VJETAR

VJEra TrAži Razum – Blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima

Neka dublja vremena

Čini se da sa zapada stižu neka dublja vremena, ona u kojima će se umnogome promijeniti asocijacije koje danas postoje u odnosu na nauk Crkve. Namjesto politike osude i ekskomunikacije, za vjerovati je kako je zacrtan novi smjer susretljivosti, dijaloga, konstruktivnosti i općeg dobra.


Piše: Ivan Novak

U posljednje vrijeme svijet živi u iščekivanju američkih predsjedničkih izbora. No, iščekivanje biva sve više gorko i jezovito. Nerijetko nas konsterniraju istupi u kampanji, zapanjuje nas niska razina komunikacije, povlađivanje predrasudama i strastima, nuđenje jeftinih rješenja. Zemlja koja se naziva kolijevkom moderne demokracije iznjedrila je toliko netolerantne i uskogrudne kandidate da jedno drugo žele poslati iza rešetaka. Politički se prostor vulgarizirao do te mjere da od dobrog programa postaje važnije imati kompromitirajuće materijale o seksualnom ponašanju suparnika. Uz to, u maniri mesijanskog kompleksa, protivnici u sebi vide posljednju nadu za spas svijeta, a ostale percipiraju kao apsolutno zlo.

One koji prate vjerski život u SAD-u takva situacija ipak ne iznenađuje. Posebice na katoličkoj sceni slična vrsta antagonizma postoji već godinama. Iako su tek dvadesetak posto Amerikanaca katolici, Crkva je ondje društveno vrlo relevantna organizacija. S jedne strane je vrlo djelotvorna u socijalnom apostolatu, tj. radu sa siromašnima, u zdravstvenoj skrbi i obrazovanju. Te zadaće svojim primatom smatraju američke redovnice, velika većina kojih je okupljena u Konferenciju redovničkih poglavarica (Leadership Conference of Women Religious – LCWR). S druge strane, Katolička je crkva glavni oponent američkom liberalizmu i u toj funkciji je na braniku kulturnog rata u SAD-u. Tu zadaću prvenstveno obnašaju članovi Američke biskupske konferencije (United States Conference of Catholic Bishops – USCCB).

Obilježja kulturnog rata koji američka Crkva vodi protiv liberalizma jasno se vide u sadašnjoj predsjedničkoj kampanji. Netrpeljivost, isključivost, stereotipi, crno-bijeli pogled na svijet, apokaliptičnost, teorije zavjere, niski udarci, i tome slične pojave obilježavaju ovu ideološku bitku. Umjesto konstruktivne razmjene mišljenja i uvažavanja različitih pogleda, fokus se stavlja isključivo na ideološke razlike, povijesne grijehe protivnika i njegovu navodno intrinzično zlu narav. Pritom su, u maniri totalitarnih društava, jedini opasniji od vanjskih neprijatelja oni unutarnji, kritičari unutar vlastite stranke. Stoga ne začuđuje što je sumnjičavost biskupa spram LCWR rezultiralo trogodišnjim programom nadgledanja redovnica koje je vodila Kongregacija za nauk vjere.

Iako su tek dvadesetak posto Amerikanaca katolici, Crkva je ondje društveno vrlo relevantna organizacija. S jedne strane je vrlo djelotvorna u socijalnom apostolatu, tj. radu sa siromašnima, u zdravstvenoj skrbi i obrazovanju. Te zadaće svojim primatom smatraju američke redovnice (..). S druge strane, Katolička je crkva glavni oponent američkom liberalizmu i u toj funkciji je na braniku kulturnog rata u SAD-u. Tu zadaću prvenstveno obnašaju članovi Američke biskupske konferencije.

Temeljne su teme američkih biskupa upravo one na čiju je prenaglašenost upozorio papa Franjo u svom prvom intervjuu za časopis Civiltà Cattolica rekavši da Crkva „ne može inzistirati samo na pitanjima vezanima uz abortus, homoseksualni brak i metode kontracepcije.“ No, upravo su ta pitanja fundamenti katoličanstva kakvog ga zamišlja većina američkih biskupa. U središtu njihovog nauka je moralna teologija, shvaćena na redukcionistički pretkoncilski način kao nauk o ispravnom i neispravnom ponašanju. U toj teologiji nema mjesta za nijanse između dobra i zla, za sućut, za svijest o uvjetovanosti, niti za doprinose suvremene psihologije. Bitno je jedino prepoznati zlo i njegove namjere, te mu se odlično suprotstaviti. Takav diskurs obilježava konzervativne portale i blogove koji dualističkim tumačenjem stvarnosti nastoje pomoći svojim čitateljima da unatoč okruženosti zlom prežive i sačuvaju dušu čistom. U tom duhovnom individualizmu jedva da ima mjesta za ključne evanđeoske teme kao što su pravda, solidarnost i mir.

Obraćajući im se prilikom svog prošlogodišnjeg posjeta, Franjo je od američkih biskupa zatražio da budu bliski ljudima i solidarni posebice s imigrantima. Podsjetio ih je da moraju biti promicatelji kulture susreta, te kako jezik koji je oštar i koji razdvaja ne može bit jezik pastira. Iako je američkih biskupa, ukoliko uključimo pomoćne i umirovljene, oko 450, te nije moguće govoriti o istovjetnom stavu svih njih, vrlo je evidentan izostanak reakcija na ove apele s najviših razina, tj. od strane kardinala i biskupa najvećih dijeceza. Slično ignoriranje se ponovilo i nakon egzortacije Amoris laetitia. Npr. nadbiskup Philadelphije Charles Chaput tvrdio je za vrijeme Sinode o obitelji kako je ona konfuzna, a konfuzija dolazi od đavla. Nakon što je izdana Amoris laetitia ustvrdio je kako njome ništa nije promijenjeno i izdao naputak kojim apriori zabranjuje pričest rastavljenima u svojoj biskupiji, bez potrebe za ikakvim razlučivanjem koje predviđa papina egzortacija.

Ipak, nada se za američku Crkvu ponovno otvara s novim konzistorijem najavljenim za 19. studenog 2016., koji uvodi čak trojicu novih američkih kardinala. Sva trojica, Cupich, Tobin i Farrell, poznati su kao sljedbenici Franjinog pastoralnog modela. Cupich, biskup hrvatskih korijena, je zamijećen po svom zauzimanju za prava radnika u Chicagu. Uspio je napraviti odmak od apokaliptičnog stila svog prethodnika Francisa Georgea, koji je kršćane percipirao kao mučenike sekularizma, pa je tako npr. izjavio: „Očekujem da ću ja umrijeti u krevetu, moj nasljednik će umrijeti u zatvoru, a njegov nasljednik će umrijeti kao mučenik na javnom trgu“. Tobin je bio jedan od biskupa uključenih u istragu LCWR, no poradi suviše popustljivog stava spram redovnica je 2012. vraćen iz Vatikana u SAD. U novije vrijeme je bio zapamćen po sukobu s guvernerom Indiane po pitanju sirijskih izbjeglica. Farrell se pak u Teksasu zalagao za kontrolu oružja, što mu je također donijelo sukob s vlasti. Njih trojica se priključuju ostaloj sedmorici američkih kardinala-elektora, te je za očekivati da će se njihov glas čuti u nadolazećem vremenu.

Temeljne su teme američkih biskupa upravo one na čiju je prenaglašenost upozorio papa Franjo u svom prvom intervjuu za časopis Civiltà Cattolica rekavši da Crkva „ne može inzistirati samo na pitanjima vezanima uz abortus, homoseksualni brak i metode kontracepcije.“ No, upravo su ta pitanja fundamenti katoličanstva kakvog ga zamišlja većina američkih biskupa.

Sve ovo skupa nas možda i ne bi toliko zanimalo da se događaji u SAD-u direktno ne oslikavaju i u Hrvatskoj. Američki je kulturološki utjecaj sveprisutan diljem kugle zemaljske, ali je kod nas još dodatno potenciran činjenicom da više vodećih crkvenih figura dolazi s anglosaksonskog područja. Aktivnosti koje pokreću u Hrvatskoj su uvelike preuzete iz SAD-a i ukoliko se tamo pokažu učinkovitima vjerojatno je da ćemo ih uskoro vidjeti i kod nas. S druge strane, dostupnost engleskog jezika uvjetuje jednostavno širenje predodžbi i zaključaka koje izlaze iz pera američkih autora. Pritom ne samo da se ne vodi računa o problematičnosti takvih aktivnosti i ideja, već se ne obazire niti na znatne razlike između našeg i američkog društva, mentaliteta i kulture. Lijek koji ne pomaže američkom bolesniku primjenjuje se na hrvatskog, te nam zbog naših specifičnih problema uzrokuje još teže posljedice. Našem društvu koje nosi breme povijesne podijeljenosti, namjesto kršćanstva u kojem će i lijevi i desni moći naći svoju inspiraciju, nudi se rigidno kršćanstvo u obliku moralnog nauka koji potencira postojeće tenzije. U SAD-u, gdje su katolici oduvijek manjina, donekle je razumljivo da moraju vikati kako bi ih se čulo, ali taj je pristup kontraproduktivan u onim državama koje su kulturološki prožete katoličanstvom.

Čini se da sa zapada stižu neka dublja vremena, ona u kojima će se umnogome promijeniti asocijacije koje danas postoje u odnosu na nauk Crkve. Namjesto politike osude i ekskomunikacije, za vjerovati je kako je zacrtan novi smjer susretljivosti, dijaloga, konstruktivnosti i općeg dobra. Dolazi li nam tako, poslije Crkve koja je dijelila, ponovno Crkva koja gradi mostove?

Naime, amerikanizacija naše Crkva uzela je toliko maha da ne osjećamo utjecaj nekih drugih zemalja s kojima dijelimo mnogo više zajedničkog. U Portugalu je npr. crkvena hijerarhija shvatila koliko je pogriješila podupirući Salazarov totalitarni režim, te se u narednoj eri izdigla iznad političkih podjela i tako omogućila političarima svih vrsta da budu vjernici. Ovih dana njihova biskupska konferencija javno podupire izbor novog tajnika UN-a Antónija Guterresa, koji je ljevičar i bivši čelnik Socijalističke Internacionale. U svojoj izjavi biskupi za njega kažu da je čovjek dubokog smisla za humanizam i vjeru. Slično je i u Italiji, gdje su i lijevi i desni jednako bliski Crkvi, te je samorazumljivo da su kršćanske vrijednosti usađene u politiku. U Njemačkoj pak biskupi koordiniraju svoje nastupe s kancelarkom Merkel, te aktivno podržavaju politiku dobrodošlice spram izbjeglica, a s druge strane glasno osuđuju ksenofobne ispade, posebice stoga što i ondje mrzitelji u svojim porukama zloporabljuju kršćansku ikonografiju. Slično je u Austriji, gdje se biskup Zsfikovics odvažio zabraniti podizanje granične žice na zemljištu biskupije. Edifikativan je i primjer madridskog nadbiskupa Osoroa, još jednog među novim kardinalima. Umjesto da u američkoj maniri napravi jasnu razdjelnicu između mladih koji slijede moralni nauk Crkve i onih ostalih, on svakog prvog petka prima na razgovor svakoga tko poželi doći. Umjesto kulture konflikta stvara tako kulturu dijaloga.

Možemo li se nadati da će takva kultura uskoro pristići i u našu Crkvu? Ukoliko je suditi po imenima s novog konzistorija nada je opravdana. Čini se da sa zapada stižu neka dublja vremena, ona u kojima će se umnogome promijeniti asocijacije koje danas postoje u odnosu na nauk Crkve. Namjesto politike osude i ekskomunikacije, za vjerovati je kako je zacrtan novi smjer susretljivosti, dijaloga, konstruktivnosti i općeg dobra. Dolazi li nam tako, poslije Crkve koja je dijelila, ponovno Crkva koja gradi mostove? Umjesto Crkve koja se bazira na dualističkom moralu, Crkva koja razlučuje okolnosti dobra i zla. Umjesto nostalgične Crkve koja žali za slavnom prošlošću i tradicionalnom liturgijom, Crkva koja je spremna oblikovati budućnost, inkulturirati evanđelje u novi kontekst? Namjesto izvanjskog kršćanstva baziranog na ortodoksiji, ono duboko, utemeljeno na mistagogiji, poznavanju i nasljedovanju Krista? Valjda je u Godini milosrđa vrijeme da se i to dogodi.

Oglasi

Adekvatno reagiraj - objaviti će se samo imenom i prezimenom potpisani komentari koji se drže teme i koji su potkrijepljeni argumentima, ili su pak misaoni dodatak temi.

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Information

This entry was posted on 15/10/2016 by in Materijalna pitanja.

Upiši Email kako bi primao notifikacije o novim postovima

Pridruži se 40 drugih sljedbenika

Prati blog na Twitteru

Kliknuli ste

  • 47,848 puta
Follow VJETAR on WordPress.com
%d bloggers like this: