VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

O vjeri u znanost i znanstvenoj vjeri

k

…Autoriteti ne mogu biti oni koji se oslanjaju na jednodimenzionalnost života, koji vlastite nekompetentnosti kamufliraju naglašavanjem jedne strane. Oni će umanjiti obzor prema svijetu, stvarati puke poslušnike i uništavati kreativnost egzistencije koja je višeslojna. Sve će razlike postati neprijatelji za vlastitu jednodimenzionalnost. Sva će se egzistencija svesti na jednu kategoriju. Ostat će puko popunjavanje mjesta vlastitoga ega koji će postati bezvremen, neaktualan i kadaverski poslušan gluhoći prema zovu života.

Pišu: Denis Jurić i fra Josip Jozić


Čini se da dva srednjovjekovna zaraćena principa nazvani fides et ratio još i danas vode svoju borbu bez značajnih pobjeda. Naizgled, simbolično govoreći, dobivene bitke tijekom povijesti na jednoj strani nisu značile dobivanje konačnoga rata. Niti je vjera pobijedila, niti je razum nadmudrio vjeru. Niti je vjera u Boga postala jača borbom za svoje pozicije, niti je razum postao humaniji bez vjerske dimenzije. Još uvijek vrijede oba ona drevna principa: “credo ut intelligam” i “intelligo ut credam” – “vjerujem kako bih spoznao”, i “spoznajem kako bih vjerovao”. Oboje, dakle, treba uzeti u obzir: i vjeru i inteligenciju, i transcendenciju i ljudski napredak zahvaljujući razumskim iznašašćima.

Ni danas ne pobjeđuje vjera nad razumom, niti razum nadilazi vjeru. Još ni danas teologija ne odustaje od filozofskih principa i novih otkrića, pa ni onih pozitivističkih, kao što ni filozofija, ona iskrena, ne odustaje od teologije kao govora o beskrajnoj tajni. Ni danas vjera nije vjerom bez argumenata, bez razumskog opravdanja, bez “obrazloženja nade”, inače postaje slijepom vjerom, fanatizmom i fundamentalizmom, koji prelaze u terorizam i ubijanje. Također ni razum nije nešto plemenitoga ako bez vjere, bez nade, bez tajne prelazi u ostvarivanje ponuđenih mogućnosti, inače postaje “eksperimentator” nad ljudskim životom bez poštivanja, dostojanstva i ljubavi. Ovaj odnos nije nimalo jednostavan kao što ni tema nije jednostavna, ali ovdje slijedi samo jedan pokušaj govora o današnjem odnosu vjere i razuma, s naglaskom na odgovornost vjere sposobne za “obrazloženje nade” (1 Pet 3,15) koju u sebi nosimo.

Pleter razuma i vjere

Čovjek, postavljen pred svijet i u svijet, od svojih se početaka razumijevao kao dio svijeta, determiniran svim okolnostima koje u njemu vladaju. Međutim, čovjek se razumijeva i kao subjekt svijeta, odnosno kao onaj koji zbilju svijeta istražuje, ponude svijeta interpretira, i iz svoje situacije “odčitava” i objašnjava svijet. Svijet se čovjeku pokazivao kao nerješiva tajna, ali tajna nikad nije priječila da ju se istražuje. Tako je čovjek otkrivao zakone u prirodi, svemir iznad sebe i mikrosvijet u sebi i od početka se trudio ovladati svojim okruženjem te ga objasniti kako bi se lakše nosio sa svakodnevicom.

Na početku je stajala mitologija, ali ni ona ne nosi čisto znakove vjere niti samo vjere. Mitologija je bila prvotno sredstvo kojim se objašnjavalo različite pojave na svima prihvatljiv način. Svaka neobjašnjiva činjenica projicirana je na božanstva, koja se iz nekih svojih pobuda žele umiješati u život ljudi. Svaka problematika objašnjavala se kao “deus ex machina”, iz čega bi se razvila čitava jedna predstava (grčka, germanska, skandinavska mitologija), u kojoj su radnja i posljedice radnje gotovo logički povezane – osvete zbog ljubomore, krađe zbog nezadovoljstva, ubojstva zbog prezira, i previše ljudski.

Kada je pak mitologija prestala zadovoljavati čovjekovo traganje za istinom, on se okreće metodologiji i znanstvenoj logici. Tako mu razum postaje “vodičem” prema istini, čiji je put vrlo dug i iscrpljujući. Razumom je čovjek razotkrio mnoštvo iluzija u kojima je do tada živio i to ga je ponukalo na daljnje traženje istine i smisla svoga postojanja. Počinje sumnjati u zbilju koja mu se činila mitološki “samorazumljivom” i tako “skidati” slojeve stvarnosti koju je do sada prihvaćao samo jednostrano. Otkrivajući najjednostavnije poučke, sustav prirodnih elemenata, nove planete i nebeska tijela, nove kontinente na Zemlji, nove strojeve sve do modernih otkrića čovjek se odvraća od “mita” i slijedi istine razuma. Kao što je mitologija nudila rješenja za tajnu svijeta, tako se sada razum sve više pokazivao kao onaj koji rješava tajnu svijeta, strogom logikom i metodom, ali tajna je i dalje ostala tajnom. Dovoljno je za primjer uzeti samo uspjehe razuma u otkrićima ljudi kao što su George Stephenson (prva lokomotiva), Rudolf Diesel (tehnika motora) ili Otto Lilienthal (zrakoplovstvo) kako bi se vidjelo da su otkrića prošla težak put. Prvi pronalazači bili su odbacivani od društva, na prijevaru ubijani kako bi se domoglo njihova patenta, ili su sami poginuli u želji za usavršavanjem svojih otkrića. Razum se pokazao uspješnim, ali bez ove želje, strasti i vjere u ono što se činilo, istraživalo i otkrivalo, pa čak i po cijenu života, nikada nijedno otkriće ne bi bilo uspješno. Razum se pokazao uspješnim, ali je ovdje očito vjera u razum bila jača. Tek onda dolazi priča o uspjehu. Mnogi izumitelji nisu ni vidjeli plodove svojih izuma.

Nikada dakle vjera, osobito ne mitološka, nije bila bez razumske dimenzije. Nema posve transcendentne, nadosjetne vjere, vjere izvan kategorija ljudskog razmišljanja i poimanja. I sam govor o vjeri jest ljudski govor, koji poštuje pravila gramatike i logike. Na sličan način nema ni razuma koji ne ostavlja prostora vjeri, ili kako to Stegmüller definira: “Ne postoji, autogarancija ljudskog razuma. Nemoguće je potpuno bez ikakve pretpostavke razumski doći do nekog pozitivnog rezultata. Uvijek se mora već unaprijed u nešto vjerovati, kako bi se moglo nešto drugo opravdati.” Stoga bismo mogli reći da se vjera zajedno s razumom stoljećima isprepleće i da s njim čini nerazdvojiv pleter. Bolje je reći da se kroz povijest pokazalo da postoje i razumna vjera kao što postoji i vjerujući razum. Ne postoji samo jedna dimenzija: uz tu jednu uvijek ide alternativa.

Bez jednostranosti

Svijet i čovjek su višeslojni i zapostavljajući jednu razinu u čovjeku i svijetu, a naglašavajući drugu zapadamo u jednostranost koja može postati očitom ideologijom. Ako naglasak stavimo samo na ono “religiozno” bez razuma, nastaje religiozna ideologija. Ako pak naglasimo samo znan-stveno, logičko, matematičko ili kritičko racionalističko u čovjeku, zapadamo u ideologiju logike, matematike i racionalizma. Tako se zapravo sva istina svodi na činjeničnost iz samo jedne, određene perspektive i onda se zatvara krug koji postaje sve besmisleniji. Čovjek mehanizira svoj razum te razumu ne preostaje drugo nego da mehanizira svijet oko sebe lišavajući ga dostojanstva, a samoga sebe lišavajući trenutka “čuđenja”. Nije li upravo i prva filozofija, iz koje se kasnije razvija ozbiljna znanost, započinjala s čuđenjem? Židovski teolog i filozof Abraham Joshua Heschel u svojoj knjizi Čovjek nije sam piše: “Suočen s bitkom samim, shvatiš da svijet motriš dvjema moćima: razumom i čuđenjem. Razum objašnjava svijet i prilagođuje ga pojmu, a čuđenje prilagođuje um svijetu.” O višeslojnoj stvarnosti na sličan način govori i filozof Nikolaj Berdjajev: “Povijesna spoznaja i filozofija nisu u biti usmjereni na empirijsko – njihov je objekt zagrobni život… Stoga je prava filozofija povijesti filozofija pobjede istine života nad smrću, približavanje čovjeka drugoj, beskrajno široj, bogatijoj stvarnosti, nego što je stvarnost neposredne empirije u koju smo bačeni.”

Uz povijesni hod razuma neizostavno se nalazi i stvarnost vjere. Ona je stvarnost čiji sadržaj nije empirijski dohvatljiv, niti matematički provjerljiv. Njezin sadržaj nadilazi, ali i nosi svekoliku stvarnost te jednostavno ne pripada području definiranja niti raspolaganja. Ona obuhvaća neprestanu i novost i otvorenost istraživanju kompletne zbilje. Istraživanju koje obiluje postavljanjem pitanja i izrazom sumnje, ali je također i stvar volje i strasti u onom pozitivnom smislu. Ona obuhvaća cjelokupnog čovjeka i stavlja ga u akt razumnog povjerenja i vjere u nešto, vjere Nekome i vjere u Nekoga. U tom smislu govori i već poznata sintagma koja veže inteligenciju i vjeru u jedno a to je “razumno povjerenje”. Ovaj izraz želi naglasiti da je u svijetu kojemu prijeti opća nesigurnost, netolerancija i mržnja potrebno upravo jedno temeljno i razumno povjerenje. Ono jedino ima snagu uspostaviti zdrave odnose među ljudima koji odlučuju. Ono jedino može vratiti pozitivnu sliku o svijetu kao mjestu uzajamnog pomaganja i napredovanja ka smislenom i ispunjenom životu. To razumno povjerenje nalazi se u temeljima i znanosti i etike. Kao što naši primjeri pokazuju: nema otkrića bez vjere u otkrića, kao što nema ni etike (poštivanja i dostojanstva) bez obrazloženja zašto mi nešto vrijedi ili nekog poštujem. Stoga nema razuma bez vjere, jer bi bez vjere bio tehnički robot, kao ni vjere bez razuma, jer bi tako bio vjerski robot.

Ne treba zaboraviti ni to da je sama vjera počesto odbacivala razum kao nešto što smeta njezinom “ostvarivanju”. Time je od istine koju vjera sadržava napravila puku apstrakciju, koja je čovjeka odvlačila od konkretnog odnosa prema svijetu i drugome čovjeku. Tako je “otuđenim” ljudima bilo lakše manipulirati, a “okićeni” pričom o religiji mnogi su namaknuli sebi moć i blagostanje. Druge su tješili onostranošću, a sami su uživali u ovostranosti. Vjera se ovdje pokazuje ne kao istina nego kao sredstvo za korist, kako se to u izreci Bertranda Russela lijepo kaže: “Vjerujem ne zato što je vjera istinita, nego zato što je korisna.” Vjeru se kao osobni čovjekov odnos zamijeni institucijom religije koja je nametnula “mašineriju” koja samu sebe uzdržava i kojoj čovjek mora služiti, umjesto prvotnoga cilja da se služi čovjeku. Religija se u tom slučaju s Bogom odnosi kao s “predmetom” kojim raspolaže u svojim definicijama i odredbama koje stvaraju ambijent potpune jasnoće i “sveznanja”. U tome pogledu imali su pravo veliki kritičari religije: Ludwig Feuerbach, Karl Marx te Sigmund Freud, koji su svojom kritikom doprinijeli tome da se vjera ponovno počne doživljavati kao otvorena stvarnost izvan svakog pokušaja ideologiziranja i prisvajanja njezinih kvaliteta.

Očito je da su oba ova gledišta – i vjera i razum – u vlastitim apsolutiziranjima samih sebe nužno zapadali u jednostranost koja je isključivala sve što je drugo i drugačije. Tek zajedno ove dvije stvarnosti uspijevaju opstati vjerodostojne samima sebi. Čim je vjera u srednjemu vijeku postala isključiva i “istinodržeća”, razum prosvjetiteljstva učinio je snažnu kritiku vjere, ali toliko oštro da je odbacio sve njezine kvalitete iz čovjeka koji traži istinu. Nastala je opasnost da se zapadne u puku činjeničnost i mjerljivost koje opet dokidaju višeslojnost zbilje.

Odgovornost dviju strana

Ukoliko čovjek želi zadržati smislenu egzistenciju, mora promatrati zbilju na više razina. Jednostranost je neodgovorna, osobito namjerna ili interesna jednostranost dokida obzore druge stvarnosti. Čovjek svoja gledišta mora upotpunjavati, a ne svoditi na svoj interes, ni interes tehničkog napretka, ni interes vladajuće religije. Vjera bi trebala biti otvorena za kritičku racionalnost, a znanost s povjerenjem otkrivati zbilju. Jedna prema drugoj ne smiju biti negativno raspoložene, već svjesne svoje otvorenosti i različitih gledišta koja se oslanjanju jedno na drugo kako bi stvorile jedinstvo u razlikama. “Oko duše” nije i “oko uma” jer je ovo drugo zaslijepljeno “božanskom svjetlošću” te stoga Bog ne može biti predmetom “predodžbenog mišljenja”, nego ga se može samo slušati u duši koja tek slušajući gleda. Oko uma dakle može spoznati samo nevidljivost Boga, ali ne i nepostojanost ili postojanost. Ako Bog neprestano nadilazi čovjekovu kategorijalnost mišljenja, ne može ga se ni definirati, kamoli opredmetiti. Postavši predmetom Bog nije više Bog, nego sredstvo u ostvarivanju nečijih namjera, što se često zamaskirano naziva vjerom. Oko duše pak nije “slijepo oko” koje ne može vidjeti, nego radi po diktatu drugoga. Ono je oko koje je otvoreno i za tajnu i za istraživanje tajne.

Dok su god pitanja koja postavljaju i vjera i razum otvorena, ove će dvije stvarnosti biti vjerodostojne svoga cilja – istine. Jedinstvo koje moraju uočiti u višeslojnosti ne vodi li do pitanja o “novome razumijevanju Boga”? Ovaj naznačeni pojam upravo sadržava i traženje i cilj i način koji uvijek iznova kritički treba osvježavati, a sve je to zajedničko i jednoj i drugoj stvarnosti.

Koliko se danas malo u obzir uzima ovo jedinstvo (a naglašava se stav jednodimenzionalnosti, tj. apsolutiziranja jedne strane), svjedoči netrpeljivost većine “suvremenih” kršćana prema znanstvenim otkrićima, znanstvenim teorijama i kritikama. Svaka kritičnost i unutar crkvenih krugova automatski se smatra napadom na suverenitet i službenu doktrinu. Premala je svijest o zajedničkoj odgovornosti i autoriteta i onih pred koje su ti isti postavljeni. Ako postoji zajednička odgovornost, onda mora postojati i zajedničko nastojanje da se poboljša zajednički život. Ta odgovornost nužno sa sobom nosi i kritiku, kao znak dobronamjernosti, a ne tek neposluha “službenoj instanci” koja se često brani ideološki pametno i nerazumno marljivo. Upravo tu se javlja prezir prema svakome tko se koristi razumom jer se neprestano doživljava opasnost za vjeru. Stoga se i javlja potreba da se Boga koristi kao “zakrpu” za sve nedoumice razuma, nastojeći tako uvijek vjeru stavljati iznad, kao jedini put. Ali ako ta vjera ne uspijeva ni pod okom razuma, onda je sasvim neutemeljena u nutrini pojedinca.

S druge strane često se događa obrnuti proces kod ljudi koji su intelektualno napredni. Oni vjersku stvarnost omalovažavaju, smještajući je u područje pukog naklapanja o onome što se u biti ne zna. Prema vjeri se nastupa kao prema nečemu što zatamnjuje razum. Neprestano se ima potreba svođenja na činjeničnost i pozitivizam. Na osnovu činjenica pobija se istinitost svetopisamskih tvrdnji. Zaboravlja se na spasenjsku narav biblijskog govora. Ukoliko razum nije spreman prihvatiti svoju ograničenost i samu vjeru koja je nužna za odnos prema istini, on se nužno postavlja iznad svega,kao jedini put. Stoga autoriteti ne mogu biti oni koji se oslanjaju na jednodimenzionalnost života, koji vlastite nekompetentnosti kamufliraju naglašavanjem jedne strane. Oni će umanjiti obzor prema svijetu, stvarati puke poslušnike i uništavati kreativnost egzistencije koja je višeslojna. Sve će razlike postati neprijatelji za vlastitu jednodimenzionalnost. Sva će se egzistencija svesti na jednu kategoriju. Ostat će puko popunjavanje mjesta vlastitoga ega koji će postati bezvremen, neaktualan i kadaverski poslušan gluhoći prema zovu života.

Egzistencijalna relacija

Teško je zaključiti ovu temu određenom zatvorenom mišlju. Ona ostaje trajno otvorena promišljanima i novim obzorima. Dokle god razum bude jedini, isključivi stav prema svijetu, i vjera jedini, isključivi stav prema transcendentnom, neće postojati mogućnost onoga od čega se život sastoji, mogućnost relacije. Zapravo, sam je život relacija, jer od relacije nastaje, od nje se uzdržava i preko nje dospijeva svome pracilju. Uništenje relacije – sveukupnog odnosa u svijetu značilo bi uništenje života.

Vjera i razum dio su sveukupnog odnosa – egzistencije. Možda bi stoga bilo ponajbolje na kraju još jednom prereći sve prethodne riječi u jednoj poznatoj živopisnoj slici. Kada bismo, naime, gledali veslo uronjeno u vodu, ono bi nam se činilo slomljenim i neupotrebljivim. No razum nam govori da je to privid te ispravlja naš zaključak o veslu, dajući nam još dodatne informacije o upotrebi vesla. No, da bismo se usudili na neizvjesni put prema nepo-znatoj i dalekoj pučini, potrebna nam je i vjera u konačni cilj koja će naše putovanje učiniti smislenim. Na koncu, ako ne uočavamo otvorenu pučinu i veslo koji “zovu” na putovanje, tada i razum i vjera ostaju na obali gledajući u slomljeno veslo u plićaku.

Oglasi

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Information

This entry was posted on 17/11/2015 by in Gost komentator, Razmišljanja and tagged , , , .
%d bloggers like this: