VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

Teološki kružok: Prognanici – evanđeoski test ili tjeskoba budućnosti? II. dio

kruzokslika1

“Isti ljudi koji se inače žale da je kršćanstvo umrlo u Europi, sad odjednom smatraju da imigranti ne mogu tu doći jer je “kršćanska Europa” nekompatibilna s njihovim svjetonazorom. E sad – kakva je Europa? Ispostavlja se zapravo da im smeta svaki drugi svjetonazor koji nije identičan njihovom.” S. Odak


 Razgovarali: Ivan Novak, Nikola Horvat, Stipe Odak, Denis Jurić, Boris Jurić


 

Hrvatska je u odnosu na neke druge europske zemlje etnički prilično sterilna. Crnac na našim ulicama je i dalje atrakcija, tamnoputi čovjek s domaćim naglaskom je rijetkost. Mislite li da je u takvoj sredini živjeti kršćanstvo i Evanđelje prilično ograničavajuće? Da li bi veliki broj novih doseljenika u Hrvatsku bio ugrožavajući faktor ili pak ne?

Stipe Odak: Kršćanstvo kao univerzalna vjera čiji pripadnici su u sve većem broju ne-bijelci stoji u oštroj opreci prema rasizmu. Ali to samo potvrđuje da su “razlike” uvijek društveni konstrukt. Ako nekome smeta crnac na hrvatskim ulicama, onda tu osobu ne zanima je li on kršćanin ili nije. Ako nekome smeta musliman, onda ga ne briga je li on bijelac ili nije. Ako nekome smeta Bosanac/Hercegovac, onda tu ništa ne mijenja činjenica da je on možda i katolik i bijelac i Hrvat.

Zanimljivo mi je pratiti kakav je odnos pojedinih europskih država prema tom osjetljivom pitanju, osobito onih na istoku Europe u kojima se politička pitanja tako često isprepliću s religijskim. Neugodno su me iznenadili valovi protesta u Slovačkoj. Vlada je najprije odbila predložene prihvatne kvote, a onda su naknadno prema planu EU, trebali su primiti 200 osoba iz kampova u Turskoj. U intervjuu za BBC, glasnogovornik ministarstva unutarnjih poslova je na to izjavio da će Slovačka prihvatiti samo kršćane, s obrazloženjem da oni nemaju džamija pa se muslimanima tamo ionako ne bi svidjelo. Ne mogu procijenit koji je dio te izjave licemjerniji. Kao pozitivnu gestu moram navesti reakciju slovačkog Caritasa koji je tiskao poseban letak na kojem su se trudili demistificirati mitove da su izbjeglice teroristi, kriminalci i kradljivci poslova ukazujući na nužnost solidarnosti s ljudima u potrebi.

Temeljna vježba u kršćanstvu je učiti se živjeti kao djeca istog Oca. Bojim se međutim da velika većina ljudi zapravo nikad ne shvati koliko je kršćanstvo radikalna i izazovna vjera. S obzirom da se zasniva na događaju Utjelovljenja, osnova kršćanstva je uvjerenje da se Stvoritelj svijeta i svemira, beskrajno različit od ljudi i svega drugog stvorenja, učinio sličnim nama. Spremnost učiniti se sličnim je stoga lakmus papir kršćanskog poziva.

Denis Jurić:  Neki hrvatski biskupi se ionako brinu za oživljavanje ustaških rječnika u svojoj zemlji. Službene Crkve s naših prostora kao da posjeduju vremeplove pomoću kojih se neprestano vraćaju u vremena kada je svu moć imao katolički Rim i kada je obični puk bio u neznanju o tome šta se događa u biskupskim palačama. Tako mislim da je narod koji aktivno šuti prije svega o ovakvim apsurdima sam sebi ograničavajući čimbenik. Javno mnijenje nam je u katastrofalnom stanju. I kada se javnost udruži, većinom je udružena oko nečega ideološki “naprskanog”. A Crkva igra veliku ulogu i to svjesno koristi.

Crkva naših prostora više je zaokupljena svojim prečesto “umišljenim” neprijateljima koji stalno nešto potkopavaju njezine temelje. Potrebno je imati neprijatelja da bi se gradile šiljate ograde od kovanog željeza. Stoga joj je stalo do čistog utvrđivanja i moći te ne pomišlja da baš ona gradi mostove i odriče se zlatnih prijestolja nedostižnosti. Pored takve jedne Crkve, koja svojim ponašanjem sili da ju se nazove slijepom, teško će ljudi steći neko otvorenije javno mišljenje koje neće popratiti koncert Thompsona s publikom koja maše mržnjom prema svemu grešnom (nehrvatskom) u majicama sa slikom Majke Božje s kamenitih vrata, koja bi se najradije zatvorila. MIšljenje da ljudi koji dolaze ne nose samo probleme u torbama, već svoje osobnosti i darovitosti koje mogu pridonijeti svakome društvu.

Stoga se bojim za veliki broj doseljenika koji bi mogao zaustaviti se u Hrvatskoj a nema hrvatske pasoše, cd Thompsona, ne vjeruje u Majku Božju koja voli nositi na sebi hrvatsku šahovnicu i ne piše latinicom. Upravo bi dakle doseljenike dočekao visoki faktor zgotovljene ograničenosti jednoga društva.

Ivan Novak: Ovi novi izazovi bi nam mogli pomoći u spomenutom “vježbanju kršćanstva”. Zahvaljujući njima, naše bi se kršćanstvo moglo razviti od religije koja utemeljuje nacionalni identitet u vjeru koja oblikuje mentalitet po Zapovijedi ljubavi. Prognanici nas stavljaju u situaciju izbora, nude nam priliku iskazati kršćansko dobročinstvo. Nadam se da će nam, unatoč svemu, uzor i predvodnik u tome biti hijerarhija Crkve. Mogli bi se povesti primjerom nekih talijanskih biskupa, koji su ljetos imigrante udomili u crkvenim zdanjima i koji se nisu libili oštro kritizirati inertnost političara po ovom pitanju.

Neovisno o tome, nije uopće upitno kako će i našoj zemlji budućnost donijeti više etničke raznolikosti. Dovoljno je pogledati statistike o prosječnoj životnoj dobi stanovništva, koja u nekim afričkim i azijskim državama ima tendenciju spuštanja ispod 15 godina, a kod nas podizanja iznad 45. U takvoj će situaciji kršćani, a i oni koji ne prihvaćaju religioznost, morati ozbiljnije proučiti stvarnost islama i mogućnosti dijaloga s njim. Evidentno je kako religija nije stvarnost koja izumire i koja je bila vezana uz primitivni stupanj razvoja čovjeka. Maksima Hansa Künga kako nema mira među narodima bez mira među religijama pokazala se istinitom. Političari budućnosti stoga si više neće moći priuštiti luksuz nepoznavanja religijske stvarnosti.

Boris Jurić: Čini mi se da se kršćanstvo u našem kontekstu još uvijek gleda u jednom vrlo usko shvaćenom obliku gdje je bližnji tek onaj koji pripada istom narodu i vjeri. Naši su samaritanci još uvijek samo oni iz našeg naroda. To je jedan od razloga zašto vjera ne doprinosi većoj ljudskosti prema Drugima. Vidljivo je to u Hrvatskoj kada se govori o srpskoj manjini ili Srbima općenito, naravno prvenstveno zbog ratne prošlosti, no to svejedno ne opravdava kršćane. Vidljivo će dakle biti i prema svima onima koji nisu svedeni na dio onoga “mi”.

Stoga različitost za kršćanstvo nipošto nije ugrožavajući faktor nego istinska mjera autentičnosti koja uvažava svakog čovjeka bez obzira na njegovo društveno, religiozno ili drugo određenje.

Naravno, za ovaj konkretni imigrantski slučaj, stvar je bitno sagledati iz više perspektiva o kojima govore i kolege teolozi. Potrebno je upoznati druge narode i unatoč inkulturaciji u društvo u koje dolaze, nastojati sačuvati njihove autentične kulturne i religiozne specifičnosti.

 

Nedavno je izašao i video u kojem muslimani, prognanici, odbijaju pomoć Crvenog križa jer ambalaža na sebi ima križ. Sudeći po komentarima na internetu ljudi su time prilično iziritirani. No, na stranu s animozitetima, ovakvi prizori dovode u pitanje (ne)mogućnost integracije prognanika u europsko društvo. Među prognanicima su mahom neobrazovani ljudi kojima je ovo vjerojatno prvo putovanje i vrlo su vjerojatno izrazito religiozni. Tu se nameće više pitanja – od stanja histerije domicilnog stanovništva pred ovakvim prizorima, preko činjenice susreta ljudi koji većinom nikada nisu niti vidjeli niti okusili zapadni svijet i kršćanstvo s tim istim kršćanskim društvom, pa do pitanja dokle seže integracija, a počinje asimilacija i čemu treba težiti.

Stipe Odak: Vidjeh oboje. Taj video je došao kao ulje na vatru svima onima koji već godinama kuju zavjere kako muslimani imaju planove da demografski pokore Europu i kako nikakav suživot među pripadnicima različitih religija nije moguć. Prema izvještajima kako stranih tako lokalnih reportera iz Makedonije, paketi pomoći su tada bili odbijeni jer su ljudi htjeli što prije prijeći granicu. Kao protu-argument je navedeno su na drugim mjestima tu istu pomoć primili. Na facebooku se mogu pročitati doista mučni postovi da je ovaj val imigracije samo još jedan dokaz skrivene kolonizacije Europe koja izumire. Naravno, takve osobe se ne pitaju previše pitanja, kao na primjer: Kako je moguće da Crveni križ uopće djeluje u Siriji ako prognanici stalno odbijaju njihovu pomoć? Ako im je već u čitavoj situaciji od svega najvažnija vjerska simbolika, onda na službenim stranicama Crvenog križa isto tako mogu naći slike muslimanske djece iz Sirije kako nose pakete s hranom na kojma je križ. (Naravno, za zapitati je se što im je najvažnije). Ne pitaju se niti je li izgledno da ti isti ljudi koji su pobjegli od ideologije ISIS-a, nasilne tvorevine koja zloupotrebljava religiju u svrhu političke moći i osvajanja, sada odjednom na granicama Europe postaju nositelji te iste ideologije? Naravno, svjestan sam da među tisućama izbjeglica ima i ljudi koji nose netolerantna religijska uvjerenja, ali je očigledno da su i oni svejedno napustili sve što su imali jer smatraju da će lakše živjeti u toj kršćanskoj Europi (pod navodnicima ili ne) nego s militantnim islamistima. Kažem “pod navodnicima ili ne” zato što mi je zanimljivo promatrati kako je u određenim trenucima Europa kršćanska, a u drugima nije. Doista mi smeta svaki oblik mržnje, opresije i rasizma koji se želi opravdati tobožnjim kršćanskim uvjerenjima. Isti ljudi koji se inače žale da je kršćanstvo umrlo u Europi, sad odjednom smatraju da imigranti ne mogu tu doći jer je “kršćanska Europa” nekompatibilna s njihovim svjetonazorom. E sad – kakva je Europa? Ispostavlja se zapravo da im smeta svaki drugi svjetonazor koji nije identičan njihovom – smeta im Europa kada ne dopušta da njihova verzija kršćanstva bude službena religija države (zbog previše zapadnog liberalizma), a smetaju im i imigranti drugih vjera (zbog pretpostavljenog manjka liberalizma). Smeta im kada se govori o kontracepciji u školama, a onda im opet smeta što imigranti imaju više od dvoje djece. Kako bi uopće izgledao njihov “idealan” imigrant? Uzmite najprije sliku koju takvi ljudi plasiraju kao negativnu: sliku da su imigranti ponajviše muslimani koji čvrsto slijede svoju vjeru, koji žele vjerske norme nametnuti čitavom društvu, koji imaju puno djece, kojima je otac glava kuće a majka kućanica, kojima djeca uz standardnu školu moraju pohađati i vjersko obrazovanje, koji brakove sklapaju samo unutar svoje grupe, itd. E sad, samo umjesto “musliman” stavite “kršćanin” i od najgore prijetnje dobit ćete sliku osobe koju takvi ljudi smatraju idealnim nositeljem obnove “kršćanske Europe.” Kada se bore protiv “trule dekadencije Europe koja je izgubila kompas” onda citiraju muslimanske zemlje kao primjer. A kada građani tih zemalja dođu na granice, onda ih gledaju kroz strah i nevjericu. Radi se zapravo o čudnom obliku zavisti tipa “mi bi htjeli biti isti kao oni samo sa svojom vjerom, al eto u sekulariziranoj Europi nemožemo.” Previše je tu ideologije da bih mogao dokučiti što se to uopće smatra “kršćanskim identitetom” Europe… (Ovdje sam se osvrnuo samo na jedan tip komentara, ima ih različitih).

Nikola Horvat: Integracija ovih ljudi ovisi o nama samima. Ukoliko ovi nevoljnici naiđu na mržnju, zatvorena vrata, ako se budu osjećali kao manje vrijedni ili bezvrijedni integracija će postati nemoguća. S druge strane, zapitajte se kako vi osobno reagirate kada naiđete na dobrodošlicu, srdačnost i prijateljstvo. Jasno, potreban je i novac i velike količine vrhunskih infrastrukturnih i administracijskih poduhvata, no realno mi smo nacija u izumiranju i valja nam stvarati prijateljstva s ljudima koji će sutra postati naši susjedi u ulici.

Po internetu se uvelike sije strah, a dežurni dušebrižnici se bezbrižno nabacuju fašizmom i ksenofobijom. Ta koja je razlika kada “veliki katolik i domoljub” zazire od nevoljnika tvrdeći da će nam oduzeti posao i kruh, odnosno da ćemo postati nova Velika Britanija ili Francuska (kao da je to nešto nužno loše) od nacističkog svaljivanja iste te krivnje na Židove od prije osamdesetak godina? Znate, zlo je uvijek isto, samo promijeni boju i predznak, kuha se i čeka da eksplodira. Na nama je da bdijemo nad samima sobom da ako i dođe do te eksplozije da uvjereno znamo stati na pravu stranu boriti se protiv zla – a to borba počinje danas, u konkretnim slučajevima koji stoje pred nama.

Denis Jurić: Predrasude koje pojedinci kod nas uzgajaju već u plastenicima, koji su doduše većinom dobiveni državnim i religijskim poticajima, nemoguće je iskorijeniti. Kod nas se istina prilagođava vlastitome ukusu i začuđuje koliko se malo čuju stavovi religijskih i političkih autoriteta koji bi morali ispravljati i pripremati ljude  na suradnju. Autoriteti islama morali bi emigrantima muslimanima objasniti da križ na kutijama za pomoć nije ideologija, kao i kršćanima u Europi garantirati da muslimani koji dolaze ne žele ratovati, otimati i islamizirati. No pitanje je koliko religijske vođe mogu garantirati za svoje vjernike, kad se i sami boje ustati protiv zla pa radije ili staju na njegovu stranu ili flegmatično šute. Ako religija tih ljudi koji naviru igra tako veliku ulogu u njihovim očekivanjima i ponašanju te  smo toga svi svjesni, zašto onda te iste ljude na granicama dočekuje policija, a ne imami, biskupi i kler.

 

Prvi dio ovoga kružoka možete pročitati OVDJE.

Oglasi

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Upiši Email kako bi primao notifikacije o novim postovima

Pridruži se 40 drugih sljedbenika

Prati blog na Twitteru

Kliknuli ste

  • 47,848 puta
Follow VJETAR on WordPress.com
%d bloggers like this: