VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

Isus – Zaboravljeni čovjek

jesus-face11-1

Isusa Krista prvenstveno moramo shvatiti na način na koji je on sam sebe shvaćao – kao čovjeka. Tek kada ga u potpunosti razumijemo kao jednoga od nas, tek tada možemo krenuti u avanturu shvaćanja Isusa Boga. Isto tako, od esencijalne je važnosti shvatiti Isusa kroz prizmu riječi koje je izrekao, a naknadna objašnjenja iz vremena i 400 godina nakon njegove smrti i uskrsnuća ipak uzeti cum grano salis

Piše: Nikola Horvat

Ne mogu se oteti dojmu da današnja Crkva drži Isusa u šaci, on je njihov i svaka interpretacija počinje i završava s Crkvom. Crkva, navodno vođena Duhom Svetim, ima sva prava i ekspertize na tumačenje, a ostale isključuje čak i iz mogućnosti da progovore, zaboravljajući da su starozavjetni proroci bili često otpadnici, da je i sam Isus bio otpadnik, a potom i mnogi genijalni mislioci kršćanske ili filozofske misli. Crkva kao da niti danas nije svjesna da se Duhu ne može zapovijedati, da se Božje nadahnuće ne može propisivati kao po receptu i da je svaki čovjek potencijalni “odašiljač” Božjih poruka, odnosno zrnaca koje je primio otvorenim umom, a kakvih je u Crkvi zbog same prirode organizirane religije sve manje, odnosno Crkva je s takvim ljudima u teškom minusu, a i onih par kojih ima s njima se napucavaju kao loptom.

Sve što znamo o Isusu iz Nazareta je napisano u kompilaciji spisa iz prvih kršćanskih vremena. Evanđelja sadrže jezgru, a pisma i poslanice apostola svojevrstan plašt oko te jezgre. Što su spisi koji govore o Isusu vremenski udaljeniji od njega to su manje vrijedni. Moramo priznati – spisi oko kojih se isplelo kršćanstvo su izuzetno malog obujma, a osim što su kvantitativno na niskim granama pisani su i s određenim vremenskim odmakom od Isusa. I uz to što je sav materijal malen obujmom, tome moramo dodati i činjenicu da su pisci ubacivali svoje tvorenice i izričaje da bi izrekli svoju interpretaciju tridesetak ili više godina starih riječi i sjećanja, da bi izrekli svoju teološku besjedu turbulentnoj zajednici. Upravo ovdje valja imati na umu, a kako piše Hans Kung, da Evanđelja nisu dokumenti čiste povijesti, već spisi praktičnog navještanja vjere; oni žele izazvati i učvrstiti vjeru u Isusa kao Krista. Upravo je ovdje izuzetno teško povući granicu između događanja povijesti i interpretacije povijesti, između povijesnog izviješća i teološke refleksije, između pred uskrsne riječi i poslije uskrsne spoznaje. Kada se sve zbroji i oduzme, od povijesnog Isusa iz Nazareta nam ostane jedna oglodana kost. No, umjesto da od nje pokušavamo dobiti sočno pečenje, što se kroz povijest iznova ponavljalo, valjalo bi radije skuhati finu juhu.

Već se u prvim stoljećima kršćanstva počelo raspravljati o Isusovom čovještvu i boštvu. Tako su iznjedrili neki poznati heretici poput Arija koji je tvrdio da je Isus stvoren što su crkveni oci odbacili, ali i mnoštva drugih koji su jedan po jedan padali u nemilost crkvenih otaca. Takvi koncilski okršaji su bili česti, a puno puta je o prihvaćenom učenju odlučivao tek pokoji glas, pa možda gdjekad i lobiranje određenih autoriteta. Suprotno današnjem poimanju, ti su dogmatski sukobi bili vrlo žustri, a slika anemičnih, praštajućih i blagih svetaca ovdje ne nosi nikakvu težinu. Dobar dio svetaca prvih koncila su bili agresivne, tvrde ličnosti, a koncili su više ličili na boksačke ringove nego na svete rasprave. U pitanju su bile glave biskupa i vjernika, pa se sukladno tome prilično strastveno ulazilo u konfrontacije. Gledajući statistički, zapravo je pravo čudo što je danas nauk upravo onakav kakav je. Trebao je samo pokoji biskup biti manje agresivan i manje mahati šakama, i tko zna, možda bi danas vjerovali u nešto sasvim treće. Netko je sklon povjerovati da je tim šakama kumovao Duh Sveti pa je sve izglasano točno onako kako je On htio. Takvo poimanje, u ostalom, garantira, uz isposlovanu svetost dotičnih svetih otaca, i prisutnost Duha Svetoga nad današnjim biskupima. No, ne zavaravajmo se, Duha Svetoga i one koji ga rado slušaju se vrlo često može ušutkati, koliko god pitanje o kojemu se raspravlja bilo važno.

Ipak, nakon mnogih svetih sabora i teoloških rasprava ustabilio se nauk da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek u dvije nepodijeljene i nepomiješane naravi. Takav se nauk brani argumentom da su crkveni oci i sabori bivali vođeni Duhom Svetim, kao što sam već napomenuo. Da se povijest nije tako odigrala pitanje je što bi pluralizam mišljenja i dogmatskih koncepata donio do 21. stoljeća. Možda je bilo nužno definirati tko je Isus i odakle dolazi, ali to se dogodilo nauštrb samog Isusa. Naime, stavimo li čovjeka i Boga bok uz bok čovjek u svojoj neznatnosti zapravo nestaje, poput mjeseca na sunčanom nebu. To se, nažalost, dogodilo i kršćanstvu. U silnoj želji da se ispravno odnosimo prema Isusu Bogu potpuno smo zaboravili na Isusa čovjeka. To je u nekim povijesnim trenucima poprimilo groteskne razmjere pa su se pojavili teološki koncepti po kojima Isus nije vršio nuždu, kao novorođenče je znao govoriti, ali je to skrivao da ne sablazni obitelj, pretvarao je glinene ptičice u žive ptice, nije imao niti jednu zamršenu vlas na glavi i slično. Koliko god ti koncepti bili naivni oni su samo slika onoga što se među vjernicima uvelike vjerovalo, i ta se podloga uvukla u crkvenu spoznaju Isusa pa je čovjek – Bog postao Bog.

Bitno je napomenuti da na temelju lako dokazivog kritičkog nalaza čak i konzervativni egzegeti zaključuju da Isus sebi nije nadjenuo niti jedan naslov mesijanske časti: Mesija, Sin Božji, Sin Davidov. Upravo suprotno, tvrdi Kung, nakon Uskrsa je cjelokupna predaja o Isusu viđena u mesijanskom svjetlu i otuda je mesijanska vjeroispovijest unesena u prikaz Isusove povijesti. Redaktori Evanđelja se osvrću unatrag i govore iz uskrsne vjere, za koju mesijanstvo – sada shvaćeno posve drugačije – nije problem. Uzmemo li naslov Sin Božji tu moramo konstatirati, dakle, da se nipošto nije radilo o podrijetlu, već o Isusovom pravnom položaju i mjestu u vlasti. Manje o biti nego o funkciji. Izvorno taj naslov nije značio tjelesno sinovstvo već božansko izabranje i opunomoćenje kojim taj Isus sada namjesto Boga vlada njegovim narodom. Taj naslov „Sin Božji“ karakterizira Isusa u jednako maloj mjeri kao nadljudsko biće koliko i kralja Izraelskog, već ga karakterizira kao vladara ustoličenog uzvišenjem s desne Bogu kojega se ima štovati kao generalnog opunomoćenika Božjega. U takvom poimanju teolozi prvih stoljeća su počeli okretati izvornu kristologiju uzvišenja, koja polazi odozdo i usredištena je u smrti i uskrišenju, u kristologiju inkarnacije koja kreće odozgo: utjelovljenje Sina Božjega, čije je lišavanje i poniženje dakako pretpostavka uzvišenja. Može se također reći: „uzlazeća“, ascendentalna kristologija, za koju Božje sinovstvo starozavjetno znači izabranost i prihvaćanje na mjesto sina nadomještena je „silazećom“, descendentalnom kristologijom. Za nju Božje sinovstvo – što ga je valjalo sve preciznije opisati helenističkim pojmovima i predodžbama – znači ontološko rađanje više vrste. Sada se manje radi o starozavjetno shvaćenom položaju po pravu i moći Isusa Krista nego o njegovom helenistički shvaćenom podrijetlu. Radi se manje o funkciji nego o biti. Na scenu nadolaze pojmovi bit, narav, supstancija, hipostaza, osoba, unija. Sin Božji sada više nije zastupnik, glasnogovornik, namjesnik Božji, već posve samorazumljivo, božansko biće koje je snagom svoje božanske naravi različito od ljudske sfere, zaključuje teolog Kung. Čovjek Isus postao je transcendentalni, strani, strašni i odijeljeni Bog.

Dolaskom srednjeg vijeka crkvena se hijerarhija pomalo udaljuje od naroda, latinski jezik iščezava iz govora novih naroda i postaje isključivo crkvenim jezikom kojega puk ne razumije. Jaz između klera i naroda raste, a s njime i grandioznost Isusa Krista novim naukom o transupstancijaciji. Situacija je dovela do toga da se narod više nije usudio hraniti euharistijskim kruhom. Tek Inocent III. (1198. – 1216.) uvodi zakon kojim se obvezuju svi vjernici da se barem jednom godišnje ispovjede o Uskrsu i pričeste. Otprilike u to vrijeme u Europi počinje i „euharistijska renesansa“. Objekt prisutnosti proslavljenog Krista sve više postaju darovi na oltaru, a sve manje okupljena zajednica, pa se u tom povijesnom trenutku počinje s praksom podizanja hostije pri pretvorbi koja služi kao trenutak klanjanja. Prvo klanjanje u današnjem smislu je održano 11. rujna 1226. u Avignonu kao zahvala za pobjedu nad Albigenzima. Zatim, 1264. uveden je od Urbana IV. blagdan Tijelova. Kroz sljedeća stoljeća se klanjanje euharistijskom kruhu množilo, a Tridentski sabor je takvu praksu potvrdio unatoč stremljenjima nekih reformatora koji su počeli odbacivati takvu, kako su tvrdili, idolatrijsku praksu.

Tridentski oci su ustvrdili: „…ostali sakramenti imaju moć posvećivanja tek onda kad se netko njima služi, a u euharistiji se nalazi nešto izvanredno i jedinstveno, u njoj je sam začetnik svetosti i prije primanja.“, te potakli vjernike da na Tijelovo euharistijski kruh u procesijama pobožno i s poštovanjem nose po ulicama i trgovima. Takav modus poimanja i štovanja je gotovo neokrznut došao do današnjih dana, a srednjovjekovno poimanje klanjanja veličanstvom strašnim odjevenom Bogu (Job 37,22) mumificirano je opstalo u srcima vjernika. Osobni odnos s Bogom se u takvom čašćenju savršeno preklapa s grozomornim osjećajem krivnje što plastično i tipično karakterizira katoličku stvarnost i duhovnost. I iako uvjereni da odaju dužnu slavu svome Bogu vjernici takvom praksom bivaju najčešće onemogućeni za bliski i osobni, sinovsko – očinski odnos, kakav je gajio Isus sa svojim Taticom (aramejski Abba) i kakav jedino istinski razotkriva pravo lice našega dobroga Oca. Ta, da je Isus želio klanjanje apostoli bi ga slijedili na koljenima. Namjesto toga podigao je tadašnjeg pognutog, zastrašenog čovjeka i ponudio mu partnerstvo i uzdignuće. Crkva je odlučila tog uzdignutog, slobodnog čovjeka baciti ponovno na koljena pa da u svojoj kvazinedostojnosti poslušno robuje svojim duhovnim poglavarima. Prekrasan put Isusa Krista su pretvorili u milion puta viđen koncept moći i sljepila. Božansko i lijepo je pretvoreno u ljudsko i ružno i kao takvo predstavlja savršenu paradigmu teološke slike pada prvih ljudi Adama i Eve. To je taj iskonski grijeh, ako već govorimo u kategorijama katoličke dogmatike.

Nastavimo, dakle, ovdje se radi o mitologizaciji Isusa iz Nazareta, ili čak pretjeranoj deifikaciji čovjeka koji se nazvao sinom Božjim. Kompletna se duhovnost Rimokatoličke Crkve izgradila na Kristu vjere, dok je povijesni Isus, sukladno nekritičkom razumijevanju Biblije, izblijedio do neprepoznatljivosti. Bog koji je odlučio postati čovjekom i na ljudski način, u ljudskim prilikama objaviti se čovjeku svojim je utjelovljenjem dokinuo nepremostivi jaz kontingentnosti i nesavršenstva čovjeka i transcendentnosti i savršenstva sebe samoga, ako ćemo po katoličkoj dogmatici. Nasuprot vladavine straha –  postao je jednim od nas, ako ćemo po katoličkoj dogmatici, uzvisujući nas u neslućene visine. Učinio nas je dostojnim samoga sebe. Bog je s nama uspostavio neraskidivo prijateljstvo koje svoju kulminaciju postiže u podizanju čovjeka sa starozavjetnih koljena nedostojnosti i straha u slobodni i samosvjesni zagrljaj ljubavi. Istinsko klanjanje se događa u prihvaćanju tog prijateljstva. Ta analogija se možda ponajbolje razumije shvati li se kao doslovan odnos dvaju ljudskih prijatelja. Isus to jasno govori: „Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga.” (Iv 15,15)

Uzmimo samo adoraciju – to je samo jedan primjer kojim se, primitivnom pobožnošću, doslovnim shvaćanjem Biblije i pretjeranom deifikacijom Isusa, od vjernika udaljuje ponuda spasenja i svodi je se na ublaženu, biblijsku verziju klanjanja totemima. Slična se poimanja pojavljuju i u doživljavanju euharistijskog kruha unutar misnog zajedništva koji umjesto da zbližava i izgrađuje živu zajednicu čini je zaslijepljenom od silne moći i sjaja koju projiciraju u nj. Ne, poimanje euharistijskog kruha kao doslovnog Boga koji je na oltaru i koji iziskuje enormne količine udivljenja, kajanja i nedostojnosti nije ni približno u koncepciji nauka kojem nas je učio Isus. Takva duhovnost nije ispravna, takav susret s bogom ne oslobađa. Zemaljski Isus koji je bio za čovjeka, s čovjekom, uz čovjeka i naposljetku i sam čovjek nije želio osmisliti sustav bogoštovlja u kojem bi se on sam pojavljivao na apsolutno drugačiji način od onoga kakav je bio na Zemlji: nasuprot pristupačnosti odalečenost, nasuprot transparentnosti zakrabuljenost, nasuprot jasnoće nejasnoća, nasuprot osobnosti masovnost, nasuprot konkretne ljubavi statična indiferencija.

Štoviše, Isus nije osmislio bogoštovlje osim do onog: „Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.“ (Iv 13,34) A ovo što sam nabrojao: pristupačnost, transparentnost, jasnoća, osobnost i konkretna ljubav; čovjek nalazi u slobodi koju daje Isus Krist u osobnom susretu sa svojim prijateljem – vjernikom. Pitanje je samo zadovoljavamo li se ljudskim urlikanjem na Boga u obliku silnih misa i usiljenih pobožnosti, ili Isusovim teškim putem? I ponovno bih posegnuo za tumačenjima teologa Kunga i zaključio da je posljednju gozbu, Isusovu oproštajnu večeru, moguće objektivno sagledati jedino na pozadini toga dugog niza objeda, što su ga njegovi učenici nastavili nakon Uskrsa. Otuda je već razumljivo da Isus tom posljednjom gozbom nije htio ustanoviti neku novu liturgiju. Još jedanput trebalo se ozbiljiti zajedništvo objeda s onima koji su toliko dugo s njim putovali, jeli i pili. U iščekivanju nadolazećeg kraljevstva te njegova rastanka Isus je po posljednji puta htio objedovati sa svojima. Ako ikoja rečenica, u izvješću o posljednjoj večeri potječe od samoga Isusa, onda je to rečenica koju u kasnijoj liturgijskoj predaji već Pavao nije preuzeo, da Isus od trsova roda više neće piti do onoga dana kada će ga piti novog u kraljevstvu Božjem.

Ustrajavati na duhovnosti i životu koji banaliziraju Isusovu ponudu prijateljstva i koji su u potpunoj suprotnosti od svega onoga što je Isus bio i činio pronevjera je Radosne vijesti. Isusa Krista prvenstveno moramo shvatiti na način na koji je on sam sebe shvaćao – kao čovjeka. Tek kada ga u potpunosti razumijemo kao jednoga od nas, tek tada možemo krenuti u avanturu shvaćanja Isusa Boga. Isto tako, od esencijalne je važnosti shvatiti Isusa kroz prizmu riječi koje je izrekao, a naknadna objašnjenja iz vremena i 400 godina nakon njegove smrti i uskrsnuća ipak uzeti cum grano salis – sa zrnom soli. Da, vjerujem u Trojstvo, ali isto tako vjerujem u ljudsku beskrajnu ograničenost i mogućnost potpuno krive interpretacije stvarnosti koju nam je pokušao objasniti Isus iz Nazareta. Dakle, ostavljam pitanja dogmatske prirode otvorenima, uz dužno poštovanje i davanje prednosti dogmatskim formulama pri dvojbama.

S druge se pak strane, govori Kung, kršćanstvu postavljaju važna pitanja: ne samo to ne odgovara li ipak kršćanski svetački kult faktički uvelike politeizmu, već prije svega, poima li se Bog s pravom osobno, može li se s pravom čak nazivati osobom. Isus taj izraz ne rabi; u Bibliji ga se za Boga uopće ne koristi. Je li on možda ipak odviše ljudski? Grčki „prosopon“ (=persona) znači maska koju glumac nosi, uloga koju igra, općenitije lice. Koliko je veliko značenje taj pojam imao za antičko kazalište, toliko malo za antičku filozofiju. Reljef mu je pridalo tek ranokršćansko učenje o Trojstvu i utjelovljenju. I na grčkom i na latinskom u krajnje zamršenom procesu interpretacije do u beskraj se sporilo bi li se i u kolikoj mjeri pojam osobe (persona, prosopon, hypostasis) — koji se sada sve više uzimao kao duhovna individualnost — mogao primijeniti na Boga. Gdje je u svim tim teorijama Duh Sveti? To samo On zna, naime i danas se mnogi kunu u ekskluzivna prava na darove Duha Svetoga i to po hijerarhijskom ključu, odnosno po boji zuchetta – kapice što navodno biskupima garantira određene duhovne beneficije, a potom mnogi djeluju u maniri najvećih prevaranata.

Vremena su se možda promijenila, ali čovjek je ostao čovjek – tjeran interesima, moći, novcem i svojim itekako ograničenim spoznajama kreira okolinu prema svojem odljevu, a koliku je tko imao moć da svoj odljev učini odljevom svih pitanje je sposobnosti pojedinaca. Upravo je zato od velike važnosti krutu uniformiranost i šablone zamijeniti mekšim pristupom u kojem će vjernik imati određenu mogućnost pomaka kako ne bi duhovno atrofirao u gipsevima i koritima dogmi. Takvi bi pomaci vjernika mogli po ključu „sensus fidelium“ nagnuti brodove nauka na ovu ili onu stranu te time pomoći osoblju broda da uravnoteži fiksirane balaste u svojoj utrobi kako bi svi bezbolnije mogli otploviti bliže Istini.

Osoblje bi pak tog broda zvanog Crkva trebalo srezati ekskluzivna prava samih sebe na osobu Isusa Krista. Malverzacije njegovim imenom su učinile mnogo zla, a svećeničko poistovjećivanje s njime tu predstavlja vrh ledene sante. Kao što bi rekao teolog Holl: udomaćen u crkvama Isus se često doimao kao upravo sve opravdavajući predstavnik religiozno-političkog sustava, njegove dogme, kulta, crkvenog prava: nevidljivi poglavar itekako vidljivog crkvenog aparata, jamac svega što je nastalo u vjeri, ćudoređu, disciplini. U ovih 2000 godina kršćanstva što li sve nije morao legitimirati i sankcionirati u Crkvi i u društvu! Kako su li se tek kršćanski vladari i crkveni knezovi, kršćanske stranke, klase, rase na njega pozivali! Za što ga se sve nije koristilo — za kakve neobične ideje, zakone, tradicije, običaje, mjere! Ono što suprotno svakovrsnim pokušajima udomaćivanja valja objasniti: Isus nije bio čovjek crkvenog ili društvenog establišmenta. A ja bih dodao da osim što to nije bio da na kraju krajeva to nije niti ostao – odnosno, prema mojem dojmu, Isusa u kršćanskim crkvama, osim u tragovima, nema, a kada ste na nenastanjenom otoku tragovi u pijesku vam samo daju lažnu nadu koja će na koncu uzrokovati životni kolaps, ne pomirite li se s činjenicom da su to što vidite samo tragovi.

Oglasi

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Information

This entry was posted on 24/07/2015 by in Crkvena politika, Inflacija duhovnosti and tagged , , , .
%d bloggers like this: