakvom praksom kakvu imamo prilike vidjeti? Crkva poručuje da je spremna odreći se jednog dijela vjernika iz političkih, odnosno ideoloških razloga. To isključivanje imamo prilike vidjeti i u ostalim nacionalističkim eskapadama crkvene vrhuške i njenih sinova u kojima se spremno politički opredjeljuju, zazivlju podjele, rat i mržnju okarakteriziravajući takvu retoriku kao domoljublje i katolicizam kojemu se svaki vjernik ima dug pokloniti i prigrliti ga, i time svjesno od sebe isključuju sve svoje vjernike političke neistomišljenike, odnosno one koji drugačije misle – u ovom slučaju to su koji misle nenacionalistički, odnosno više evanđeoski. To je istinska tragedija današnje Crkve u Hrvatskoj koja svjesno odjedrava u smjeru bezbožništva kljaštreći svoje vjerničko tijelo po ideološkom i političkom ključu, a tome je kruna način misenja za Antu Pavelića i folklor koji ga u stopu prati.

Ivan Novak: Naivno je misliti kako su ljudi toliko naivni. To bih rekao za pokušaj opravdanja tog čina, kada se tvrdi da je misa za Poglavnika tek obična misa za običnu dušu. Naime, problem s njegovom dušom je rak-rana Crkve u Hrvata. Bila je to vjernička duša, čak i pobožna duša, ali beskrupulozna i nemilosrdna duša. On je Crkvi i svom narodu želio dobro, ali u ostvarivanju svog poimanja dobra nije se ustručavao okrvaviti ruke. Neistomišljenike nije tolerirao već likvidirao, s drugačijim nije vodio dijalog već ga je prezirao, tražio je neprijatelje koje bi se moglo okrivljavati za probleme, a sredstva za postizanje ciljeva nije birao. Isti je mentalitet u našoj Crkvi ostao do danas i to je ono što je izjeda i ne dopušta joj biti nositeljicom Radosne vijesti. Civilizacijski dosezi zapadnog društva su eliminirali mogućnost fizičkog obračuna, ali se vrijednosti dijaloga, tolerancije, uvažavanja i samokritike u našoj Crkvi nisu afirmirale. Ona sebe jednako promatra kao jedinu nositeljicu istine i dobra, a ostale društvene snage kao protivnike tih vrijednosti. Stoga ne čudi da je upravo Crkva skrivala Poglavnika nakon bijega iz zemlje i pomagala mu kako ne bi odgovarao za svoja zlodjela. I ne čudi da se poklonici NDH i danas redovito sastaju na crkvenim slavljima. Savez takve Crkve i Pavelića je prirodan i logičan. Danas pak Crkva u Hrvata priželjkuje dolazak nekog umivenog Pavelića, vođe koji će imati tendenciju ka teokraciji i učinkovito se obračunati sa svima onima koji nisu na toj liniji. Mislim da je takva molitva na srcu onih koji prikazuju te mise za Pavelićevu dušu.  Za njih istinski Bog nije Isus Krist već hrvatski bog Mars. On ih vodi u vječnom ratu protiv uvijek novih neprijatelja. Njegova je Crkva vojujuća, Ecclesia militans. Izgubila je veliki džihad, pa se stalno bori u malima. Ono što se pritom priželjkuje je zapravo orvelovsko društvo totalne kontrole, kakvo bi i Pavelić uspostavio u NDH da su slučajno njegovi saveznici pobijedili u ratu. Društvo u kojem bi Zakonik kanonskog prava vrijedio kao obvezujuća norma. U kojem bi se svi izvana pridržavali kršćanskog morala, a ako bi imali kakve privatne sumnje ili prigovore to bi rješavali u ispovjedi. Ukoliko su i dalje inatljivi, najbolje je da neprimjetno nestanu. Jedino su nositeljima režima razni nestašluci dopušteni, sve dok ne ugrožavaju moć Crkve. Sve u svemu, ništa novo pod suncem, riječ je o novovjekovnoj katoličkoj utopiji koja se pokušala ostvariti s Francom, Salazarom, Pinochetom, Videlom i drugima. No, fascinira naivnost kojom se na toj utopiji i dalje inzistira.

Boris Jurić: Sviđa mi se ovo isticanje pitanja naivnosti koje je kolega Novak iznio. Doista, čini se da smo vrlo često skloni imati nekoliko verzija istine koju iznosimo, ovisno o potrebi. Mislim da je to slučaj i ovdje.

Što to onda Crkva u ovom slučaju hoće pokazati: neizmjernu milost Isusova Boga koja zahvaća i u najtamnije dubine ljudskog života ili možda tek jadni pokušaj rekonstrukcije i reanimacije jednog – i to vrlo tamnog – komada povijesti hrvatskog naroda s kojim se tvrdoglavo identificira.

Zbunjuje činjenica da bi se u slučaju milosti ona ovdje obilno naglašavala, a svim silama susprezala kad su u pitanju homilije hrvatskih biskupa koji žare i pale cjelokupnu stvarnost i moderni svijet.

Upravo zbog toga, a svakako i dosadašnjim iskustvom, Crkva više naginje i pokazuje sklonost onom dijelu sebe koji se hoće identificirati s poviješću, a dakako i budućnošću jednog naroda. Crkva u Hrvatskoj je nacionalistička, to nije nikakva tajna pa zbog toga i svaki pokušaj govora o milosti za zločince povijesti ne dolazi u obzir, za što su kolege dali nekoliko primjera. Potrebno je dakle uvidjeti sljedeće: milost otvorena zločincima povijesti – ne! Ali milost za hrvatske zločince – da! Milost koja jedne obuhvaća, a druge isključuje nije milost nego ideološko oružje u rukama ljudi koji “barataju” religijom i vjerom.

U slučaju Pavelića, to bi značilo sljedeće: naučavati milost i pobožnost u kojoj nema Boga i kroz koju se od njega udaljujemo. Bilo bi to proglašavanje milosti za Pavelića u isto vrijeme kad se nastoji zanijekati njegove žrtve. Značilo bi to ići k Bogu zaobilazeći čovjeka. I sve to u vremenu snažne opasnosti i težnje k fundamentalizmu unutar religija, u vrijeme kiselih izraza lica.

Na koncu, što je to misa? – Nije li to objedno slavlje uz zahvalnicu (euharistija) u čijem središtu stoji povijest Isusove posljednje večere? – Može se činiti da dovodim u pitanje cjelokupnu povijest liturgije i mise, no u vremenu kada govorimo o Anti Paveliću i misama za njega, potrebno se zapitati koliko smo daleko od srži kršćanske vjere.

Oglasi

One comment on “Teološki kružok: Što Crkva poručuje misama za Antu Pavelića?

  1. anton
    02/01/2015

    Problem nije samo u Crkvi , nego u cjelokupnom hrvatskom društvu koje nije razriješilo Drugi svjetski rat, a kamoli noviju hrvatsku povijest. Tako da su neki danas zagledani u lik i djelo Tita, neki u Pavelića. Brka se povijest i svaki priča svoju priču. Mi kao katolici bi se trebali ugledati u velikane katoličanstva kao što su sv.Augustin, Majka Tereza……….itd. Teme poput sv.mise za Pavelića bi u normalnom sklopu razmišljanja trebale biti marginalna stvar.

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Information

This entry was posted on 02/01/2015 by in Crkvena politika and tagged , , .

Upiši Email kako bi primao notifikacije o novim postovima

Pridruži se 40 drugih sljedbenika

Prati blog na Twitteru

Kliknuli ste

  • 47,848 puta
Follow VJETAR on WordPress.com
%d bloggers like this: