VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

Teološki kružok: Prognanici – evanđeoski test ili tjeskoba budućnosti? I. dio

kruzokslika1

“Kako ljudi ovih krajeva, pored svih podvala velikih sila i ratova, uspijevaju preživjeti i demonstrirati vrišteći “gladni smo na tri jezika”. I glad ujedinjuje. Možda je Europa previše sita. I ne poznaje više avanturu gladi, zaboravljajući čije se pogače najela kroz svoju povijest.” D. Jurić


Razgovarali: Ivan Novak, Nikola Horvat, Stipe Odak, Denis Jurić, Boris Jurić


Svjedoci smo ponajveće izbjegličke, štoviše prognaničke drame koja se događa nadomak naše domovine. Takvi razmjeri prognaništva nisu viđeni još od II. svjetskog rata, a mi koji smo nekoć bili prognanici sada smo u ulozi onih koji imaju moć odluke. Mnogi mediji kalkuliraju i analiziraju, mnoge su dvojbe, papa Franjo je nedvosmislen i jasan, a političari podijeljeni – od sablasno bezosjećajnih do altruističkih, a dan suočavanja s valom patnika se približava. Možemo li za početak vidjeti, strogo legalistički, kako bi trebali gledati na situaciju – iz kuta morala, Biblije, Evanđelja, općenito kršćanstva, ali i iz kuta građanske odgovornosti, altruizma, prava…

Ivan Novak: Situacija je ambivalentna i to je razlog zašto Europa zasada nema efikasnog zajedničkog rješenja. Pomoć ljudima u potrebi predstavlja etičko pravilo zajedničko svim religijama, kao i nereligioznim osobama. To tzv. Zlatno pravilo ljudi baštine od vremena kada su započeli sa zajedničkim životom. No, ono se oduvijek prvenstvo odnosilo na pripadnike vlastitog plemena, nacije ili naroda, dok je spram ostalih bilo prihvaćeno uvjetno. Isto vidimo da se događa danas, kada europske države kalkuliraju s vlastitim interesima prije no što su spremni pomoći prognanicima. Trošak nadgledanja putova kojima oni pristižu bio je sveden na minimum, sve dok nakon stotina poginulih pritisak javnosti nije postao prejak. Plan prihvata imigranata u svim državama EU donesen je tek nakon prijetnji pojedinih država koje su bile najizloženije priljevima imigranata. Taj se plan zasad sveo na citiranje s brojevima, dok je posve izostala rasprava o pitanju kako zaista iskazati solidarnost s tim ljudima.

Zato se vrijedi pozvati na Evanđelje jer ono donosi radikalni pomak u pogledu solidarnosti. Ondje se, naime, u okviru jednog naroda s izuzetno jakim identitetom javlja prorok koji propovijeda ljubav prema neprijatelju, neovisno o vlastitoj koristi. Taj poziv institucionalno nikada nije zaživio, pa su nakon nekoliko stoljeća već uslijedila ubijanja u ime te poruke. To nam pokazuje kako u čovjeku postoji snažan antagonizam između egoizma i altruizma, vlastite sigurnosti i interesa drugih. Antagonizmi unutar društva se voljom većine riješavaju zakonima, ali međudruštveni odnosi i danas uglavnom počivaju na zakonu jačega. Taj zakon isključuje pravdu i logiku. I zato zapadne zemlje ne osjećaju odgovornost za nestabilnost zemalja iz kojih potiču imigranti, iako su to kroz povijest bile njihove kolonije iz kojih su crpile resurse. Ne vode računa da bi iznosi koje troše za spašavanje i uzdržavanje imigranata bili dostatni za otvaranje radnih mjesta u njihovim zemljama, iz kojih u tom slučaju ne bi odlazili. Ne predviđaju da će ignoriranje i getoiziranje imigranata kao nužnost dovesti do njihovog radikaliziranja, što je temeljni strah Zapada. Držim kako nam je potrebno upravo više pravde i logike, tih temelja Božjeg zakona, ali i svakog morala. Pojedinac se morao odreći nekih sebičnih interesa da bi živio u zajednici. Vrijeme je da se odreknu i države, ako žele živjeti u miru i blagostanju.

Nikola Horvat: Smatram da je temeljna stvar prognanike prihvatiti kao meni jednake, kao ljude vrijedne empatije, suosjećanja. Obvezuje nas naša ljudskost, ukoliko je imamo, potom tek Biblija, Kuran ili općenito religijske norme i građansko pravo. Sjetimo se jednog bezazlenog, ali dobrog primjera s kraja devedesetih i čestih putovanja u Graz, Austriju. Na Austrijskoj granici su nas gledali kao gubavce: marš van iz autobusa i na pregled. Ni na Slovenskoj granici nije bilo ništa bolje. Osjećali smo se manje vrijedno, loše – a to je bilo samo jedno granično pregledavanje s prijekim pogledima. Mogu samo zamisliti što u glavama prognanih iz ratom opustošenih područja čini represija kakvu su doživjeli na Makedonskoj granici. Tako se ne postupa s ljudima, osobito ne s onima koji su u nevolji – tko god oni bili i kakve god predrasude prema njima imali. Zapadnjačko-sjevernjačka arogancija nema granica, čini se, no ne može trajati dovijeka. Polako nam se već obija od glavu.

Stipe Odak: Za mene je situacija s teološkog stajališta poprilično jasna, s obzirom da su prognanici/stranici jedna od skupina koja se već u Starom zavjetu smatra posebno ugroženom i potrebitom zaštite. To od nas uostalom iziskuje temeljni općeljudski osjećaj solidarnosti s onima koji se nalaze u najdubljoj egzistencijalnoj tjeskobi. S obzirom da su sve zemlje u regiji i same prošle ili prolaze kroz teška razdoblja ratova, kriza i izbjegličkih valova, ta bi svijest trebala biti osobito jaka. Jedna ilustracija koja kruži Internetom mi odlično ilustrira problematiku: dvojica muškaraca stoje za šankom i jedan se žali na te izbjeglice koje odjednom naviru sa svih strana na što drugi odgovara: “Ma pusti to, već reci mi kako tvoji u Kanadi?”

Denis Jurić: Neupitno je da bi sa strane morala trebalo stati na stranu ovih ljudi kojima se oduzima lice pukim navođenjem brojeva. Sam Bog Staroga zavjeta bio je Bog nomada – onaj koji je izabrao upravo onaj narod koji je patio i bio u zatočeništvu, te ga odlučio izbaviti od vlasti tutora, tadašnjeg Egipta. I ovi ljudi bježe od nekog svoga Egipta i kreću se prema “obećanoj zemlji” Europi. Međutim, na granicama ih dočekuju nazubljene ograde i ulaštene palice policije. Pritisak je s obje strane i na pojedinim snimkama se vidi čak i sustezanje policajaca da tuku, te kao da ne žele primjetiti da im se ljudi iskradaju iza leđa.

To me navodi na pomisao da bi o ovome na koncu mogli odlučiti prvenstveno djela pojedinaca, ili njihova etičnost. Od sustezanja jednoga policajca do mene ili tebe koji će prihvatiti nekoga drugačijega u svojoj sredini i ponuditi mu pomoć u snalaženju i potvrditi mu nadu da ga ovdje doista čeka kakvo takvo blagostanje. U situacijama kada se pokazuje tromost birokracije uzdat je se samo u milostivost pojedinca koji će zaobići papirologiju – treba imati “vezu”. Imaju li ti ljudi “vezu”? Pored nas kršćana bi trebali. Budući da Bog bira onaj narod čije uzdahe čuje, zatvorimo li vrata tome narodu, moglo bi i naše kršćanstvo ostati iza vlastitih ograda. Za nas “drugi” nije samo mogućnost problema i sebična pomisao o destabiliziranju  vlastite “dobrostojnosti”, on je za nas prije svega i mogućnost ljubavi – kako je sjajno predstavio bibličar Božo Lujić u jednoj od svojih knjiga.

Boris Jurić: Teško je ne oteti se dojmu kako ovaj izbjeglički val izaziva strah kod mnogih. Taj strah prvenstveno izaziva njihova radikalna drugost, stranost od koje je Europa često u povijesti strahovala.

Kršćanski stav u načelu prihvaća druge u njihovom trpljenju, ali in praxis, taj stav nema dovoljno jak eho. S druge strane, u samoj biti kršćanstva stoje “drugi”. Oni su fundamentalna dimenzija onoga “biti kršćanin”, posebno ako je naša intervencija usmjerenja na njihov spas. Prema tome, kršćansko spasenje nije samo Božji spasenjski zahvat u povijesti nego i međusobno spasenje ljudi u svakodnevlju. Ukoliko bismo zanemarili takvu ulogu kršćana, zapravo bismo odustali i od Isusove poruke o milosrđu.

Kakvu ulogu stranci imaju unutar prve Isusove zajednice, najbolje pokazuje primjer Isusova postuskrsnog ukazivanja. Primjerice, na putu za Emaus – dvojica učenika nađu se u društvu s Isusom, ali ga ne prepoznaju unatoč tome što im izlaže Pisma. Tek po lomljenju kruha i nakon što ga primaju u svoju kuću, on im se otkriva. A nisu li i općenito Isusovi susreti usmjereni tamo gdje religija i društvo nisu smjeli gledati?! – Prema tome, kršćanski stav o strancima, koji k tome pripadaju i kategoriji siromašnih, nije tek usputna crtica evanđeoskih ili općebiblijskih izvještaja. Taj stav je upravo određujući za kršćansku vjeru, a riječima J.B. Metza: “Isus nije najprije okrenuo pogled prema ljudskim grijesima nego prema ljudskoj patnji.” – Je li naše kršćanstvo dovoljno autentično da to prepozna?

A što je s onom osobnom stranom? Puno je straha i neracionalnosti. Mnogi ljudi govore o infiltriranim teroristima, o muslimanskoj djeci koja bi danas – sutra mogla postati prijetnja europskoj sigurnosti; čak su se počele pojavljivati i vijesti da muslimanski prognanici u more bacaju katoličke prognanike. Ljudi su prepuni nepovjerenja, i iako načelno većina pristaje da se prognanicima treba pomoći ista ta većina u tu pomoć ne podrazumijeva prihvaćanje tih ljudi kao sutrašnjih susjeda, već u smislu smještavanja u ograđene prostore iz kojih će kroz koji tjedan otići na zapad, daleko od nas. Da li bi se ljudi tako ponašali da nam se dogodi prognanički val Nijemaca ili Norvežana?

Stipe Odak: Ksenofobija je uvijek neracionalna i temelji se na strahu od drugačijeg kao takvog, a ne od nekog specifičnog elementa koji tu razliku čini. Kada se radi o situaciji u kojoj došljaci imaju drugačiju boju kože ili vjeru, onda se to vrlo brzo “racionalizira” kao uzrok straha i na njega se nadoveže još čitav niz mitova i propagande koja stvara nepovjerenje. To pak ne znači da bi u nekoj drugačijoj situaciji u kojoj bi imigranti bili iste boje kože i vjere stanje odjednom bilo drugačije. Sjetimo se samo da su u SAD-u još u dvadesetom stoljeću bili rašireni stavovi protiv Iraca, pri čemu su korišteni notorni NINA natpisi: Help Wanted – No Irish Need Apply ili, u prijevodu, “Traži se ispomoć – Irci neka se ne prijavljuju.” Ironično zvuči, ali ni Njemci nisu izuzetak. Nedavno sam slušao jednog Švicarca kako se žali na visokokvalificirane (!) Nijemce koji dolaze u Švicarsku krasti poslove jer spremni radit za nižu plaću od Švicaraca.

Naravno, kada su kulturne razlike izraženije potrebno je uložiti više truda i sredstava u programe integracije, ali to ujedno donosi i priliku za kulturno obogaćenje. Gledano s pragmatične strane, jasno je da zemlje nemaju neograničene resurse za adekvatan prihvat novih stanovnika, ali kolika god ta sredstva bila, njihova uporaba bila bi daleko efikasnija ukoliko bi reakcija domicilnog stanovništva bila pozitivna.

Gledano s religijske strane, temelj svake vjere je susret. On je ujedno i uvjet svake ljudske blizine. Kada bi ljudi imali priliku saslušati životnu priču tih svojih novih susjeda, uvjeren sam da ne bi tako lako mogli okrenuti leđa. Zanimljivo je kako su neki gradovi počeli organizirati takozvane “ljudske knjižnice” u kojima se umjesto s novom knjigom susretnete s novim ljudima, drugačijima od vas, čiju priču možete možda po prvi puta čuti. Slogan je: “Ne sudi knjigu po koricama.”

Nikola Horvat: Apsolutno se slažem sa Stipom. Jednom kada se drugoga i drugačijega upozna po imenu i prezimenu, kada se sasluša njegova priča tada omraženi stranac ima izglede da postane prijatelj, odnosno da se poruše predrasude. Tu upravo leži naša odgovornost kao građana, ali i kao vjernika. Čovjeku se treba pomoći pod pretpostavkom da ga želim upoznati – i ono dobro o njemu, ali i ono manje dobro što je proživio. Tada se sudbine isprepliću, poistovjećuju, u drugome se prepoznaje čovjek – prijatelj i to je onda baza za kvalitetan suživot. Također, bitno je prihvaćanje čovjeka u njegovoj različitosti u odnosu na mene. Treba izbjegavati prihvaćati čovjeka pod pretpostavkom da bi trebao postati kršćanin, ili musliman, ili ateist. Prihvaćanje čovjeka podrazumijeva i prihvaćanje njegove kulture, vjere i svjetonazora – bez iznimke.

Denis Jurić: Kao netko tko živi u BiH i studira u Sarajevu, mogu slobodno govoriti o temi života s različitim ljudima. Navikao sam da nakon crkvenih zvona začujem ezan. Nekako ga i očekujem. A iste priče, koje rado plasiraju nepovjerenje među ljudima različitih životnih odabira, znaju kružiti i po Sarajevu. Katkada su točne, katkada netočne. Ali me ne udaljavaju od osobnih prijatelja muslimana ili pravoslavaca upravo jer sam ih osobno iskusio te ne popuštam pred generalizacijom. U Bosni je davno počela borba i priča o životu u različitosti i stoga bi nekako posebna zadaća pripala ljudima Balkana da pokažu ostatku Europe da su spojivi Istok i Zapad. Kako ljudi ovih krajeva, pored svih podvala velikih sila i ratova, uspijevaju preživjeti i demonstrirati vrišteći “gladni smo na tri jezika”. I glad ujedinjuje. Možda je Europa previše sita. I ne poznaje više avanturu gladi, zaboravljajući čije se pogače najela kroz svoju povijest.

Ivan Novak: A jede i dalje. Odnos spram nekih zemalja se nije puno pomakao od vremena kolonijalizma. Iskorištavaju se resursi, potiče nestabilnost, blokira izlaz iz siromaštva. Birači na Zapadu takvu politiku prešutno podupiru jer im donosi korist. Npr. Francuska ima nisku cijenu energije jer 30% iste dobiva iz rudnika uranija u Nigeru, koji pak od toga nema gotovo nikakvu korist i ostaje među najsiromašnijim državama svijeta. Francuska tvrtka koja crpi uranij ima četiri puta veći godišnji prihod od budžeta cijelog Nigera. No, zato Niger i druge zemlje Sahela kupuju francusko oružje i ugošćuju francuske vojnike kako bi se vladajuće elite održale na vlasti. Posljedice takve politike sada dolaze na naplatu, no kao vrhunac nemoralnosti Francuska je ljetos zatvorila svoju granicu s Italijom kako bi spriječila ulazak afričkim imigrantima. Trebamo li se onda čuditi ekstremističkim stavovima nekih od njih?

Izgledno je kako bi se i Hrvatska postavila na isti način kada bi imala tu mogućnost. Naši se političari hvale izvoznim rezultatima vojne industrije, ne objašnjavajući gdje završava to oružje. To su situacije u kojima se u ime kršćanstva mora reagirati i dignuti glas. Neizbježno to vodi u sukob s vladajućim strukturama, ali izbor bi za one koji nasljeduju Krista trebao biti jasan.

Boris Jurić: Što je patnik koji kuca na naša vrata različitiji od nas, to je i već strah od njega. Upravo odatle i dolaze takva zastrašivanja jer vrlo je važno markirati te ljude i njihovu drukčijost proglasiti neprijateljskom. U našim postjugoslavenskim kontekstima to je zapravo itekako u skladu s vladajućim politikama i stremljenjima dobrog dijela društva.

Sigurno je također i da takav stav ne bi bio naš normativ djelovanja u slučaju razvijenijih i našim kontekstima bližih naroda. Razlog je prvenstveno taj što naše društvo teži biti poput Njemačke ili primjerice Norveške. Sirija, ili neka druga bliskoistočna zemlja je dovoljno udaljena i prikladna za mnoge mitološke narative koje stvaramo i čiji smo svjedoci ovih dana. To dakako ne znači da mitove – iako mnogo pozitivnije – ne stvaramo i za one razvijene, naročito Europske zemlje.

________________________________________

U drugom nastavku sudionici kružoka odgovaraju na sljedeće teze i pitanja:

Hrvatska je u odnosu na neke druge europske zemlje etnički prilično sterilna. Crnac na našim ulicama je i dalje atrakcija, tamnoputi čovjek s domaćim naglaskom je rijetkost. Mislite li da je u takvoj sredini živjeti kršćanstvo i Evanđelje prilično ograničavajuće? Da li bi veliki broj novih doseljenika u Hrvatsku bio ugrožavajući faktor ili pak ne?

Nedavno je izašao i video u kojem muslimani, prognanici, odbijaju pomoć Crvenog križa jer ambalaža na sebi ima križ. Sudeći po komentarima na internetu ljudi su time prilično iziritirani. No, na stranu s animozitetima, ovakvi prizori dovode u pitanje (ne)mogućnost integracije prognanika u europsko društvo. Među prognanicima su mahom neobrazovani ljudi kojima je ovo vjerojatno prvo putovanje i vrlo su vjerojatno izrazito religiozni. Tu se nameće više pitanja – od stanja histerije domicilnog stanovništva pred ovakvim prizorima, preko činjenice susreta ljudi koji većinom nikada nisu niti vidjeli niti okusili zapadni svijet i kršćanstvo s tim istim kršćanskim društvom, pa do pitanja dokle seže integracija, a počinje asimilacija i čemu treba težiti.

Oglasi

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Upiši Email kako bi primao notifikacije o novim postovima

Pridruži se 40 drugih sljedbenika

Prati blog na Twitteru

Kliknuli ste

  • 47,848 puta
Follow VJETAR on WordPress.com
%d bloggers like this: