VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

Roze i plave nijanse raja

Izraz “hrvatske teološke kontroverze” (u daljnjem tekstu HTK) u meni izaziva otprilike jednak osjećaj kao i paralelan pojam “španjolska čizma” . U oba slučaja se radi o nepotrebnom i prolongiranom mučenju bez ikakvog smislenog cilja. Na kojem god mjestu i i u kojem god kontekstu čujete taj pojam, možete se kladiti da se neće raditi niti o kakvoj utemeljenoj teološkoj raspravi, kao što je primjerice debata velikih teoloških autoriteta oko naravi Crkvi (usp. Debata Ratzinger-Kasper), već uvijek i redovito o tome da netko iznese besmislice koje nazove “teologija”, a onda se oko toga razvije “kontroverza”. Zašto bi i zadnja kontroverza bila izuzetak od tog pravila?

Da podsjetimo, zadnja HTK se razvila oko članka Prof. Raguža “Marijina poslušnost i žene danas”, objavljenom u Glasu Koncila neposredno prije blagdana Velike Gospe.  Na tekst doista nije potrebno dodatno trošiti riječi. Na očigledne propuste već je upozoreno u nekoliko vrijednih tekstova (usp. odličan članak Lane Bobić: http://www.prometej.ba/clanak/vijesti/otvoreno-pismo-dr-ivici-raguzu-2622).  Ipak, ostane nekakav gorak okus u ustima. Baš kada pomislite da više nigdje neće biti potrebno obarati argument “ali žene su stvorene od muškarčeva rebra”, mali kotačić na španjolskoj čizmi se zategne i podsjeti vas da se čak i spomen jedne tako velike žene koju kršćani slave kao Bogorodicu može zloupotrijebiti kao prilika da se ženama kaže kako bi, u konačnici, trebale biti podložne muškarcima. (Naravno, to “podložne” će se uvijek nadopuniti sveprisutnom imenicom “ljubav” te ćete tako čitati o “podložnosti u ljubavi.”). Nakon prilično burne (i jednako pogubljene reakcije medija), profesor Raguž dao je i svoj teološki odgovor na kritike kojim čitavu stvar čini još “kontroverznijom” (u bolnom smislu HTK): https://www.bitno.net/vjera/aktualnosti/ivica-raguz-odgovor/

Ovo promišljanje neće biti nikakav teološki esej (rasprava nažalost nije na toj razini), već više jedna “kritika u ljubavi*” na ono što mi izgledaju kao teološke besmislice u ljubavi*.

Ranije kritike su (s pravom) ukazale na činjenicu da velike žene kršćanske povijesti nisu ni u kojem smislu primjeri podložnosti muškarcima već inspirativni modeli ženske hrabrosti i odlučnosti u traganju za Bogom. Ipak, ono što mene najviše zbunjuje u ovoj raspravi je čitavo postavljenje stvari, sam kontekst prije teksta. Drugim riječima, nije mi uopće jasno zašto bi Marija, koja se u kršćanstvu često uzima kao model Crkve, bila samo uzor ženama a ne muškarcima? Po čemu je to njezina poslušnost Bogu, njezin hvalospjev odanosti i nade, njezin odvažan korak u nesigurnu budućnost u kojoj jedino može “vjerovati na Riječ”, njezina ustrajnost i pouzdanje – nešto što se odnosi više na žene nego muškarce? Kako sad odjednom objasniti da Evanđelja tako rijetko spominju Josipa, muškarca, a tako često Mariju, ženu? Kada je to točno izblijedjela ideja da u Kristu nema ni muškog ni ženskog, ni Židova ni Grka, ni robova ni slobodnjaka? Nije li podjela na muške i ženske pobožne osobine tako bliska staroj arhetipskoj podjeli na Boga muškarca-ratnika i Božicu majku-kućanicu misaonim kilometrima daleko od kršćanstva? Trebamo li, po uzoru na akcijske figurice sada podijeli i svece na one koji su uzori ženama i one koji su uzori muškarcima? Hoćemo li onu evanđeosku “u domu Oca mojega ima mnogo stanova” sada objašnjavati tako da u raju dječaci grade svoje stanove od Lego-kockica, a djevojčice uređuju svoje dvorce od roze cigle i vodoskoka?

Evo, pa sve i kada bismo se htjeli angažirati u tako odvažan poduhvat rodne podjele svetih uloga, ne znam doista kako bismo to uspješno sproveli do kraja. Je li možda sveta Eufemija, razapeta na kotač, pravi primjer poslušne žene? Je li Feba iz Pavlove poslanice Rimljanima možda primjer pretjerane ambicioznosti? Kako se to točno trebaju ponašati žene ako za primjere uzmemo Juditu, Esteru ili nedajbože Tamaru? Pogledamo li rane kršćanske mučeničke predaje, kako interpretirati život Anastasije koja se unatoč muževljevoj zabrani družila s kršćanskim zarobljenicima i zbog toga platila glavom? Što s Eugenijom koja je ušla u muški samostan preobučena u muškarca te postala prior iste institucije? U koji model poslušnosti spada Regina koja se zbog vjere odbila udati za Olybriusa, Fabiola koja je velikim bogatstvom podupirala ranu Crkvu ili druga bogata plamkinja Melanija koja se nije libila ni teološki usprotiviti Jeronimu oko Origenove teologije? Trebamo li možda cenzurirati čitav martirologij da bismo ljudima predočili veličinu ženske “podložnosti”?

U svom naknadnom odgovoru na optužbe, profesor Raguž je pokušao valjda stvari pojasniti preko vrline poslušnosti sljedećim riječima: “Prvo, očito je da je pojam poslušnosti izazvao najveći bijes. To je razumljivo, jer ono što se protivi kršćanskoj vjeri jest neposlušnost. (…) To nije vojnička poslušnost, poslušnost mrtvaca i nerazumnoga čovjeka. To je poslušnost koja izrasta iz ljubavi, kao kod Blažene Djevice Marije. Tu se pokazuje da je bit ljubavi zapravo poslušnost, jer se u ljubavi predajemo drugomu, drugomu kojega nismo ni domislili i kojem ne možemo i ne smijemo ovladati.”

Prvo, uopće mi nije jasno kako se to “poslušnost u ljubavi” razlikuje od “vojničke poslušnosti” ili poslušnosti “nerazumnog čovjeka.” Nameće se samo od sebe da je ta “poslušnost u ljubavi” zapravo neki oblik kritičke ili selektivne poslušnosti koja razumno odvaguje što treba poslušati, a što ne. Dakako, protiv takve poslušnosti nemam ništa, dapače! Jedini je problem što se takav oblik “kritičke poslušnosti” u Crkvi najčešće ne naziva “poslušnosti u ljubavi” već jednostavno neposlušnošću. Pitajte malo vjernike laike, teologinje i teologe, osobe posvećenog života, pa čak i svećenike ili biskupe kako se provedu kada žele iskazati tu svoju “poslušnost u ljubavi” koja nije vojnička već kritička poslušnost. Pitajte ih koliko puta je ta njihova “poslušnost u ljubavi” naišla na otvorena vrata i raširene ruke, a koliko je puta na nju odgovoreno s marginalizacijom (u ljubavi!*) ili kaznama (u ljubavi!*).

Ta nejasna poslušnost u ljubavi je kasnije u Raguževom teološkom odgovoru poduprta još više zbunjujućim  pozivanjem na razliku između aktivnog i pasivnog principa. Naravno, čitav problem teksta je u tome što želi zadržati superiornost muškarca, a onda to razblažiti pozivanjem na – pogađate – ljubav. Rezultat je, kao i uvijek, niz samoponištavajućih termina kojima su jedini pandan Derridini tekstovi o gramatologiji. Evo kako to izgleda kada Raguževoj praksi: “Žena je pak ‘drugotna’, jer se priklanja muškarcu, jer je pasivni princip, ali uvijek u ljubavi. U ljubavi su i jedno i drugo zapravo i aktivni i pasivni, ali uvijek i tada ostaje razlika: pasivna je žena, ali ona po Bogu, a time i po muškarcu postaje aktivna i moćna, kao što i aktivni muškarac po Bogu i ženi postaje pasivan, primatelj. Uostalom, takav je i Bog u sebi.”

I eto tako, krenuli smo od toga da je muškarac “prvotan”, onda je autor to preveo kao “aktivan”, da bi na kraju taj aktivan muškarac u ljubavi postao pasivan, dok je žena od pasivnog “principa” prešla put do aktivne djelatnice u ljubavi po Bogu i muškarcu. E sad, tko je tu više aktivan a tko pasivan uopće nije jasno. S obzirom da je muškarac aktivno-pasivan, a žena pasivno-aktivna te da su “u ljubavi i jedno i drugo zapravo i aktivni i pasivni”, čovjek bi pomislio da se radi o poststrukturalističkom tekstu Judith Butler koja je po prvi put pročitala neku teološku knjigu. Nažalost, objašnjenje je puno prozaičnije jer se jednostavno radi o tekstu autora koji praznim klišejima o ljubavi samo želi prekriti svoje duboko uvjerenje da u Crkvi i društvu jedino muškarci trebaju donositi odluke dok žene trebaju naći svoje mjesto u zaljubljenoj pasivnoj aktivnosti.

Naravno, tekst ne bi bio potpun da u njega nije ubačena i još jedna konstantna reference HKT-a, a to je – gender ideologija. Tako Raguž suvereno upozorava “Govor o razlikama izaziva bijes, netrpeljivost, živimo u vremenu ‘gender ideologije’. Govor o razlikama se proglašava antidemokratskim, poništenjem ženskih prava itd.” Ako ste već ranije čitali bilo kakav HKT tekst o “gender ideologiji” već ste se zasigurno naviknuli na ovakve samo-viktimizacijske narative u kojima se naši “hrabri” teolozi usuđuju podignuti glas protiv onoga što oni nazivaju diktaturom relativizima koji ih jadne ušutkava na svakom koraku. Nažalost, ne mogu participirati u toj vašoj paradi autoflagelacije jer, žao mi je, nitko ne dovodi u pitanje biološke razlike između muškarca i žene. Još nisam nijednom doživio da se udžbenik biologije proglasi “antidemokratskim, poništenjem ženskim prava” ili bilo čim sličnim. Međutim, tim epitetima se s potpunim pravom kite neinformirani tekstovi koji svoje arbitrarne razlike između muškarca i žene žele nametnuti kao normative te ih još potkrijepiti svetim tekstovima. Ono što takvi autori odbijaju shvatiti je da feminizam nije nikakav supremizam, već jednostavno humanizam koji teži ljudskoj jednakosti, a da bi to ostvario kreće od pitanja potlačene žene. Feminizam, međutim, ne želi niti ženu nadrediti muškarcu niti muškarca ženi već oboje njih osloboditi nametnutih okova društvenih stereotipa i ograničenja koji ih sputavaju kako u ekonomskom i praktičnom tako i u duhovnom smislu. A o kakvim se okovima radi, jasno pokazuje i drugi “antropološki” tekst gospodina Raguža u kojem nalazimo ovakva objašnjenja razlika između muškaraca i žena: “Zanimljivo je da se mi, muškarci, više nego žene prepuštamo uživanju u alkoholu, nekako nam je alkohol gotovo prirodan način opuštanja. (…)  Odbojni su mi oni “tetkasti” muškarci, muškarci koji se vrte oko svoje osobe i nisu spremni prijeći na “stvar” i poništiti se za neku viziju, ideju. Jer, pravi muškarac je vitez, onaj koji zbog “stvari”, vizije, ideje, Boga, poništava samoga sebe. On njeguje prema sebi neku vrstu mržnje, živeći u cijelosti za ono što ga nadilazi. Odatle postaje razumljivo zašto su muškarci skloni alkoholu, nije im problem “poništiti se” alkoholom, nestati u “stvari”, pa makar to bio i alkohol.” (http://www.svjetlorijeci.ba/kolumna/2668/ivica-raguz/jedno-drugome-protuotrov)

Dakle – to je to! Pravi raguževski muškarac je onaj kojemu je alkohol “gotovo prirodan način opuštanja” i kojemu nije problem “poništiti” se u alkoholu, za razliku od onih “tetkastih” muškaraca koji nisu spremni prijeći na “stvar” [sic!]. (Što ova “stvar” u navodnicima znači, ostavit ću vašoj mašti na procjenu).  I tako, citirajući Edith Stein, Raguž navodi kako je žena muškarcu protuotrov u njegovoj težnji da “dovede u opasnost i sebe i druge” dok je “muškarac naravni protuotrov pogrješnoj ženskosti” jer eto žena ja, a ne muškarac “također sklona posjedovanju osoba, ali i plašljivom-škrtom zgrtanju svega i svačega.” Dobro, to je valjda jasno iz logike teksta jer pravi raguževski muškarac ne može u isto vrijeme biti i škrtica i sklon tome da se poništi u alkoholu. (Autor doduše ima i drugačijih tekstova u kojima veliča i muškarca kao nenametljivog “džentlemena” koji u trenutcima postaje više sličan “tetkici” nego ovom drugom frajeru za šankom, ali to samo dodatno pokazuje potpuno površno i eklektično miješanje svega i svačega, kako prilike traže). Malo doduše zbunjuje kako bi se u ovom poretku stvari gdje muškarci i žene trebaju svoje “protuotrove” uopće objasnio celibat. Strašno je već i zamisliti što li čine ti osamljeni muškarci i žene ostavljeni bez tih prirodnih “protuotrova”. Tek tu onda, iznenada, po (ljubavnom)* principu deus ex machina, u zadnjem pasusu teksta dolazi iznenadno rješenje za sve probleme: “Zapravo, Edith Stein uči nas, i žene i muškarce, kako postoji i nadnaravan lijek i za jedno i za drugo, a to je molitva i euharistijski život: ‘Život žene (muškarca) koji božansku ljubav treba imati kao unutrašnju formu, morat će biti euharistijski život. (…)'”

Pa recite iskreno, nije li najtužnije od svega da jedan kršćanski teolog tek na kraju svoj vlastitog teksta o muškarcima i ženama dolazi do ideje da euharistijski život i molitva nadilaze besmislene podjele na ženske/muške poroke i protuotrove? U nekom drugačijem HKT svijetu oslobođenom od fobija komunizma i “gender ideologije” mogao bi postojati neki teolog koji bi svoj tekst o teološkoj antropologiji započeo idejom euharistijskog zajedništva koje neprestano dovodi u pitanje sve ranije simplificirane i binarne podjele. U tom drugačijem svijetu možda bi teolozi mogli jasnije uočavati stvarne probleme i izvore opresije. Ali dok to vrijeme dođe, mi ćemo još uvijek imati Raguža i Raguže koji će kršćansko viđenje muškarca i žene svoditi na problem preuzimanja muževljeva prezimena za koji kaže: “On će vjerojatno biti ukinut naravno da žene ne budu podređene muškarcu, ali bojim se da će time biti ukinuto i kršćansko viđenje odnosa muškarca i žene.” Valjda su katoličke zemlje sa španjolskom i portugalskom tradicijom u kojoj djeca preuzimaju i majčino i očevo prezime već davno potpale pod utjecaj te “gender ideologije.”

Nažalost, u ovoj teološkoj kontroverzi ništa više nije stvarno kontroverzno. Tužnim okretom dogodilo se da se sav skandal kršćanstva, ona njegova izvorna kontroverza koja je svijetu donijela revoluciju, gotovo potpuno izgubila. Ovakvi tekstovi žive u potpuno krivom uvjerenju da “istinom kršćanstva” dovode u pitanje norme suvremenog, “dekadentnog” društva. Nažalost, jedino što čine je da po principu mimikrije kršćanstvo svode na opresivne pretkršćanske modele jakog muškarca ratnika i nježne žene poslušnice (u ljubavi*, dakako!), gradeći svoj paralelni muški i ženski panteon vrlina, bojeći Kraljevstvo nebesko u plave i roze nijanse. Žao mi je, ali od takvog smo se kiča odavno umorili.

*Za potpunije čitanje, imenicu “ljubav” možete po potrebe dodati bilo gdje u tekstu.

Mario Herceg

 

 

Oglasi

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Information

This entry was posted on 17/08/2016 by in Razmišljanja.
%d bloggers like this: