VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

Dr. Norbert Reck: Sa sigurnošću tvrdim – biskupi i vjernici koji ne progovaraju protiv fašističkih ekscesa su beskorisni

reck2a

Svakoj se priča mora dopustiti da bude izrečena. Ništa se ne smije skrivati. Oprost se ne može temeljiti na isključivanju „krivih“ priča, i ne može se bazirati na zahtjevu da se zaboravi. Traumatična sjećanja jednostavno ne smiju biti zaboravljena; takva je njihova priroda

Razgovarao: Nikola Horvat


 

Hrvatska je ovih dana proslavila 20 godina od vojne akcije Oluja kojom je oslobodila svoj okupirani teritorij. Ipak, niti nakon toliko godina hrvatska javnost i vlast nisu sposobni suočiti se s negativnostima koje su se dogodile u toj akciji. Forsira se grandioznost, svehrvatstvo, pobjeda, nacionalni simboli, a retorika uvelike podsjeća na 1991. U tom nacionalističkom folkloru Crkva zauzima prilično važnu ulogu. Biskupi propovijedaju o briljantnoj pobjedi i ponosu, posvećuju se grandiozne crkve, poput one u Kninu koja nosi ime Gospe velikog hrvatskog krsnog zavjeta, zaziva se Bog i utjerava ga se na našu stranu, istina je jedna i svehrvatska i Crkva je u njenom posjedu. Svečanom vojnom mimohodu prisustvovali su i predstavnici Crkve, i iako je sve vrvjelo riječima “mir” i “legitimnost” nitko da se prisjeti istinskih problema poput ubijenih srpskih civila, milenijske pljačke koja je uslijedila nakon Oluje i građana srpske nacionalnosti koji se nikada nisu vratili u svoju domovinu. Usiljeno i odglumljeno žaljenje postoji, no kako to shvatiti ozbiljno uz erektiranu topovsku cijev kojoj se dive svi – od biskupa pa do političara i civila.

Gospodine Reck, hrvatsko je društvo duboko označeno katolicizmom, a katolicizam u Hrvatskoj već po tradiciji stremi nacionalističkom modusu djelovanja čijem se vrhuncu možemo osvjedočiti ovih dana. Možemo li generalizirati i reći da je RKC danas nacionalistički orijentirana ili je to fenomen vezan za određena područja i mentalitete?

Rimokatolička Crkva kao cjelina nije nacionalistička, i nikada nije niti bila. Oduvijek je bila transnacionalna. Od samih početaka Crkva je nadilazila nacionalne granice i to je tako do danas. Riječ „Katolik“ – kat’holon – znači „za cijeli svijet i za sve“. Sa svim svojim nejasnoćama priloženim ovom konceptu. Tu imamo i određeni oblik „kršćanskog imperijalizma“ koji tvrdi da je religija za sve. Ali to također uključuje ideju da svatko ima pravo biti u toj Crkvi neovisno o nacionalnosti, boji kože, spolu ili staležu. To je teološki vrlo zanimljivo jer ukoliko Crkva svoj katolicitet uzima ozbiljno onda nitko i nikada ne bi trebao biti isključen iz te Crkve. Ako je Crkva posrednik spasenja onda ona nema pravo isključiti ljude iz spasenja. Odluka spasenja je Božja odluka. Kada papa Franjo kaže „tko sam ja da sudim?“, to je katolištvo u svojem najčišćem obliku.

Kada pak neke partikularne Katoličke Crkve definiraju sebe kao nacionalne dobivam dojam da time izdaju svoju katoličku narav. Takve Crkve postaju ideološke, priljepljuju se uz ideologiju koja stremi biti posebna i koja isključuje druge. Kao takvi oni više nisu ponizni sluge Krista. A pogledamo li to s političke strane: demokratska država nikada ne bi trebala prihvatiti ideju da se njeni građani identificiraju pripadnosti jednoj specifičnoj Crkvi. A što je s Baptistima? Židovima? Muslimanima? Demokratska država mora biti pluralistička, ne samo po zakonu, nego i u govoru i stavovima njenih vođa.

Isus je bio Židov. U njegovo vrijeme pojam nacije nije postojao, ipak ljudi su se oduvijek svrstavali – prvo u plemena, pa po religijskom ključu, a kasnije po gradovima ili državama. Probajmo Isusa svrstati u današnju političku nomenklaturu – kojoj bi političkoj struji, sudeći po Evanđeljima, Isus danas stremio?

Dok je „nacija“ moderan koncept, „narod“ je koncept koji je bio vrlo važan u Isusovo vrijeme. To ne zvuči baš dobro našim ušima, s obzirom da su razni fašistički pokreti koristili koncept naroda za svoje svrhe. No, to nije Isusova krivnja. Dakle, ne vidim razloga da se ljudima umanji mogućnost da se organiziraju u klanove, plemena, narode ili države: no bitno je izgraditi strukture solidarnosti kako ne bi postali žrtve žudnje, ugnjetavanja, kapitalizma itd.

U Markovom Evanđelju postoji jedna scena, poglavlje 6. Prvo čitamo o egzekuciji, obezglavljenju Ivana Krstitelja. On je bio neustrašivi kritičar nemoralnosti vladajuće elite njegove zemlje. Organizirao je ljude i ojačao njihovu odlučnost za boljim životom, solidarnošću i to ritualom krštenja. U tim vremenima krštenje nije bilo ritual kojim se pristupalo religioznoj skupini – bijaše to samoopredjeljenje, političko i religijsko u isto vrijeme. Krštenjem su se ljudi obvezali da ne postanu prijetvorni i pokvareni kao njihove vođe.Vladari su to promatrali i odlučili ubiti Ivana jer je bio opasan. Sljedeća scena: poslije smaknuća rodila se izvjesna nervoza, dezorijentiranost, „mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo“ (mk 6,31). Ljudi su opsjedali Isusa tražeći pokoju riječ od njega. Kada je Isus vidio veliko mnoštvo „sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.“ (Mk 6,34) Danas baš ne volimo metaforu ovce/pastir jer je ta metafora iskorištavana od mnogih crkvenih vođa za represiju običnih vjernika. No, u ovom kontekstu slika je jasna: Ljudi su bili dezorijentirani, paničarili su, gladni, zemljom se loše upravljalo, vladari su bili ubojice, a Ivan, ponajbolji nevladajući vođa, je bio mrtav. Narod se okrenuo Isusu da ih vodi. A on ih je učio „mnogočemu“. Što ih je učio? U osnovi Toru, zakon Izraela: kako živjeti zajedništvo u pravdi i solidarnosti – ne individualno, nego kao narod! U kategorijama Evanđelja netko bi mogao reći: Isus ih je podučavao kako da iz zbunjene svjetine (grčki: ohlos) prerastu u samoopredijeljen narod (grčki: laos). To nije imalo nikakve veze s nacionalističkim sloaganima poput „Ponosni smo, velika smo nacija!“ U vrlo zamršenim okolnostima rimske okupacije zemlje Isus nije pozivao narod na nasilje protiv Rimljana. To bi dovelo do masakra (kao što se događalo prije i nakon Isusa). Isus je savjetovao da se ljudi organiziraju, da si sami pomognu, pozivao ih na solidarnost koji bi omogućio ljudima da žive u punini i dostojanstvu za vrijeme rimske okupacije. Uviđate li razliku?

Tako da, upitate li me gdje bi Isus danas politički stajao pretpostavljam da bi bio među grupama i incijativama koje jačaju autonomnost ljudi kako bi postali samopouzdani i u mogućnosti da žive u pravdi sukladno Tori – a sve to pod okupacijom kapitalizma i korupcije. Vjerojatno ne bi stao na stranu individualizma ljudi. Namjesto toga ohrabrivao bi ih da rade zajedno, žive zajedno, zabavljaju se zajedno, ne kao potrošači nego kao narod – a što svakako nema veze s nacionalnom državom.

Katolicizam u Hrvatskoj je izrazito ideološki nastrojen – ideja ispred čovjeka, stremi se grupiranju, sve se zna i mijene su nepoželjne. Možemo li uklopiti osnovnu ideju Isusa Krista – univerzalnost spasenja – u ovaj ideološki koncept? Svi su spašeni snagom Božje milosti, bilo da ste crn ili bijel, Židov ili kršćanin, katolik ili pravoslavan – tko god da jesi vrijedan si Božje milosti i nema te ideje ili religije koja bi trebala stajati ispred ljudskog bića. Ili ima, sudeći po situaciji u Crkvi u Hrvatskoj?

Kada vidim Crkvu u Njemačkoj nisam baš zadovoljan. Puno je teoretskog pabirčenja o istini i „ispravnim“ učenjima Crkve. Samim time, mnogi su kršćani zabrinuti oko spasenja njih samih, a ne oko ljubljenja svojih susjeda/bližnjih. No, uvijek je dobro imati pred očima cijelu sliku. Posebice u južnoj hemisferi planeta postoje tisuće kršćanskih zajednica i pokreta koji se zalažu za socijalnu i ekološku pravdu, za ljudska prava i dobrobit ljudi.Takve su zajednice u znatnom porastu, mlade su i dinamične i uskoro će brojčano nadmašiti tradicionalne Crkve diljem svijeta. Felix Wilfred iz Chennaia, Indija, u svom članku „From World Mission to Global Christianities: A Perspective from the South“ objavljenom u Conciliumu (hrvatsko izdanje br. 1/2011) opisuje takve transformacije. Wilfred kaže da će tradicionalne Crkve u sjevernoj hemisferi nestati ukoliko ne budu služile pravim potrebama ljudi. Nitko ne treba njihovu knjišku teologiju, nitko ne treba njihov egocentrizam. Nasuprot tome, ljudi trebaju njihovu potporu za razne ciljeve: socijalne, ekonomske i ekološke. No, željele ili ne, Crkve će se promijeniti. Uvjeren sam da će se to dogoditi i u Hrvatskoj, ali ne samo po sebi. Potrebno je da kršćani počnu sudjelovati u zajednicama i pokretima koji se zalažu za bolje sutra svih ljudi. Potrebna je avangarda, prethodnica. Crkve će to pratiti. 1983./1984. živio sam u SAD-u te sam pripadao grupi naziva „The Brandyvine Peace Community“. To je bila grupa uglavnom katolika koja je bila angažirana u nenasilnim aktivnostima protiv nuklearnih postrojenja. Nismo bili podržavani od strane službene Crkve, ali kombinacija moljenja, vođenja kampanji i zalaganja za mir je bila toliko jedinstvena da smo postali prilično poznati kao katolička grupa. Naposlijetku je ta grupa imala značajan utjecaj na biskupe da zauzmu jasan stav protiv nuklearnog naoružanja.

Ako vjerujemo u Božju univerzalnu želju za spašavašnjem svih ljudi, a što ljudi prepoznaju kroz priču o Isusu Kristu, moramo paziti da to ne pretvorimo u puku ideologiju. Univerzalna nada ne znači da kršćanska religija mora biti prihvaćena od svih ljudi na Zemlji kako bi zavrijedili spasenje. Isus nije nikada postao kršćanin, nego je ostao vjerni Židov do smrti. Mogu li kršćani reći da je to krivo? Orijentirajmo se primjerom samog Isusa. Liječio je ljude i brinuo se o njima tko god da su bili, u Izraelu ili u (stranoj) Samariji gdje su ljudi prakticirali „krivu“ religiju. Isus nije zahtjevao da se ljudi obrate na „pravu“ religiju prije nego im je pomogao. Njegova je poruka bila da Bog voli sve ljude. To je nekim ljudima teško prihvatiti jer streme tome da svi postanu poput njih samih. No, to je narcisoidnost koja preokreće kršćansku vjeru u ideologiju. Kao što je moj cijenjeni učitelj Johann Baptist Metz rekao: Ukoliko zaboraviš zemaljskog Isusa izgubiti ćeš i Krista.

reck1

Gospodine Reck, vi u Njemačkoj ste imali osobito težak put čišćenja od zla nacionalizma. Kako se čistila RKC u Njemačkoj nakon otrova nacizma, odnosno nacionalizma? Nije tajna da su mnogi katolici bili upleteni u zlo nacionalizma, pa čak i službena Crkva.

Zapravo nisam siguran da li se Rimokatolička Crkva u Njemačkoj uspjela očistiti. Poslije rata katolički biskupi i teolozi su odbili nazvati stvari svojim imenom. Crkva nije željela spriječiti bivše naciste da ponovno postanu članovi Crkve, tako da su izbjegavali govoriti o nacističkim zločinima, progoniteljima, konkretnim suradnjama, o pitanjima savijesti itd. Radije su ljudima govorili da svi zajedno moramo nositi krivnju nacističkih zločina, zajedno kao kršćani, kao Nijemci. U teološkoj tradiciji krivnja je konkretna i osobna stvar, nikako ne kolektivna. Tako da su biskupi i teolozi iznevjerili tradiciju učeći ljude apsudnim stvarima o krivnji. Rezultat je bio taj da su ljudi masovno počeli osjećati kolektivnu krivnju, čak i generacije rođene nakon rata. Time je učinjeno veliko zlo. Hannah Arendt je po tom pitanju vrlo britko rezonirala. U godinama koje su uslijedile Crkva je izdala izjave o stidu i pokajanju cijelo vrijeme držeći se govora o kolektivnoj krivnji. No, nikada nije govorila o konkretnim grijesima, primjerice, o katoličkim svećenicima koji su pripadali nacističkoj stranci, o propovjednicima anti-semitima u Crkvi, o biskupskim preventivnim mjerama protiv katoličke opozicije nacističkom režimu, o kolaboraciji s nacističkim sustavom itd. Nisu niti učinili ništa oko reforme teologije na sveučilištima. Studenti teologije niti danas ne uče o odnosima kršćanstva i židovstva, kako nadvladati anti-židovske stereotipe, kako razumijeti Isusa kao Židova, kako razviti autentičnu teologiju krivnje i pokajanja itd. No, postoje dobre izjave, kritičke studije, važni znanstveni projekti unutar Katoličke Crkve u Njemačkoj koji su, ipak, inicirani od strane hrabrih pojedinaca: jedan ili dva dobra biskupa, nekolicina jako dobrih profesora teologije, mnogi izrazito angažirani studenti, aktivni kršćani u vjerničkoj bazi itd. No, danas u Njemačkoj vidimo manifestacije i okupljanja nanovo okupljene fašističke rulje kako protestiraju protiv Židova, muslimana, gay i lezbijskih zajednica, izbjeglica i općenito stranaca. To je dovoljno za očajavanje. No, nema vremena za kuknjavu. Moramo nastaviti raditi (i razmišljati o vlastitim pogreškama).

Hrvati su iz rata 1995. izašli kao pobjednici, a Crkva je to objeručke prihvatila. Postala je promicatelj hrvatskog mita i začahurila se u balonu nacionalističkog ekskluzivizma, umišljene svetosti, luksuzu. Da skratim – pronevjerili su Evanđelje. Kako bi Crkva trebala tretirati poražene (Srbe), njihove žrtve, kako bi se Crkva trebala postaviti i vrednovati zlo koje su pobunjeni Srbi nanijeli Hrvatskoj i nasuprot tome revanšizam koji su Hrvati nanijeli Srbima? Kako bi trebao izgledati trajni put pomirenja prema receptu Isusa Krista, Evanđelja?

Meni nema baš puno smisla govoriti što bi Crkva trebala učiniti. Lekcija koju sam naučio iz poslijeratne Njemačke: Ako nešto želiš da se dogodi – učini to sam. Na nama je – kritički orijentiranim ljudima, da organiziramo diskusije, da suočimo žrtve i počinitelje, da istražujemo, pišemo knjige, snimamo filmove, promišljamo o pomirenju itd. Kršćani ne bi trebali učiti razgovorom o tuđim grijesima, nego o svojim grijesima. Ne da govore o svojim patnjama, nego da slušaju o patnjama drugih. „Tko je bez grijeha neka prvi baci kamen.“ (Ivan 8,7)

Za pomirenje je najviše potrebno, vjerujem, prostor gdje će se dijeliti sjećanja bez optužaba. Svjedoci rata i osvetničkih akcija, masakra često trebaju samo suosjećajnog slušatelja, nekoga tko sluša njihovu priču. Uzavrela javna atmosfera Hrvatske i Srbije ne osigurava takav prostor. Aktivni, uporni kršćani bi trebali uvjeriti svećenike, župnike da otvore mjesta za takve stvari (bilo službena Crkva to odobrava ili ne). Neki ljudi su dobri slušatelji, oni bi tu imali svrhu. Drugi su dobri novinari i mogli bi prikupiti priče svjedoka sa svih strana: o njihovim iskustvima, razračunavanjima s Bogom, o njihovim neprijateljima itd. Nakon 30 godina rada i iskustva oko pomirenja smatram da su takvi mali koraci mnogo važniji od službenih izjava i dokumenata. Svakako, svi bi voljeli da naši biskupi pokazuju više senzibiliteta i smirenosti. No, gledamo li ih kao našu sirotu braću, neće trebati toliko naših zahtjeva, nego više našu pomoć u slušanju priča svjedoka. Katkada se dogode i čuda obraćenja.

Kako pomiriti neugodna sjećanja i oprost?

Svakoj se priča mora dopustiti da bude izrečena. Ništa se ne smije skrivati. Oprost se ne može temeljiti na isključivanju „krivih“ priča, i ne može se bazirati na zahtjevu da se zaboravi. Traumatična sjećanja jednostavno ne smiju biti zaboravljena; takva je njihova priroda. Mogu jedino biti ublažena njihovim dijeljenjem. Također: žrtve nemaju dužnost oprostiti. Isus predlaže svojim učenicima da opraštaju neograničeno puta (Matej 18,22), ali to se ne može aplicirati na „druge“. U slobodi, gdje se sve otvoreno može izreći, oprost se može dogoditi, ali se ne može inzistirati na njemu. Oprost će uvijek biti dar, milost. I uvijek će se događati sporadično. Kolektivni čin ne može to nadomjestiti. Tako da postoji milion stvari koje možemo učiniti za ljude koji žele postati donositelji mira, djeca Božja (Matej 5,9). (Opširnije sam pisao o tome u svojem doprinosu knjizi, Opasna sjećanja i pomirenje koju su uredili Sremac, Grozdanov i Knežević.)

Uoči obljetnice Oluje u Rijeci u kazalištu je održan govor petero žena – žrtva rata u organizaciji redatelja koji je antinacionalist i nekih udruga. Navijačke skupine i ostali nacionalisti su organizirali prosvjed koji je prerastao u vrijeđanje publike, nabacivanje kamenjem, a policija je štitila gledatelje tog događaja kojem je bio za cilj slušanje žrtava rata. Očito da slušanje i suosjećanje s „krivim“ žrtvama nije dozvoljeno. Biskupi su prešutjeli ovaj fašistički eksces. Kakvu poruku odašilju društvu i nevjernicima, srpskim žrtvama prešućivanjem ovakvih događaja?

Naravno, bilo bi sjajno imati reakcije biskupa kod takvih nemilih događaja. No, pomalo sam iscrpljen zapitkivanjem što bi biskupi trebali raditi. To mi zvuči poput „Što moj susjed radi po tom pitanju?“ Jedino pitanje koje bi si kršćani trebali postaviti je što ja činim po tom pitanju? Što ja mogu učiniti? Sa sigurnošću tvrdim – biskupi koji ne progovaraju protiv fašističkih ekscesa su beskorisni. No, isto vrijedi i za nas: kršćani koji ne progovaraju su beskorisni poput njihovih biskupa. Religioznost je uvijek povezana s onim što ja činim ispred lica Božjeg. Upiranjem prstiju u druge ovdje nema smisla. Biskupi su samo Crkveni funkcioneri – ustati će ukoliko dovoljno običnih kršćana ustane. Velike ličnosti prošlosti – poput Martina Luthera Kinga ili Ghandija ili pak Dietricha Bonhoeffera – nisu bili biskupi ili visoki funkcioneri, oni su bili ljudi savijesti, a savijest nije određena službom.

reck2
Što se dakle može učiniti kod ovakvih nacionalističkih ispada poput ovoga u Rijeci ili onih iz Njemačke koje sam spomenuo ranije? Prvo moramo shvatiti što se zapravo događa. Mislim da nije samo do rata iz devedesetih, ili do nedostataka europske izbjegličke politike, ili do seksizma i homofobije u našim kulturama. Moramo uzeti u obzir da sve više ljudi živi u situaciji duboke anksioznosti i brige da će izgubiti i ono malo osnovnih primanja od kojih preživljavaju. Način na koji vodimo ekonomsku politiku u Europi je da proizvodimo sve više siromašnih ljudi – i kod kuće i u inozemstvu. A to je zato što bogati krajevi svijeta koriste puno više od njihovog pravednog prava na dobra, iskorištavaju jug, europski jug također, ali iskorištavamo i „jugove“ svojih zemalja – uvijek rastući sektor nisko plaćenih poslova.

U takvoj situaciji mnogi ljudi ne propituju pravednost ekonomskog sustava, nego radije žele pripadati pobjednicima a ne gubitnicima tog mehanizma. A njihova anksioznost prerasta u žestoku agresiju protiv svih vrsta i oblika grupa koje percipiraju kao opasnost „izvana“: Srba, migranata, izbjeglica, gejeva i lezbijki, feministica itd. Oni su neprijatelji, nametljivci, nevjernici. Katkada je dovoljno podsjetiti ljude da su i drugi također žrtve rata ili nasilja pa da eksplodiraju: „Ne! Mi smo patili, a ne oni! Nama treba pravda, a ne njima. Mi moramo živjeti, a ne oni!“ takve su reakcije uistinu klasična fašistička reakcija: podijeliti svijet na vrijedne i bezvrijedne. I, naravno, kršćani i njihove Crkve moraju govoriti o ideologiji nejednakosti. Postoji samo jedno čovječanstvo, svi su ljudi djeca Božja.

Na koji bi se način vjernik mogao aktivirati i pomoći da stvari krenu na bolje?

Treba naći načina da se učini nešto pozitivno. Trebamo strukture samopomoći i solidarnosti unutar baze vjernika kako bi maknuli pritisak i tjeskobu s ljudi. Svatko to može učiniti u svojem susjedstvu, ulici, zgradi. U zgradi s dvadeset stanova da li uistinu trebamo dvadeset strojeva za pranje rublja, dvadeset usisavača ili četrdeset automobila? Koliko bi se novaca, koliko bi se vremena moglo uštedjeti u „ekonomiji dijeljenja“! U mojem smo susjedstvu u procesu izgradnje mikro-kooperativnosti. Počelo je s dvoje (2!) ljudi koji su bili spremni dijeliti svoje automobile, koji su počeli uzgajati rajčice na balkonima – i itekako rastu. U mojoj ulici više nitko ne kupuje nove električne bušilice zato što svi znaju da u ulici ima barem deset komada. Ne koristite bušilicu toliko često da bi vam trebala vlastita. Neki od nas se nude napraviti web stranice besplatno, drugi nude pravne savjete, treći dobro šišaju itd. Činimo sve više i više stvari bez novca. Ljudi se na taj način bolje upoznaju. Između sudionika nema prostora za rasizam ili homofobiju ili nepovjerenje bilo koje vrste. A to je zato što ljudi više ne gledaju jedan na drugoga kao suparnika, nego kao suradnika. Po mom mišljenju, takav praktičan vid djelovanja je bitniji od propovjedanja i kritiziranja. Tako zamišljam kršćansku aktivnost u budućnosti. Mislite li da to nije religiozno? Ovo je izrazito religiozno! To je dijeljenje Isusove vizije zajedničkog života kao braća i sestre koji jedni druge podupiru, čak i pod okupacijom kapitalizma. Nije potrebno uvjeriti druge ljude da žive religiozno, samo je potrebno početi dijeliti. Ako kršćani ne dijele – ta tko će? Mogu započeti i dvoje ili troje u Njegovo ime…

Imate li za kraj kakvu poruku čitateljima?

Evanđelje za današnji dan bi mogli uzeti iz filma The Rocky Horror Picture Show: „Ne sanjari, budi!“
________________________________________________

Biografska crtica

Norbert Reck, rođen 1961. Doktor je katoličke teologije i glavni urednik njemačkog izdanja CONCILIUM – internacionalnog teološkog časopisa. Član je kršćansko-židovske diskusijske grupe Središnjeg odbora njemačkih Katolika. Njegove knjige su o temama poslijeratne povijesti holokausta, o pitanjima pomirenja i o nadilaženju anti-židovskog nasljeđa kršćanstva. Nedavno je objavio reportažu o posjetu Srebrenici i Sarajevu: „The War is not Over yet“ (Veljača 2015). (http://www.stimmen-der-zeit.de/zeitschrift/archiv/beitrag_details?k_beitrag=4364739&k_produkt=4370233).

Dr. Norbertu Recku je ovo drugi interview za blog Vjetar. Prvi interview je objavljen na 23.02.2013. i bio je to prvi interview, odnosno drugi objavljeni članak na blogu. Možete ga pročitati OVDJE

Oglasi

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Information

This entry was posted on 20/08/2015 by in Interview and tagged , , , , , , .

Upiši Email kako bi primao notifikacije o novim postovima

Pridruži se 40 drugih sljedbenika

Prati blog na Twitteru

Kliknuli ste

  • 47,152 puta
Follow VJETAR on WordPress.com
%d bloggers like this: