VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

Sekularnost države – naša dužnost i apsolut

Često smo vrlo subjektivni kada je u pitanju naša vjera i naša prava. Možda je ovaj krizni trenutak pravo vrijeme da se preispitamo u vezi sekularnosti naše države, odnosno naših nastojanja i zahtjeva oko naših prava i dubine penetracije religioznoga u javno i društveno.

Piše: Nikola Horvat


Ulazim neki dan u kabinet glazbene kulture u jednoj osnovnoj školi u Zagrebu, a sa zida me prostrijele križ od pola metra, slika Stepinca i slika djevice Marije. Malo je reći da sam ostao šokiran. U državnoj školi pad sekularne države par excellence. Prosječni katolik bi mogao postaviti pitanje – ta koga to može smetati? A svojevremeno su zahtjevi za izbacivanjem vjerskih obilježja iz državnih ustanova nazvani kršćanofobijom. Što ako sutra zahtjev za NEnošenjem hidžaba nazovu islamofobija? No, krenimo od početka.

Prosječni hrvatski građanin se ne zamara previše postulatima suvremenog građanskog i demokratskog društva. Jedan od tih postulata je svakako i sekularnost države. Štoviše, sekularnost je jedan od najbitnijih postulata suvremenog zapadnog društva, bogatstvo i trenutni evolucijski plafon čije bi značenje sam sebi, ali i drugima morao znati objasniti svaki čovjek Europe. S obzirom da živimo u tradicionalnom društvu, sa stanovništvom koje je većinski jedne vjeroispovijesti istinska vrijednost sekularnosti države nije toliko vidljiva. Naprotiv, mnogi tu istu sekularnost smatraju ateističkom podvalom ili čak nasljeđem komunizma, a neki katolički ultrakonzervativni aktivisti se svim silama zalažu za ublažavanje sekularnosti države, odnosno za veći utjecaj Crkve i crkvenog moralnog nauka u jezgri države držeći da je sekularnost zlo koje treba ispraviti neprevarljivim, istinskim crkvenim, odnosnom božjim naukom. Tome smo mogli svjedočiti u akcijama udruge U ime obitelji i njima sličnim pokretima. I iako dobar dio podržava njihova zalaganja i takav vid oreligiožavanja društva čini se da ljudi nisu svjesni s čime se igraju, a sve to zbog činjenice što živimo u sekularnoj državi s većinski katoličkim življem koji će bahaćenje ekstremističkih vjernika i nabacivanje katoličkim naukom tamo gdje mu nije mjesto shvatiti tek kao bezazleno proguravanje tradicije koje ne može previše utjecati na naš život i demokraciju. U tom cijelom metežu najzorniji primjeri su borba za stavljanje pobačaja u sferu bezakonja, zatiranje prava homoseksualnih osoba ili ona famozna borba za pravo postavljanja križeva u školama i drugim javnim prostorima i ostali primjeri koji periodički isplivavaju i izazivaju mini revolucije.

Jasno je, nije svaka inicijativa crkvenih aktivista napad na sekularnost države, poput svojevremenog zalaganja Crkve za pravo na neradnu nedjelju koja je bila krik protiv ugnjetavanja radnika više nego želja za dolaskom većeg broja vjernika na nedjeljne mise, pa je, prema tome, takav vid djelovanja mogao biti okarakteriziran kao građanski aktivizam, borba za boljitak čovjeka. No, s radikalizacijom Crkve u našoj domovini jasno je da takvi svijetli primjeri nestaju, a oni drugi – koji idu izravno na dovođenje u pitanje sekularnosti države su u porastu.

I kao što sam već spomenuo, ljudi takve situacije ne doživljavaju previše opasnima, pa prema tome niti ne razmišljaju o njima. No, vremena se drastično mijenjaju, a to ponajbolje možemo vidjeti iz prve ruke u krizi s izbjeglicama. Stotine tisuća, pa čak i milijuni ljudi, ako uzmemo period od zadnjih nekoliko godina, preseljava se na zapad i sjever. To nisu zanemarive brojke baš kao niti podaci odakle dolaze ti ljudi, kakvog su obrazovanja, vjere i ekonomskog stanja. Migranti najčešće dolaze iz islamskih, nesekularnih zemalja, urušenih ekonomija i, barem do sada, to su bili neobrazovani ili malo obrazovani, siromašni ljudi. Nemojmo se lagati, takve je ljude lako izmanipulirati, osobito na vjerskoj bazi, a plemenskom mentalitetu i modusu ponašanja ponekad nisu uspjeli izmaknuti niti bogati, sjeverni narodi.

Islam kakav mi poznajemo je vrlo ublažena verzija arapskog islama i doseljenicima je taj europski (bosansko-hercegovački) model islama potpuna nepoznanica. Kako bi dobili sliku što se gubi sekularizmom najbolje je, primjerice, pogledati situaciju u Saudijskoj Arabiji gdje je odsijecanje ruku ili razapinjanje na križ dio svakodnevice, a unošenje Biblije u državu kriminalni čin. Izgradnja kršćanske bogomolje je apsolutno nemoguća, a homoseksualne osobe se smatraju moralnim otpadom vrijednim smaknuća. Nažalost, ne preuveličavam, pa si s pravom postavljam pitanja – koliko ljudi pridošli iz teokracija mogu pozitivno percipirati sekularizam i ukoliko mogu koliko su spremni zalagati se za sekularnost ukoliko njihova vjera postane većinska? Pitanja postaju još važnija posvijestimo li si perfidnu, gotovo dijaboličku i klerikalističku igru te iste Saudijske Arabije i ostalih arapskih zemalja koje bezdušno odbacuju svoje suvjernike, ali istovremeno spremno žele sufinancirati gradnju stotine džamija po Njemačkoj.

Upravo nas taj sekularizam na neki način obvezuje prihvatiti ljude bez obzira na njihovu vjeru i u najnelicemjernijem mogućem smislu obvezuje nas da te ljude dobronamjerno podučimo sekularizmu, vrijednostima i pravima, ali i odgovornostima koje on donosi. Ti ljudi su sada naša odgovornost – bez obzira što njihovi bogati klerici imaju jednu prikrivenu i dijaboličku zadaću za njih (a da oni sami to niti ne znaju), ali još nam je veća odgovornost sekularizam koji moramo sačuvati pod svaku cijenu, pritom poštujući sve dobronamjerne.

Često smo vrlo subjektivni kada je u pitanju naša vjera i naša prava. Možda je ovaj krizni trenutak pravo vrijeme da se preispitamo u vezi sekularnosti naše države, odnosno naših nastojanja i zahtjeva oko naših prava i dubine penetracije religioznoga u javno i društveno.

Užasavate se na pomisao da islamski zakoni i moral penetriraju u državu i nametnu se kao obvezujući svima? Skinimo više licemjerje i počnimo se užasavati pomisli da i mi sami isto nastojimo samo s kršćanskim predznakom. Očekujemo li da će drugi razumijeti našu nesekularnost jer smo većina i većinsko doživljavamo kao argument, onda se nemojmo iznenaditi ako izgubimo sekularnost pod činjenicom postajanja manjinom – što je neminovno da će se dogoditi, pitanje je samo kada.

Oglasi

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Information

This entry was posted on 21/09/2015 by in Razmišljanja and tagged , , , .

Upiši Email kako bi primao notifikacije o novim postovima

Pridruži se 40 drugih sljedbenika

Prati blog na Twitteru

Kliknuli ste

  • 47,152 puta
Follow VJETAR on WordPress.com
%d bloggers like this: