VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

Religija vatre i leda

[Disclaimer: Ovaj članak pretendira biti uvodnik u promišljanje religije u dijalogu s Igrama prijestolja. Ako kojim slučajem ne pratite show, slobodno preskočite ovaj uvodnik koji sadrži potencijalne spojlere vezane ne same za GoT, već i našu svakodnevicu.

Naime, zadnja dva nastavka Igara prijestolja uprle su prstom u niz problema koji svakodnevno muče nas Westerose. Prvo, Arya Stark je najbolji dokaz da se kurikularna reforma mora bezuvjetno nastaviti. Naime, bezbrižno skakutanje gradom i razbacivanje vrećama srebra dok te progoni banda ubojica koji se mogu prerušit u bilo koga pokazuje ozbiljan manjak kritičkog prosuđivanja. Da su meisteri s Aryom dijaloški obradili lekciju “Što bi se dogodilo crvenoj svećenici u Pamploni?” nesumnjivo bi znala kako se ponašati u hostilnoj sredini. Unatoč tome što određene sjevernjačke struje smatraju da bi reforma bila izravan udar na tradiciju, smatramo da je krajnje nategnuto tumačiti “The North remembers” kao vjekovni poziv da se činjenice bubaju napamet. 

No prije nego što prijeđemo na najvažniju glavnu stvar na svijetu (i.e. religiju), ne možemo a ne uputiti glasne laude dizajnerskom timu Ruverruna. Umjesto već dosadne crne odlučili su se na ugljeno-sivu nijansu uniformi koja je dovoljno casual, ali je svejedno možete bez srama nositi i na vjenčanja (ako nisu Frayova, razumije se). Hrabar odabir ljuski na poprsju još više demonstrira grafičku ingenizoznost fishwalk kolekcije “Opsada-zima”. Dok bi žuti oklop s logom ribe bio tek konzerva sardine, ovako su tullyjevski vojnici podigli ratnu modnu ljestvicu za dva bojna koplja. S druge strane, njihov senzibilitet u dizajnu oklopa ne nailazi na podjednaku razinu političke mudrosti i jasno ukazuje na opasnosti onoga što se zove “slijepa poslušnost” vladaru.]

 

Tullyijevci, Talijani Westerosa

Tullyijevci, Talijani Westerosa

 

A sad zaozbač.

Igre prijestolja su serijal napravljen po romanima G. R. R. Martina. Iako smješteni u izmišljeni svijet Westerosa, higijenom i tehnologijom sličnom srednjem vijeku, događaji su uvelike utemeljeni na stvarnih povijesnim konfliktima, političkim igrama, spletkama, obećanjima, prevarama i ostalim jazzom stvarnog života. Po uzoru na europski srednji vijek, velika je uloga dana religiji, tj. nekoliko njih. Sjevernjaci tako slave “Stare bogove” prirode koji mjesta svog kulta imaju u drvacima čije korijenje seže duboko u zemlju i isprepliće se u njenoj unutrašnjosti. Ta naturalistička religija prirode zapravo je prethodila “ljudskim” osvajačima i prije njih poštivale su je takozvana Djeca šume. Kako smo kasnije doznali, glavni “loši momci” serijala, Bijeli Hodači, zapravo su zlo koje se otelo kontroli. Naime, da bi sebe i prirodu zaštitili od Prvi ljudi, Djeca šume su stvorila vojsku zombija koji su trebali zaustaviti ljudske osvajače u uništavanju prirode. Alas, za razliku od ostalih mitologija u kojima se zlo javlja kao rezultat otpada od dobrog [cf. Lucifer], ovdje je zlo jednostavno naraslo. Naime, the Veliko zlo koje prijeti uništenju čitavog života u biti je samo steroidna verzija onoga što je trebalo uništiti samo jedan dio svijeta (ljude).

Zanimljivo je naime primijetiti kako glavni neprijatelj u Igrama prijestolja nije smrt već život lišen svakog smisla. Smrt, stara anoreksična dama s kosom u desnoj ruci, očigledno nije najgore što se može zamisliti. U periodu kada se sve više energije usmjerava u tehnologije produženja života kao da sve više raste i anksioznost zbog toga što ne znamo što činiti s novostečenim vremenom. Vojska Bijelih Hodača ne predstavlja smrt. Naprotiv, oni predstavljaju život ispražnjen od smisla – smisla, ali ne i vremena; tijelo ispražnjeno od života, ali ne i elektriciteta, žabu čiji se galvanizirani mišići nastavljaju micati i nakon što joj je glava odsječena. Pakao je ovdje pun leda i nije prazan već prepun, nagomilan istovjetnim, oslobođen od emocija i blizine, napučen tijelima koja nisu mrtva već odumrla.

 

Tamna strana smrti

White Walkers – Tamna strana smrti

U ostatku kraljevstva dominantna religija je “Vjera Sedmoro” koju je G. R. R. Martin, kako je izjavio u jednom intervjuu, oblikovao po uzoru na srednjovjekovnu Katoličku Crkvu. Ono što obilježava taj sustav vjerovanja nije samo doktrina već i društvena organizacija na kojoj počiva. Središte ove religija je, pogađate, vjera u Sedmoricu. Međutim, iako na prvi pogled izgleda da se radi o politeističkoj sljedbi, ona je puna bliža henoteizmu ili čak monoteizmu. Tako se u službenim ispovijestima govori o “Sedmoro koji su jedno.” Na neki način radi se o sedam različitih a povezanih aspekata božanstva: Otac, Majka, Djevica, Starica, Ratnik, Kovač, Stranac. Ideja koja stoji iza ovog koncepta vezana je za balans muškog i ženskog elementa (Otac, Kovač i Ratnik  predstavljaju mušku stranu dok Majka, Djevica i Starica predstavljaju žensku; Stranac nema određen spol). S druge strane, Martin uvodi izravnu referencu na kršćansku vjeru u Trojstvo, pokazujući kako postoji disparitet između pučkog vjerovanja koje promatra Sedmoro kao sedam različitih božanstava i teologije svećenika koji inzistiraju na tome da je božanstvo Sedam-u-Jednom: “”Kao što zvijezda ima sedam krakova, a svi krakovi su dio zvijezde, tako su i sedam osoba svi dio jednog te istog božanstva.”

U jednu ruku, radi se o suptilnoj kritici, na tragu onoga što je Karl Rahner tvrdio kada je rekao da velik broj kršćana Trojstvo zapravo shvaća kao trobožanstvo. S politeizmom ili henoteizmom je lako, u ovom slučaju je 3 samo transponiran u 7 ali princip ostaje isti. Međutim, zanimljivo je da u knjigama uopće nema mjesta za stvarni monoteizam. G. R. R. Martin naravno nije teolog, niti pretendira to biti. Ipak, nije li neobično da čitav niz književnih i filmskih dijela koja pokušavaju parafrazirati kršćanske koncepte u novom obliku redovito sklizavaju u neku staru, već odavna isprobanu herezu. Tako je i u ovom slučaju “7-u-1″ referenca na Trojstvo u onom pravovjernom smislu zapravo potpuno promašena. Postoji pak rana sabelijanska hereza koja puno bolje odgovara rečenom modelu. Prema Sabeliju, Otac, Sin i Duh Sveti samo su različita lica (maske) jednog te istog božanstva koje se nekad pojavljuje kao Otac (kod stvaranja), nekad kao Sin (kod otkupljenja), a nekad kao Duh (kod posvećenja). Ta tri imena nisu ništa drugo do različiti modusi, maske na licu istog glumca koji prestaje biti Otac dok nosi masku Sina i vice-versa. Prostor kreativnog promišljanja kao da je postao gluh na mogućnost izgovaranja ” Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno” u nekom novom registru. Puno je lakše zamisliti mnogo lica jednoga boga (cf. Many Faced God), nego mogućnost da jedan Bog postoji kao zajedništvo “prije svih vjekova.” Ono što je još značajnije je potpuno izostanak figure Mesije koji se predaje kao žrtva. Iako vjera R’hllor koja je oblikovana po uzoru na Maniheizam sadrži proroštvo o Azor Ahaiu, njega izvorna pobjeda nad tamom nije utemeljena na njegovoj žrtvi, već na nevinoj smrti njegove žene čija je duša prešla u mač svjetla koji je pobijedio tamu. Odnedavno pokojni René Girard veliki dio svog opusa usmjerio je na to da pokaže razliku između mitske žrtve i novozavjetne žrtve. Novina koju novozavjetni opis spasenja od grijeha donosi kako na književnu tako i teološku scenu je upravo radikalno razotkrivanje prirode nasilja. Stradanje nevinih u mitološkom svijetu praktična je posljedica mehanizma nasilja koje uvijek traži “žrtvene janjce” na koje će svaliti grijehe čitavog naroda. U situaciji konflikta, narod se tako ujedinjuje protiv “grešne žrtve” i obnavlja svoju društvenu energiju. Tek se naknadno ta ubijena žrtva prikazuje kao sveta, ali ta pripisana svetost ne proizlazi iz nevinosti žrtve već iz tobožnje „svetosti“ nasilja kojemu je podlegla. Novozavjetna žrtva je radikalno drugačija po tome što potpuno ogoljuje taj mehanizam – žrtva je nevina otpočetka, žrtva je Bog sam koji se predaje čovječanstvu i ukida potrebu svake buduće žrtve za grijehe. Zajednica pak, iako otkupljena od grijeha, nije nevina u onom što čini. Naprotiv, jasno se razotkriva da se više ne može spasiti “svetošću nasilja” već samo svetošću osobe koja je žrtvovana. “Bolje da jedan pogine za narod” u potpunosti gubi svoju raniju “otkupiteljsku” snagu i pokazuje se onim što zapravo i jest – nasilno i grešno uništavanje pojedinca od strane zajednice.

Vjera Sedmoro

Vjera Sedmoro

Vjera Sedmoro u pretprošloj je epizodi doživjela svoj Milanski edikt te su kraljevskim aktom, vjera i tron postali jedno. “Jedno” je u tom i svakom drugom slučaju saveza religije i politike ne označava puninu, već samo puki zbroj dvaju polovičnosti. Jednom kada je religija snažno povezana s političkom moći, jako je teško razlučiti počiva li njezin društveni utjecaj na snazi vjerovanja koju ispovijeda ili na snazi propagande koju uživa. U serijalu je vrlo brzo kroz nenadani splet manipulacija i spletki postalo jasno da čvrsta veza trona i vjere šteti i jednom i drugom. Ipak, ne u istoj mjeri. Iz tog morganatskog braka vjere i politike, kao što je Željko Mardešić znao reći, uvijek je religija ta koja ostane udovica. Ali ne na taj način da nakon kratkog vremena naslijedi i kuću i jahtu, već više u smislu osiromašene starice čiji je utjecaj potpuno nestao nakon što je njen partner položen u grob. U mentalnoj mrtvačnici ideologija, politike ionako dolaze i prolaze, napravljene su s vijekom trajanja i odumiru jednako brzo kao što se mijenjaju društvene prilike. Religija pak, koja se barem teoretski ne veže za promjenjivi svijet već za onaj trajni, tako ostane zarobljena s prstenom na ruci nekog prošlog vremena, prezrena od nekih novih vladara. Smiješno doista kako se sekularnost često predstavlja kao neprijatelj vjere. Ali, recite mi, što je religija izgubila time što joj je iz ruke istrgnuta palica političke moći koja ionako ne spada na njezinu primarnu misiju? Nije li najveća pobjeda svjetovnog nad religijskim upravo onda kada se religija počne baviti svjetovnim, a zaboravi na religijsko? U čudnom cirkusu povijesti religije su prečesto sebi same vezale ruke vođene iracionalnim strahom od gubitka. Kako biste opisali situaciju u kojoj krotitelj prijeti lavovima da će im oteti kavez, a oni se zauzvrat još snažnije organiziraju da bi ga obranili? Pio IX postao je “Zarobljenik Rima” nakon što su talijanske trupe pokorile papinsku svjetovnu vlast i ušle u Rim. Ali zapravo, biti “zarobljenik Rima” ili zarobljenik ovog svijeta ista je stvar, samo različitog opsega. U srži se pak radi o istoj vrsti samonametnute klauzure u svjetovnu moć, uspjeh i ugled, sve redom prolazne stvari iza kojih neće ostat potomstva nakon što se polože u grob. Ono što najviše iznenađuje u vezi religije je drastičan manjak klaustrofobije. Ne bi li ljudi koji razmišljaju o vremenu svjetlosnih godina i nedomislivim krajevima svemira proizašlima iz ruke Svevišnjeg trebali osjećati snažnu zagušenost i mučninu kada ih se zatvori u međe dosadnog dnevno-političkog? Jer napokon, sva su kraljevstva prolazna, a svi su ljudi, jelte, valar morghulis.

P.S. Za sve one koji nestrpljivo iščekuju čekaju sutrašnji “Battle of the Bastards”, ne zaboravite objaviti na svojim profilima #STARKS #OrangeSponsorsYou

Torrhen B. Stark

Oglasi

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Information

This entry was posted on 19/06/2016 by in Crkvena politika, Gost komentator.

Upiši Email kako bi primao notifikacije o novim postovima

Pridruži se 40 drugih sljedbenika

Prati blog na Twitteru

Kliknuli ste

  • 47,152 puta
Follow VJETAR on WordPress.com
%d bloggers like this: